Od 1. septembra tekuće godine sam u penziji, sa stažom od gotovo 41 godinu. Obavljao sam poslove imama – 10 godina, 10 – glavni imam te 21 godinu odgajatelj i profesor u Cazinskoj medresi. Moj rahmetli babo je bio imam 50 godina.

Napominjem da gotovo svi sadašnji penzioneri u Islamskoj zajednici imaju iskustvo rada u socijalizmu, ratu i postratnom periodu, to jest, vremenu obnove džamija i drugih vakufa u našoj zemlji. Može biti od koristi ako se ta iskustva kompariraju, jer se stvari kroz suprotnosti spoznaju, kako nas uči poznata arapska izreka.

Neuporedivo je lakše biti imam danas nego u vremenima u kojima smo mi radili taj časni posao. Naši dobri prethodnici pogotovo. Oni su živjeli vrijeme zatvaranja i neviđene torture, ali, ostali su dostojanstveni i vjerni časnom imamskom pozivu. Zapravo, svako vrijeme nosi svoje izazove, pa i ovo današnje.

Za uvod, također, imam potrebu kazati da sam primijetio da dobar broj osoba iznad šezdeset godina izbjegava govoriti o penziji i smrti, baš kao da neće doći. Ovo drugo sigurno hoće, ako Bog da, a za penziju ne znamo hoćemo li je svi dočekati. Zapravo, pojedinci se boje i života i smrti. Kad dođu u penziju, svjetovi im potonu. Mislim da se radi o osobama koje nisu imale dovoljno društvene pažnje, iako izgleda drugačije, ili nisu određene stvari uradili na vrijeme. Zbog toga teško podnose treću životnu dob. Neki, pak, razvežu jezik i kritikuju sve redom. Svi su im nešto krivi, baš kao da bi oni to bolje radili. Mislim da je to pogrešno. Ako je čovjek imao šta reći, trebao je ranije. Sada je vrijeme kada se manje priča, kada bi se s malo riječi moglo nešto i kazati.

Možda možemo dati i poneki savjet onima koji to žele. Ali, poštovanje mlađih generacija se mora zaslužiti. Ono se ne podrazumijeva. Nije naše da mladim ljudima držimo slovo o imamskom poslu. Nerijetko to oni znaju bolje od nas, jer, primjera radi, bolje koriste virtualni svijet nego mi.

Dobre su nam generacije mladih imama. Nedavno sam se u to uvjerio kroz razgovor s nekoliko sarajevskih imama. Naravno, ogroman broj dobrih imama je i u Krajini odakle dolazim. Također, čuo sam u posljenje vrijeme kako su neki imami – penzioneri dosadni, da puno pričaju i time opterećuju i sebe i one oko sebe. Mladi ljudi trebaju u nama prepoznati dobru namjeru, prije svega, i vidjeti da im naše iskustvo može biti od koristi. Nemamo pravo da bilo kome dosađujemo.

Jer, godine ne znače i pamet, a za pamet su potrebne godine, kako je govorio rahmetli hafiz Kjamil Silajdžić.

Dozvolite mi da s vama podijelim neka razmišljanja o zadatoj temi.

1. Imami u penziji mogu biti mentori mlađim kolegama.

U dosta životnih situacija potrebno je iskustvo. Naravno, mentore biraju krovni organi Zajednice. Nije meritorno ono što mi o sebi mislimo, nego što drugi o nama kažu. Primijetio sam da se dio imama bavi trivijalnim stvarima tokom javnih izlaganja. Neki se bave velikim temama, a imaju po nekoliko djece na vjerskoj pouci. Nekada su neoprezni u izjavama. Korisno je imati dobronamjernog kolegu koji će im diskretno ukazati na takve pojave. Nas je iskustvo naučilo da budemo oprezni u govoru. Uzmimo primjer Sulejman-ef. Čelikovića. Preslušao sam dosta njegovih javnih nastupa. Nema neprimjerenih izjava. S druge strane, svjedoci smo da ima ljudi naših godina, neki i stariji, a govore stvari na koje ne možemo biti ponosni.

2. Penzionisani imami mogu biti dobri sejarvaizi, izaslanici muftija ili glavnih imama na prigodnim svečanostima.

Mogu pomoći, naravno, ako nose takvo iskustvo, i u organizaciji raznih manifestacija Islamske zajednice, poput otvorenja džamija, organizacije naučnih skupova, tribina ili promocija knjiga.

Vodio sam protokol otvorenja Medrese u Cazinu gdje je bilo preko 40.000 ljudi ali i koordinirao nekoliko naučnih skupova u Bosanskoj krajini. Naučio sam da se u organizaciji ništa ne podrazumijeva. Nosilac organizacije mora brinuti o svakom detalju.

3. Penzionisani imami mogu prenijeti neka iskustva i pomoći oko vjeronauke u školama ili vjerske pouke.

Prije 25 godina došla mi je majka dječaka, koji je tada bio drugi razred osnovne škole, s pritužbom na nastavnicu vjeronauke. Tada sam bio glavni imam Medžlisa IZ Bihać i zadužen za nadzor nad radom vjeroučitelja u osnovnim i srednjim školama. Kazala je da je nastavnica tražila od djece da nacrtaju šejtana. Pozvao sam navedenu i pitao da li je to tačno i šta je razlog za takav postupak. Odgovorila je da su djeca bila nemirna i tim gestom htjela je da ih smiri. Uzeo sam papir i zamolio je da ona nacrta šejtana. Naravno, nije. Dvadeset i pet godina kasnije čujem da je ista nastavnica, kada je dijete zijevnulo na času, rekla da stavi ruku na usta, jer će mu u protivnom ući šejtan. Iako izgleda banalano, može se postaviti mnogo ozbiljnije pitanje. Je li to teologija koju djeca starosti 9-10 godina trebaju slušati? Otkud pravo bilo kome da tako nježne duše straši?

Primijetio sam da se dio imama bavi trivijalnim stvarima tokom javnih izlaganja. Neki se bave velikim temama, a imaju po nekoliko djece na vjerskoj pouci. Nekada su neoprezni u izjavama. Korisno je imati dobronamjernog kolegu koji će im diskretno ukazati na takve pojave.

4. Imami u penziji mogu biti dobri hatibi jer imaju mnogo vremena za pripremu.

Moje iskustvo potvrđuje gore kazano jer sam hatib Gradske džamije u Bihaću.

Dozvolite da i to kažem; niko od nas nema pravo izaći nespreman na mimber, bio star ili mlad. Nespreman hatib je uvreda za džematlije. Između nekoliko stotina ljudi, nama lično je ukazana čast da im hutbu kazujemo.

Prenosi se da su jednom muslimanskom vladaru njegovi suvremenici rekli: “Vladaru pravovjernih, rano te je sustigla starost”. “Osijedilo me penjanje na mimber i stalna briga da ne pogriješim u govoru”, odgovorio je.

5. Iskustva, spoznaje, pa i greške koje smo imali tokom rada mogu poslužiti kao preventiva mladim generacijama.

Kao što svako mjesto ima svoj govor, tako i svaki džemat ima svoje specifičnosti. Nije isto biti imam u Sarajevu i Krajini. Također, nije isto biti imam u gradu i na selu. Pa, čak, ni sva sela nisu ista. Shvatio sam da je puno lakše obavljati imamski posao u džematima pored rijeka ili u ravnicama nego u brdskim naseljima. Surov ambijent za život rađa surove ljude.

Živjeli smo u neuslovnim imamskim kućama gdje si mogao samo jednu prostoriju zagrijati. Struje bi nestajalo po nekoliko dana, naročito zimi. Gasulili smo umrle iza štala ili sijena. Danas se to ne može ni zamisliti.

6. Penzionisani imami imaju mnogo vremena za istraživanje, pisanje, čitanje.

Nauka je more bez granica u kojem možeš plivati do mile volje, a da ti niko ne smeta.

I za kraj još jedan primjer. Mijenjao sam imama Stare drvene džamije u Bužimu za Bajram. Rekli su: “Dobro je efendija govorio ali, zašto je vazio stojeći, a u nas je Besim-ef. vazio s kolina?” Napominjem da mi u Bosanskoj krajini povremeno koristimo ikavicu. Prije 30 godina moj odgovor bi bio: šta oni meni imaju govoriti kako ću vaziti. Danas bih postupio drugačije. Trebao sam se raspitati. Ako je dobri Besim-ef. Hamzabegović vazio s kolina 40 godina, mogao sam i ja tih pola sata do bajram-namaza.

Vremenom se mijenjaju stavovi. To nam donosi iskustvo. Možda ga je baš zbog toga dobro podijeliti sa starijim kolegama.

(Izlaganje Suad-ef. Mahmutovića, imama u penziji, na simpoziju "Imamski poziv danas – obrazovni, institucionalni i društveni izazovi", održanom u oktobru u Sarajevu)