25 GODINA OD GENOCIDA U PRIJEDORU - Govor ptica genocidom rastjeranih

Za naš list povodom 25. godišnjice genocida u Prijedoru piše Sudbin Musić, svjedok genocida u ovom gradu i njegovoj okolini, a koji je nakon rata aktivni sudionik traganja za pravdom preživjelih logoraša i porodica žrtava genocida

Selo Zecovi se nalazi na nekih 6 kilometara udaljenosti od centra Prijedora. Danas je njegova glavna džada asfaltirana, a na nekoliko brežuljaka rasute su lijepe povratničke kuće. Zecovi su danas, 25 godina nakon stravičnog masakra, lijepo uređeno mjestašce u kojem živi mala grupa vrijednih povratnika. Selo je naslonjeno na rijeku Sanu iznad koje se uzdiglo uzvišenje na kojem se sve češće okupe naučnici sa Harvarda ili Oxforda tragajući za ostacima bogatog historijskog naslijeđa. Jer Zecovi su vam, vjerovali ili ne, jedna od najstarijih naseobina u Evropi. Ta glavna seoska džada vodi prema džamiji i obnovljenoj seoskoj školi. Na početku se odvaja u pravcu mahale Gradina u kojoj danas živi majka Hava Tatarević. Put do majke Have nije asfaltiran. Negdje na pola asfaltirane džade skreće se u Brdare, djecom najbogatijem dijelu sela, a pri kraju ka mahali Redak na čijem se početku ispod školskog dvorišta nalazi  šehidsko mezarje. Na kraju ove glavne džade uzdiže se najljepši minaret na području Prijedora. Koliko je lijep toliko mu ta lokacija nekako dođe baš ko da ste krunom okrunili sav Prijedor. Da ne vidite tu bijelu munaru, na trenutak biste pomislili da ste negdje u Austriji.Selo Zecovi se nalazi na nekih 6 kilometara udaljenosti od centra Prijedora. Danas je njegova glavna džada asfaltirana, a na nekoliko brežuljaka rasute su lijepe povratničke kuće. Zecovi su danas, 25 godina nakon stravičnog masakra, lijepo uređeno mjestašce u kojem živi mala grupa vrijednih povratnika. Selo je naslonjeno na rijeku Sanu iznad koje se uzdiglo uzvišenje na kojem se sve češće okupe naučnici sa Harvarda ili Oxforda tragajući za ostacima bogatog historijskog naslijeđa. Jer Zecovi su vam, vjerovali ili ne, jedna od najstarijih naseobina u Evropi. Ta glavna seoska džada vodi prema džamiji i obnovljenoj seoskoj školi. Na početku se odvaja u pravcu mahale Gradina u kojoj danas živi majka Hava Tatarević. Put do majke Have nije asfaltiran. Negdje na pola asfaltirane džade skreće se u Brdare, djecom najbogatijem dijelu sela, a pri kraju ka mahali Redak na čijem se početku ispod školskog dvorišta nalazi  šehidsko mezarje. Na kraju ove glavne džade uzdiže se najljepši minaret na području Prijedora. Koliko je lijep toliko mu ta lokacija nekako dođe baš ko da ste krunom okrunili sav Prijedor. Da ne vidite tu bijelu munaru, na trenutak biste pomislili da ste negdje u Austriji.
Dimenzije genocida
Kada otvorite kapiju šehidskog mezarja, odmah sa desne strane nalaze se kaburovi Havinih šest sinova i supruga Muharema, njihovog oca. Kraj njih se širokom stazom koja vodi ka novoizgrađenom šehidskom turbetu, selamite sa ostalim do sada identificiranim mještanima, od njih 139 ubijenih. A Zecovi su, ako ćemo po nekim parametrima, onda najstradaliji džemat na području Prijedora, jer je helem, bio najmanji, i sa najvećim brojem ubijenih žena i djece. Džadu, džamiju, rasvjetu, školu, kuće, i šehidsko mezarje, mještani su obnovili i izgradili uglavnom sami. Ove godine, 23. jula, upriličit će se otvorenje lijepog šehidskog turbeta. Džematlijki Asiji Bačić je u jednom trenutku jednostavno zaigralo srce pa je odgodila hadž da eto pomogne svom džematu da u kamen i čelik ukleše  imenom i prezimenom sve i jednog na bi gajri hakk pobijenog džematliju. Bit će to, nakon kolektivne dženaze 20. jula, najznačajniji skup u povodu obilježavanja 25 godina stradanja na području Prijedora. Kada slušate te ljude kako pripremaju taj događaj, svu tu brigu za musafire i strah da ne izgube obraz pa da im neko tog dana, ne daj Bože, ode kući gladan, prosto zanijemite. I ako kome danas treba neka lekcija o ljudstvu, eto mu zgode. Neka dođe u Zecove i nauči šta.Iz Zecova se nekako najljepše vidi Prijedorsko polje, ali i Kozarac. Zecovi se nalaze na Mataruškom brdu, toj ogrlici od šest džemata čije munare danas krase Prijedor, baš k’o struka mahmudija o vratu neke lijepe Krajiškinje.Prvo do Zecova je Čarakovo, a zatim Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići, Bišćani… Do “Pridor Čaršije” vam ne treba puno. Tek par minuta vožnje današnjim automobilima. Nekada je to bila zaprega, pa bi se na ispraćaju na hadž i u najljuće komunističko doba sa po dvadeset zaprežnih kola punih ljudi, žena i djece,  okićenim  jugoslovenskim zastavama i bajracima, ka stanici vozile hadžije koje bi onda  na rukama unosili u voz  uz dovu i glasno - Amin! A voz bi vas prema Sarajevu vozio preko Kozarca-Trnopolja, pa Omarske. A Kozarac se opet nekako najljepše vidi iz Ćele, prelijepog džemata iznad jednog od najvećih ribnjaka u bivšoj nam zajedničkoj državi. A Ćela vam je danas prekrštena u Petrovo. U toj Ćeli je, u školskom dvorištu, na stotinjak metara od prelijepe velike Bijele džamije, na početku povratka Bošnjaka izgrađena pravoslavna crkva, za svega nekoliko pravoslavnih porodica. Uglavnom zjapi prazna. I Ćela ima svoju Gradinu, odnosno Dvorine kako se ovdje naziva arheološki lokalitet. Opet jedan od najstarijih u BiH. Na njemu je danas obnovljena jedna od najstarijih džamija u Prijedoru sa prekrasnim drvenim minaretom sa kojeg se pruža pogled koji vam naprosto oduzima dah.Upravo tim nekim redoslijedom u vrućim ljetnim danima 1992. godine, iz ovih pitomih sela podno antifašističkog Potkozarja ubijani su i deportovani prijedorski nesrbi, u najvećem broju Bošnjaci. Tim pravcem su prugom i magistralnim putem u jednoj liniji povezani Keraterm, Trnopolje i Omarska - koncentracioni logori otkriveni tek 5. avgusta 1992. godine, kada je za Bošnjake i Hrvate Prijedora sve već bilo prekasno. Tek padom Srebrenice, kojeg su preživjeli Prijedorčani i Kozarčani pratili u suzama, znajući šta će se ustvari dogoditi, zaustavit će se rat. Za mnoge i vrijeme. Danas, 25 godina kasnije, na svu tu patnju i stradanja u Prijedoru ne podsjeća gotovo ništa. Tek kad se popnete na pokoji brežuljak na kojem su gotovo stidljivo sakrivena prijedorska šehidska mezarja shvatite ustvari dimenziju genocida, te pravne kvalifikacije na koju Prijedorčani još uvijek nemaju pravo!
A šta se ustvari dogodilo?

Početak priče o nezavisnosti Bosne i Hercegovine označit će i početak političkog kaosa u zemlji, pa i u Prijedoru. Prijedor je prema popisu stanovništva 1991. godine sa oko 112.500 stanovnika bio šesta opština po veličini u BiH, i u ovom dijelu države “najzelenija” kako su to uobičajeno definisali kadrovi SDS-a. Po nesreći, na strateški važnom prostoru i komunikacijama koje povezuju Banju Luku sa Kninom. Već u januaru, 1992. godine, bit će proglašena tzv. Srpska opština Prijedor i nedugo zatim biće donesena odluka o njenom priključenju tzv. autonomnim “SAO” područjima Bosne i Hercegovine pod kontrolom SDS-a. U noći 30. aprila, SDS će, uz pomoć ostataka JNA i policije, nasilno preuzeti vlast u Prijedru, bez ijednog ispaljenog metka. Prijedor je dakle, šapatom pao. Sutradan će u gradu biti pronađeno tijelo ubijenog mladog srpskog policajca Radenka Đape za čije su ubojstvo, unatoč sprovedenim istražnim radnjama, optuženi Muslimani, a već sutradan u znak odmazde bit će ubijeno četvero nedužnih civila Bošnjaka. Haos u Prijedoru je mogao da počne. Nespremnost bošnjačkog i ostalog nesprskog stanovništva na novonastalu situaciju bila je više nego očigledna. Uslijedit će pokušaj organizacije otpora, stvaranja svojevrsnih enklava sa bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom koje će u narednih stotinu dana pakla biti jedna za drugom brutalno uništavane, a u njima i sve što je podsjećalo na jedan narod. Kuće, škole, i čak 33 džamije, te svi objekti Islamske zajednice, pa i mezarja, te sedam katoličkih crkava. Nakon oružanog incidenta u Hambarinama 22. maja, prvo će biti uništeno upravo ovo mjesto i u njemu džamija u kojoj će izgorjeti sakriveni, tek prevedeni četvrti tom Buharijine zbirke hadisa, koji je pripremio tadasnji glavni imam u Prijedoru, a danas preživjeli logoraš, mučenik i muftija bihaćki Hasan efendija Makić. Zatim će biti uništeno najbošnjačkije područje Prijedora – Kozarac. Tog 24. maja, kada je započeo napad na ovo područje, na kraju 20. stoljeća,č a u samom srcu Evrope, profunkcionisat će najzloglasniji koncentracioni logori nakon Drugog svjetskog rata: Omarska, Trnopolje, Keraterm i druga, javnosti manje poznata mjesta zatočenja. Nekoliko dana nakon uništenja Kozarca, na propast unaprijed osuđenim herojskim činom, grupa slabo naoružanih i nespremnih mladića pokušava da Prijedoru vrati slobodu. Izginuli su sve do jednog, a njihov herojski čin  poslužio je prijedorskoj novoj srpskoj vlasti da etnički očisti kompletan centar grada sa užom okolinom, a Mataruško brdo osudi na kolektivnu smrt. Upravo će tog dana 31. maja, preostalim prijedorskim Bošnjacima biti naređeno da u znak lojalnosti na svojim kućama okače bijele zastave, a da se na rukama označe tom famoznom prijedorskom “bijelom trakom”, čime je prvi put u historiji nakon Drugog svjetskog rata jedna populacija i fizički bila obilježena pred uništenje.
Paradigma stradanja civila
Uslovi u logorima su tih dana bili užasavajući. Trebalo je Prijedor očistiti od preko 50.000 Bošnjaka. Historija će zapisati da je to bila neviđeno najefektivnija i do u tančine isplanirana akcija istrjebljenja jednog dijela populacije po etničkoj osnovi. Učešće u istrjebljenju su uzeli gotovo svi. Nakon Kozarca i Prijedora, na klanje će i to doslovno, naredna dva mjeseca čekati tih 6 pitomih sela smještenih na obroncima i dolinama lijeve obale Sane. Tog ponedjeljka 20. jula, valjda iz razloga što sa Bošnjacima više nisu imali kud, srpski vojni i politički vrh odlučuje da ih jednostavno pobije u što većem broju. Dakle, 20. jula 1992. godine pokolj u Prijedoru je kulminirao. I, ako ste se do sada upitali zašto je Prijedorčanima 20. juli njihov 11. juli i dan određen za kolektivne dženaze, sada znate. Toga dana je započeo masakr koji će upravo nekoliko dana kasnije, 23. jula biti završen u Čarakovu i Zecovima. I u samo tih  nekoliko julskih dana u  6 bošnjačkih, te najstradalijem hrvatskom selu u Bosni i Hercegovini, Briševu, bit će ubijeno gotovo 1.800 ljudi, žena i djece. Među njima i 139 mještana Zecova,  šest sinova i muž Have Tatarević, supruga i djeca Fikreta Bačića i njegove braće, zatim supruge i djeca Ismeta Hopovca, Salke Bačića i ostali nedužni, te suživotu, “bratstvu i jedinstvu” svim srcem odani ljudi, žene i djeca.Nakon masakra u Zecovima, dušmani će, očito nezadovoljni brojem ubijenih, pokolje nastaviti masakrima u hali tri logora Keraterm, zatim nad Jamom Lisac, pa nad jamom Hrastova Glavica i na kraju na Korićanskim stijenama na planini Vlašić, slobodi gotovo nadohvat ruke. U međuvremenu će se, na nekom od pregovora u Londonu, Radovan Karadžić bez puno razmišljanja obratiti novinarima pričom da logori ne postoje te dopustiti ekipama Guardiana i ITN-a da posjete logore Omarsku i Trnopolje. I posjetili su! U Keraterm im je bio zabranjen ulaz. Svijet će tada zauvijek zapamtiti mršavo i izmučeno tijelo Fikreta Alića, logoraša koji iza visoke žičane ograde pruža ruku britanskoj novinarki Penny Marshall.Upravo su slike i snimci sačinjeni tog 5. augusta biti sve što je svjetska javnost mogla da sazna o dešavanjima u Prijedoru. Tek kasnije ćemo čitati Mladićeve ratne dnevnike i u njima zamolbu lokalnog srpskog stanovništva da se ukloni preko 5.000 tijela iz Tomašice koju ćemo pronaći tek 2013. godine, te dokumentaciju koja svjedoči da je na Tomašicu već krajem maja dovezen bager koji je doslovce čekao na nove kamione pune tijela hronološkim redom ubijanih Bošnjaka, ali i planove SDS-a o pošumljavanju područja sa kojih su oni potjerani. Javnost ugavnom ne zna da su upravo fotografije i snimci iz prijedorskih logora natjerali bjelosvjetsku javnost da inicira formiranje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) na kojem će kao prvom osumnjičenom biti suđeno upravo zločincu iz Prijedora, Duški Tadiću danas slobodnom građaninu i  pančevačkom taksisti. Prijedor će zahvaljujući tom šoku svjetske javnosti postati paradigmom stradanja civilnog stanovništva u 1992. godini uopšte. Krajem oktobra 1992. godine i Međunarodni crveni križ će odustati od pomoći i daljnjih deportacija pod izgovorom da ne žele biti saučesnici u etničkom čišćenju. Za ostalih nekoliko hiljada Bošnjaka nastaviće se pakao koji će trajati sve do oktobra 1995. godine, kada će većina biti deportovana, a u Prijedoru ostati njih svega oko dvije stotine...

Cijeli tekst

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro