Upotreba glasa h predstavlja jednu od specifičnosti bosanskoga jezika. Dok se u srpskom i hrvatskom jeziku ovaj glas najčešće gubio, u bosanskom se dobro čuvao. Neki bosanski srpski govori čak nemaju glasa h, u hrvatskim je govorima uglavnom prisutan, dok se u bošnjačkim govorima javlja ponekad i neetimološko h.

Sudbina glasa h u razvoju norme na štokavskom području bila je veoma zanimljiva. Vuk Karadžić ga je u početku svoga rada bio izostavio iz srpske azbuke jer je smatrao da ga Srbi ne upotrebljavaju, ali se kasnije uvjerio da taj glas postoji u Boki i Zeti te da se “proteže” do Metohije i Kosova pa ga je uveo u svojim poslovicama iz 1836. godine. Od tada taj glas predstavlja problem u pitanjima jezičke norme na štokavskom području.

Pošto je odlika bosanskog jezika čuvanje glasa h, pa i njegov izgovor i tamo gdje nije etimološki, neke riječi sa takvim sekundarnim h postale su sasvim obične u bosanskome standardnom jeziku. Takve su: hastal, horma, hrđa, hrđati, hrvač, hrvanje, hrvatise, hrzanje, hrzati, lahak, mehak, mehkoća, sahat i sahat-kula, sevdah, zahrđalost...

Neke od takvih riječi, iako su prihvaćene bosanskom jezičkom normom, pa čak i ranijom normom srpskohrvatskog jezika, vrlo često služe kao povodi za negativan stav prema normi bosanskog jezika. Tako se vrlo često kao “velika mahana” bosanske jezičke norme navode riječi lahko i mehko, u kojima glas h nije etimološki. Treba, međutim, znati da su te riječi s neetimološkim h i ranije upotrebljavane u bosanskohercegovačkoj literaturi, čak od 17. stoljeća, pa i onoj čiji autori nisu bošnjački pisci.

Svijest o tome da je čuvanje glasa h odlika bosanskog jezika dovodi neke govornike do toga da upotrebljavaju sa h i riječ lopta: hlopta, što se ne preporučuje u bosanskom jeziku.

Riječ hlopta vrlo često služi kao povod onima koji žele ismijavati normu bosanskoga standardnog jezika. Neki to rade iz neznanja, vjerujući da je tako napisano u Pravopisu bosanskog jezika ili drugoj normativnoj literaturi, drugi, pak, rade to smišljeno kako bi omalovažavali normu bosanskog jezika pa i sam bosanski jezik.

Riječ hlopta zabilježio je Alija Isaković u svome Rječniku karakteristične leksike u bosanskom jeziku. Isaković ima potvrde za riječ hlopta iz dva izvora. Jedan je iz knjige Miloša Okuke (Govor Rame: Uvod, fonološke i morfološke osobine, Svjetlost, Sarajevo, 1983), a drugi njegova zabilješka iz govora Tešnja.

Riječ hlopta prenio je i Dževad Jahić u Školski rječnik bosanskog jezika, s naznakom: Tešanj. Treba, međutim, znati i to da je Okuka riječ zabilježio samo u dva naselja u Rami, od ukupno njih pedeset i osam u kojima je ispitivao govor, te da je i Isakovićevo bilježenje u Tešnju samo nečija idiolekatska značajka, a ne karakteristična pojava, što su potvrdila moja kasnija istraživanja govora Tešnja.

Treba imati na umu i to da Jahićev Školski rječnik bosanskog jezika ima više izvora građe. Jedan od njih je i Isakovićev Rječnik karakteristične leksike u bosanskom jeziku. Stoga ne treba čuditi bilježenje riječi hlopta u Jahićevu Rječniku, jer ju je on, zapravo, preuzeo od Isakovića, a to je i grafički obilježio u Rječniku i uz riječ dao naznaku da je zabilježena u Tešnju.

Isakovićevo, a kasnije i Jahićevo bilježenje oblika hlopta dovelo je do nesporazuma jer su neki, zanemarujući činjenicu da ni jedan od ovih rječnika nije normativni, uporište za opravdanje oblika hlopta počeli tražiti u tim rječnicima.

Isaković je u nekoj vrsti pogovora svome rječniku napisao da je njegov rječnik na izvjestan način “rječnik književno sumnjivih riječi”. I Jahić je, objašnjavajući metodologiju izrade Školskog rječnika, u predgovoru napisao da njegov rječnik “ipak nije normativni rječnik”.

Nedovoljno poznavanje ovih činjenica koje se tiču rječnika i bilježenja oblika hlopta kod nekih dovodi do nerazumijevanja cijeloga problema u vezi sa h u nepreporučenoj riječi hlopta, a mnogim protivnicima bosanskoga jezika, često i nepismenim, riječ hlopta služi kao rugalica bosanskom jeziku.

Dakle, u bosanskom je jeziku lopta (ne: hlopta).