U rubrici Pitanja i odgovori na zvaničnoj web stranici Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini 2013. godine objavljeno je pitanje čitaoca i odgovor fetve-i emina o temi pravog smjera tokom namaza u svemiru. Cijeli tekst glasi: Pitanje: „Esselamu alejkum, Ako bi se musliman zadesio u svemiru (recimo na Marsu), u kojem smjeru bi on onda klanjao?“ Odgovor: Esselamu alejkum! Kad se i ako se desi, onda ćemo odgovoriti na to pitanje. Sada se baviti tim pitanjem spada u besposlicu.“

Iako nam je dvogodišnje vanredno stanje pandemije promijenilo percepciju skoro prošlog vremena, od ovih pitanja i odgovora je prošlo već devet godina. Ili, da kažemo, tek devet godina. Prema hanefijskoj pravnoj školi, s obzirom na postavljeno hipotetičko pitanje, fetve-i emin ne bi metodološki pogriješio da se upustio u razlaganje ovoga pitanja na kraju dajući konkretan odgovor gdje ćemo se okrenuti u namazu kada i ako se zadesimo na Marsu.

Odlazak čovjeka na Mars je, čini se, pitanje vremena. U eteru kruže prognoze da bi čovjek već u ovoj polovini stoljeća mogao doseći to tlo. Pa, ipak, iako bi bilo očekivano, glavni protagonisti te priče nisu isključivo vlade zemalja i NASA, već milijarderi. Uz to, veoma popularni milijarderi. Kako sada stvari stoje, najozbiljniji učesnici svemirske utrke su Elon Musk i Jeffrey Bezos. Prvi je u mnogome i zasjenio Bezosa.

Šta radi najbogatiji?

Elona Muska svijet je, prvenstveno, upoznao putem uspjeha u indutriji električnih automobila – Tesla, zatim po SpaceX kompaniji, raketama i Star Link satelitima. Također, Musk ima ideje i o velikom napretku u korištenju solarne energije na nivou planete. Kompanije Neuralink i The Borowing su, također, u njegovom vlasništvu. U posljednje vrijeme svjedoci smo sage oko Muskove kupovine Twittera. Širok dijapazon interesovanja bogataša u biznisu nije nova stvar, naravno. Nije trebalo čuditi ni kada je 2013., Bezos kupio Washington Post.

Osovina Muskove priče oko kupovine Twittera je u omogućavanju veće slobode govora na ovoj društvenoj mreži. Još jednom smo imali priliku da slušamo velike priče iz usta bogataša kojima, ipak, takve teme nisu primarno dio njihovih zanimanja. Ili, ipak, jesu?

Musk je, to ne čudi, korisnik Twittera od 2009., godine. Vrlo popularan i, kako kroz druge vidove javnog života, tako i putem Twittera, vrlo kontroverzan. Ne zaboravimo da dionice mogu i rasti i padati prema njegovim tvitovima. To se vidjelo i kada je riječ o Bitcoinu. Naprosto, društvene mreže se i u njegovom slučaju potvrđuju kao moćan alat u rukama moćnih ljudi. To je alat kojim se konstruiše društveno-politička stvarnost i ekonomski tokovi, a kako su i ranije, posebno početkom prošle decenije predviđali, oruđe snažnog utjecaja na demokratiju. Muskov primjer, uz veliki skok njegove popularnosti posljednjih godina, ilustrira nam sliku interesovanja jednog milijardera, u ovom slučaju interesovanja koja se protežu od rada i razvoja programa koji će omogućiti interplanetarna putovanja do kupovine društvene mreže koja čak i nije na prvom mjestu. Recimo, više ljudi će čuti Muskove izjave putem Instagram i YouTube priče nego što će ih pročitati na Twitteru.

Dodatno, njegova popularnost ilustrira nam i percepciju Elona Muska kao mesije. To i nije bilo teško postići s obzirom na genijalnost ideja i njegovu sposobnost da ih jednostavno predstavi svijetu. I to čini itekako nonšalantno. Tako je, izrazito zanimljivo ne samo kada on govori o SpaceX programima ili Tesli, već, štaviše i zanimljivije, kada govori o slobodi govora, o postojanju vanzemaljaca, o vjerovanju u postojanje Boga, o socijalnim problemima čovječanstva itd. Nije teško pronaći njegove izjave o okrenutosti njegovih kompanija čovjeku, dobru za čovjeka. Zavirimo li u replike na njegove tvitove ili, uopće, mišljenja ljudi o Musku, uočit ćemo mnoštvo pozitivnih komentara koji sežu do stavova o tome da je Musk, doslovno, spasitelj svijeta. Dakle, onaj koji ulijeva nadu u spasenje čovječanstva, što je itekako izražajno u odnosu na najave mogućnosti „samouništenja čovječanstva“ili, čak, svega onoga što prijeti, recimo, kao posljedica klimatskih promjena.

Borba za još jedno parče svemira

Kako njegova, tako i Bezosova te ideje drugih milijardera usmjerene su narativom o dobrobiti za čovjeka. Uz općerašireni proračun da milijarderi malim dijelom svoga bogatstva mogu riješiti, naprimjer, krizu gladi u svijetu, oni su i predstavljeni kao velike filantrope, koji i svakodnevno pričaju, prije pozvanijih da o tome govore, upravo o tim problemima. Pa, ipak, dalo bi se govoriti i o nečemu odavno poznatom kao filantrokapitalizam. Kako čovjek koji ima ideju o skorašnjem slanju mnoštva ljudi na Mars i njegovom kolonijaliziranju, u takvoj konstelaciji odnosa na Zemlji, i ne bude viđen kao mesija?!

Čini se da će pojam kolonijalizacije postati ponovo popularan u stvarnom vremenu. Možda, ne samo da njime pojasnimo osvajanje novih, sada „ničijih“teritorija, već da nas, još jednom, u historiji, podsjeti na bolnu i krvavu historiju kolonijalizma. To je historija bola, izrabljivanja, smrti i teškog ropstva. Koliko smo sigurni da se takvo nešto neće ponoviti, da ćemo umjesto robova na plantažama po amerikama imati robove po Marsu koji će opsluživati milion prispjelih ljudi – bogatijih, nekih novih lordova? Pojmom kolonijalizma u ovom kontekstu bavila se i Alina Utrata u članku Lost in Space za Boston Review, u kojem je, između ostalog, iznijela osnovne ideje o osvajanju svemira i „spasu civilizacije“ koje predstavljaju Musk i Bezos. „Kada je riječ o ovoj dvojici poduzetnika, čiji su poslovi hvaljeni kao iznimno vizionarski, njihove celestijalne utopije se ističu po nedostatku političke kreativnosti i svijesti. Bezosova ideja da je imperijalna ekspanzija jedini način da se potpomogne stalno rastuća populacija je stari kolonijalistički zahtjev, sada prepakiran za zvijezde“, piše Utrata, između ostalog.

Osvajanje svemira nije ništa novo na svjetskoj sceni. Hladni rat SAD-a i SSSR-a je prošao u tome, a uz sve to sada su uključene i evropske zemlje i Kina kao važni igrači. Pa, ipak, sada su u igri velike privatne kompanije o čemu se, kao i drugim segmentima njihovog utjecaja u svijetu, posebno u zemljama u kojima se nalaze, odavno piše. To su tehnološki giganti koje je izuzetno teško kontrolisati, i koji, kako je općepoznato, ulažu ogromne novce u lobiranje kod svjetskih vlada.

U svemir se ide sa Zemlje, korištenjem zemaljskog novca, resursa, autoriteta i moći. Početak ovog milenija je i prošao u iznalaženju načina regulacije i kontrole svjetskih tehnoloških divova, posebno onih koji posjeduju društvene mreže. U međuvremenu postojeće su se razvile i najavile, odnosno nastavile rad i razvoj novih modela interkacije, posebno kada je riječ o razvoju metauniverzuma. Svijet se i fizički i virtuelno širi, i u takvom, širem svijetu, bogataši vide svoje učešće. Tako se ostaje u igri.

Šta ima još na zemlji?

Sve velike, i u mnogome ubrzane promjene, najavljene za blisku budućnost posmatraju se se s dozom nevjerice, a u tome, bliska prošlost i sadašnjost nas uvjeravaju da su one izvjesnije. Dublje razmišljanje o tome potpomognuto različitim teorijama može nas i uveliko plašiti pri pitanju: Šta će biti s čovjekom u svijetu u kojem će nadvladati roboti ili bilo kakva vrsta umjetne inteligencije? Možda bi, ipak, pravo pitanje bilo šta će biti s milionima ili, bliže kazano, milijardama ljudi koji neće ući u „Lađu spasa“na putu za Mars? Neće moći to priuštiti ili neće biti u milosti onih koji ih mogu ukrcati? Hoće li geopolitička odrednica biti presudna, pa će propatiti „Crni kontinent“, „Bliski istok“, Latinoamerikanci, Južnoazijci – globalni jug u cjelosti, kao što pati i sada, a Novi svijet, Stari kontinent i Kina imati prednost tih svjetlosnih godina, a dovoljni su tek zemaljski  dani?

U svakodnevnici onih kojima je svemir tek onoliko koliko podignu glavu nebu u očaju i nadi za današnji i sutrašnji kruh, priča o osvajanju svemira i kolonijalizaciji Marsa i nema mnogo mjesta. Kako, uopće, sudeći po obrascima historije, vjerovati da bi odlazak u svemir mogao biti spasonosan za kompletno čovječanstvo?

Vratimo se statistikama koje su godinama nalik jedna na drugu, a čitamo ih svakodnevno, a tiču se općeg stanja u svijetu. Već smo se uveliko složili da je pandemija postala nova razdjelnica za prije i poslije. Sasvim dovoljno. Neke od takvih statistika predstavlja organizacija Oxfam International, koji su i tokom pandemije ukazivali na produbljenje jaza nejednakosti u svijetu. Posljednji izvještaj koji su objavili, iz maja ove godine, nosi naslov „Profitiranje na boli“.

U ovom izvještaju naglasili su koliko su milijarderi imali koristi od ovih multipliciranih kriza, što je posebno primjetno u industrijama hrane, tehnologije, energenata i farmacije. Iznijeli su, između ostalog, i sljedeće podatke: bogatstvo milijardera se u 24 mjeseca povećalo koliko i u 23 godine; kombinovane krize COVID-19, rast cijena hrane i rast nejednakosti u 2022., godini, moglo bi odvesti 263 miliona ljudi u ekstremno siromaštvo; u prosjeku, u toku pandemije u svijetu se svakih 30 sati pojavio novi milijarder; za vrijeme pandemije pojavila su se 573 nova milijardera; ukupno bogatstvo milijardera sada je jednako 13,9 % globalnog bruto domaćeg proizvoda; dvadeset najbogatijih milijardera ima bogatstvo u vrijednosti većoj od bruto domaćeg proizvoda subsaharske Afrike; Naprimjer, bogatstvo Elona Muska se od 2019. godine, povećalo za 699%. Ono što je i ranije potcrtano, najbogatiji su svoje pandemijske gubitke vratili u vrlo kratkom roku. Siromašniji to neće zadugo.

Oxfam je u svome izvještaju predložio određene mjere u oporezivanju koje bi se trebale poduzeti. To bi, posljedično, pomoglo u rješavanju izazova nejednakosti, socijalne i zravstvene njege itd. Tako su pozvali na uvođenje urgentnog pandemijskog poreza na višak dobiti najvećim svjetskim korporacijama, urgentni jednokratni porez solidarnosti na novo bogatstvo milijardera te stalni porez na bogatstvo najbogatijih.

Pored svemirske utrke ili razvoja ideja transhumanizma, s druge strane veliki dio planete, prosto i činjenično kazano, pati. Sve to, onoliko koliko je do sada, bit će i od sada, stvarnost svijeta, koja se, ipak, ima tretirati. To bi mogla biti stvarnost svijeta u kojem su milijarderi omogućili komercijalna interplanetarna putovanja, barem za one bogatije, svijet 3D ljudskih organa itd.

Kako će muslimani spriječiti manipulisanje parametrima o boljem / lošijem svijetu čime se zaobilazi etička paradigma na kojoj islam i insistira? Ili im ostaje da se vode parolom da su svjetski milijarderi Iblisove sluge. Ruku na srce, tako je bezbolnije i lakše. Ali, to je odbijanje učešća u igri. Tu nastaju razlike.

Ignorisanje ili učestvovanje u igri

I u svijetu kakav nas čeka tražit će se odgovori etike, morala, a pri tome i samih religija. Prema tome, i islam, po svojoj rasprostranjenosti i ulozi, a donekle i mlađahnosti kako ga vidi opća historija, morat će ponuditi ponešto od svoje vitalnosti. Adresirana čovjeku u zemaljskom i ljudskom habitusu u tom domenu religija islama i dalje preteže kao aktivni faktor ma gdje se čovjek našao. Možda će biti banalno odgovarati na pitanje kako klanjati na Marsu, ali, niko ne garantuje da se, ipak, neće odgovarati na to pitanje. No, izvjesno, prije odgovora na to pitanje, morat će se ponuditi niz odgovora i rasprava o temi zaštite ljudskog života, slobode, časti, dostojanstva, imetka i potomstva. Nikada niti jedan musliman, razumijevajući opći karakter Kur'ana, neće ustati protiv istraživanja, pa i naseljavanja površine Marsa niti nauke koja će omogućiti ljudima da budu, naprimjer, zdraviji. Ali, prema kur'anskom duhu, ustat će protiv prekoračenja granica, protiv zloupotrebe vlasti, položaja, protiv pohlepnog i gramzivog progresa koji ne štedi čovjeka. Religija islama je uvijek igrala na kartu prioriteta, i civilizacija koja je nastajala na takvim obodima, uvažila je jednoću Boga i širinu svijeta / svjetova. Historijski, takva civilizacija je već pokazala kako se ponaša u odnosu na svijet i napredak svijeta.

Ako se muslimani i ne slože u potpunosti s velikim brojem pokazatelja da je svijet postao bolje mjesto za život, posebno posljednjih decenija, vodeći se sintagmom „kvarenja vremena“, to ne mogu ni negirati. Kakve će relevantne parametre sami ponuditi? Kako će se suprotstaviti materijalističkom svjetonazoru koji statistike o boljem životu u današnjici navodi na svoj mlin? Šta će ponuditi da ukažu na problem golemog jaza između globalnog sjevera i globalnog juga? Kako će muslimani spriječiti manipulisanje parametrima o boljem/ lošijem svijetu čime se zaobilazi etička paradigma na kojoj islam i insistira? Ili im ostaje da se vode parolom da su svjetski milijarderi Iblisove sluge. Ruku na srce, tako je bezbolnije i lakše. Ali, to je odbijanje učešća u igri. Tu nastaju razlike.

Nimalo začuđujuće interesovanje za intenziviranje razgovora i pisanja o elementima apokalipse spomenutim u primarnim izvorima islama i njihovim interpretacijama u muslimanskom ambijentu učenja i nauke ugnijezdilo je besplodne rasprave i tumačenja koja vode i do iluzornog superiornog moralnog stava u odnosu na svijet. Možemo to nazvati i tračenjem potencijala religije islama koji se time podređuje fatalističkom razumijevanju sudbine svijeta, a, uz to, i nedostatkom aktivne uloge u svijetu.

Neupitni principi promicanja dobra, sprečavanja zla i popravljanja stvari ostaju vječiti imperativ. Ignorisati svijet koji se evidentno širi, bio on po jednima lošiji ili po drugima bolji, i pri tome ga tumačiti tek znacima posljednjeg vremena, tračenje je kratkog života i same potentnosti vlastite religije i vjere. Da li je licemjerno kuditi svijet od kojeg iščekujemo, a ništa mu ne dajemo držeći prodike da se pojavio nered po kopnu, moru i sutra negdje gore u svemiru?