Je li ovo mračno doba muslimanskoga svijeta?

Autor: Athar Osama i Nidhal Guessoum Decembar 30, 2017 0

Postoji jedno rašireno gledište da nauka u muslimanskom svijetu zaostaje za ostatkom svijeta. U muslimanskom svijetu, naročito arapskom, univerziteti su jedan relativno skorašnji fenomen: tri četvrtine svih arapskih univerziteta utemeljeno je u posljednjih 25 godina dvadesetog stoljeća. Stvaranje produktivne klime za nauku zahtijeva neke fundamentalne preinake u radu univerziteta u muslimanskom svijetu. Na primjer, to će zahtijevati reviziju i reformu kurikuluma i pedagogije u muslimanskom svijetu na način koji će crpiti saznanja iz najbolje prakse (naročito obrazovanje utemeljeno na istraživačkoj metodi učenja); poticanje širokog, holističkog i liberalnog obrazovanja; širi multidisciplinarni način razmišljanja; veću autonomiju i efikasnu pedagošku obuku nastavnog osoblja; preusmjeravanje prema onome što ima veći značaj i služenje društvu; zastupanje politike nulte tolerancije prema plagijatima, akademskim prevarama, i krivim poticajima; poduzimanje aktivnosti za rješavanje ključnog problema koji se tiče jezika na kojem se održaje nastava; te angažiranje naučnih akademija, vijeća „nauka u djelu“, i nevladinih tijela kako bi formirali uzore koji će inspirirati mlađe generacije, a posebno žene, da odaberu naučne karijere.

Vrlo dobro je poznata činjenica da 1.6 milijardi muslimana doprinose disproporcionalno malim udjelom kada je u pitanju znanje na globalnom nivou. Ova svjetska zajednica, koja čini većinu stanovništva 57 zemalja i proteže se na svaku zemlju u svijetu, ima samo tri nobelovca za nauku u povijesti ove prestižne nagrade. Broj univerziteta iz zemlja članica Orgnizacije za islamsku suradnju (OIC) na listi 500 najboljih univerziteta u svijetu je samo malo bolji od toga.

Nastranu stereotipi, zaista postoji jedno rašireno gledište da nauka u muslimanskom svijetu zaostaje za ostatkom svijeta. Ovo gledište je djelomično zasnovano na određenim pokazateljima, poput svjetskih rangiranja univerziteta, ulaganja u istraživanja, broj istraživača na milion ljudi, učinak studenata u preduniverzitetskom obrazovanju itd. Ozbiljno se raspravlja o uzrocima ovog lošeg učinka i potencijalnim rješenjima. Posljednjih godina, jedan broj zemalja s muslimanskom većinom načinio je velike napore, naročito u usmjeravanju oskudnih sredstava za unaprjeđenje nauke, općenito, i univerziteta, pojedinačno, kako bi promijenili ovaj decenijski, ako ne i stoljeti, status quo. Stoga, važno je pogledati koliko su ovi napori bili efektni.

U izdanju QS World University Rankings (jedan od najprestižnijih sistema za rangiranje univerziteta, op.p.) za 2014/2015. godinu, nijedan univerzitet iz muslimanskog svijeta nije bio među 100 najboljih, a samo se 17 rangiralo među 400 najboljih (11 njih između 300. i 400. mjesta).

Univerziteti su jedan temelj društva znanja. U razvijenom svijetu, tokom stoljeća oni su se razvili u institucije specijalizirane za kreiranje i širenje znanja. U muslimanskom svijetu, naročito arapskom, univerziteti su jedan relativno skorašnji fenomen: tri četvrtine svih arapskih univerziteta utemeljeno je u posljednjih 25 godina dvadesetoga stoljeća.

Nedavno smo istražili status univerziteta u muslimanskom svijetu. Nekoliko zemalja je napravilo napredak, barem u smislu poboljšanja kulture istraživanja i izdavanja, ali smo ustanovili značajne probleme koji se trebaju riješiti. Posebno je ustanovljeno da je naučno obrazovanje u preduniverzitetskom nivou lošije u muslimanskom svijetu te je malo pokazatelja da će situacija biti bolja kada se mladi muškarci i žene prime na univerzitet.

Univerziteti u muslimanskom svijetu nisu se pozicionirali visoko u različitim svjetskim rangiranjima univerziteta. U izdanju QS World University Rankings (jedan od najprestižnijih sistema za rangiranje univerziteta, op.p.) za 2014/2015. godinu, nijedan univerzitet iz muslimanskog svijeta nije bio među 100 najboljih, a samo se 17 rangiralo među 400 najboljih (11 njih između 300. i 400. mjesta). Slično, najnovije Times Higher Education World University rangiranje smjestilo je samo 10 univerziteta iz muslimanskog svijeta među 400 najboljih (pet od njih je između 300. i 400. mjesta).

Ovo je često rezultiralo stalnim zahtjevima da se poboljša rangiranje univerziteta iz muslimanskog svijeta i kreiraju univerziteti ‘svjetske klase’. Dok je u prvom bilo određenog napretka, ovaj drugi je ostao, uglavnom, nedostižan.

Iako je postojao nedostatak informacija o nizu faktora, naš izvještaj je identificirao i analizirao jedan broj važnih temeljnih tema i pitanja, posebno fokusiranih na univerzitete, te ponudio preporuke koje mogu biti jedna korisna početna tačka kreatorima politike i akademskim liderima za implementaciju.

Široko, liberalno i holističko obrazovanje u nauci

Jedno od najznačajnijih otkrića bilo je poprilično usko disciplinarno usmjerenje u znanstvenom obrazovanju na većini univerziteta u islamskom svijetu. U većini OIC zemalja godine u kojima se djeca odlučuju da li će ili ne nastaviti neku naučnu karijeru i koju će disciplinu izabrati kreću se između 14 i 18 godina, nakon čega je većina onoga što studiraju u okviru uskih granica njihove izabrane naučne discipline. Ovo ne samo da ne sluti na dobro za njihov razvoj kao svestranih ličnosti i višestrukih zanimanja nego je, također, izazov za jednu plodnu znanstvenu karijeru. Današnji naučnici i inžinjeri moraju biti kreativni i inovativni te raditi u multidisciplinarnim i multinacionalnim timovima. Ovo zahtijeva otvorenost prema jednom širokom i liberalnom obrazovanju koje sadrži ne samo naučnu teoriju i praksu nego, također, humanističke i društvene nauke, komunikacije i jezik, interdisciplinarni i multidisciplinarni pristup itd. Može pomoći i razvitku jedne široke baze znanja i ispitivanja za fleksibilno mišljenje, koje može dovesti u vezu teoriju i temelje datog problema, jasno vidjeti njenu primjenu ili kontekst i efikasno iskoristiti ovo znanje.

Drugo područje slabosti u izučavanju nauke u muslimanskom svijetu je odsustvo filozofije i čak povijesti nauke iz univerzitetskog nastavnog plana i programa.  Kao rezultat, naučnici, koji su bogati izvori znanja, često ne uspijevaju inkorporirati tu fascinantnu sferu znanja na mnogo dubljoj razini u cilju postavke kritičkih pitanja, što su trebali raditi na samom početku. Ideja nekog univerziteta da kombinira nauku, povijest i filozofiju u savremenom dobu može pomoći u suočavanju s ovom situacijom. Američki univerzitet za šerijat (AUS) je takav jedan univerzitet, koji je oaza u pustinji kada je riječ o pružanju jednog holističkog liberalnog obrazovnog iskustva svojim studentima, koji trebaju pohađati predmete humanističkih znanosti, povijesti, kulture i jezika bez obzira na njihove izborne discipline. Univerzitet je nedavno rangiran među 10 najboljih u arapskom svijetu. Drugi američki univerziteti u Bejrutu i Kairu također imaju sličan pristup.

Habib univerzitet u Karačiju je još jedan svjež i dobrodošao primjer napretka. Slijedeći dobro provjereni model univerziteta američkog stila liberalnih umjetnosti, naučni i inžinjerski program Habib univerziteta zahtijeva da studenti pohađaju jedan rigorozan kolegij liberalnih umjetnosti i traži da se izgrađuju naučnici i inžinjeri koji mogu razumjeti i riješiti složene, međusobno povezane probleme te ponuditi održiva rješenja za društvo. Studenti moraju uzeti predmete poput „razumijevanje modernosti“ i „Hikma 1 i 2“, dva uzastopna kolegija doslovno prevedena kao „Tradicionalna mudrost 1 i 2“, dodatno s brojnim drugim, koji izgrađuju radije svestrane nego uske disciplinarne stručnjake. Jedan prošireni program društvenog angažmana, koji provjerava ne samo njihovo znanje nego i njihovu sposobnost da ga prilagode i koriste, također je jedan dio studentskog iskustva. 

Kurikularni i pedagoški razvoj

Nesposobnost da se koriste filozofija i povijest dalje se odražava na strah da se konstruktivno pristupi religijskim primjedbama nauci. U isto vrijeme dok se znanstveni kurikulum uvozi sa Zapada po principu “kao što je”, kontroverzne znanstvene ideje poput Darvinove teorije o evoluciji se izučavaju na vještački i nedosljedan način. Najviše štete se nanese, kako to primjećuje jedan analitičar, u “završnim opaskama predavača”.

Drugi ozbiljan izazov jeste jezik nastave. Jezik nastave je, u većini slučajeva, engleski, naročito znanstvenih predmeta na fakultetskom nivou, ali samo nekoliko osoba je, pored drugih koji su značajno uskraćeni za  informacije, potpuno kompetentno da razumije šta se predaje na stranom jeziku. 

Pored dva problema u islamskom svijetu, jezika nastave i toga šta se treba predavati, pitanje kako se nauka i matematika trebaju predavati je, također, od ključnog značaja.

Pored nekoliko izuzetaka, znanstveni kurikulum na univerzitetima u muslimanskom svijetu ima tendenciju da bude preopterećen obimnim “pokrivanjem” različitih tema, umjesto da se fokusira na dublje razumijevanje kako nauka funkcionira i kako naučnici razmišljaju i analiziraju probleme. Današnji konsenzus u svijetu, koristeći argumente utemeljne na praksi u znanstvenoj nastavi, naglašava potrebu za pedagoškim inovacijama. Argumenti se suprotstavljaju našoj staroj praksi predavačkog stila, koja potencira učenje napamet te tako ubija prirodnu kreativnost i interes studenata. Obrazovanje zasnovano na inkvajeri metodi (IBSE) je nešto novo i pokušava se implementirati u školama nekoliko muslimanskih zemalja. Ipak, univerziteti u muslimanskom svijetu još uvijek zaostaju za onim u razvijenom svijetu, gdje se trenutno koriste brojne nove inicijative i inovacije pri predavanju  i izučavanju prirodnih znanosti, tehnologije, inžinjeringa i matematike.

Postoji nekoliko razloga za ovo zaostajanje. Jedan od njih je nekompetencija nastavnog osoblja. Nastavno osoblje se upošljava s doktoratima u njihovoj oblasti. Ponekada će kao asistenti, u toku svojih doktorskih studija, steći iskustvo u nastavi, a ponekada ne, ali rijetko ili nikad neće imati bilo kakvo pedagoško obrazovanje.

Nedostatak autonomije univerziteta u inovacijama je još jedan razlog koji sputava pedagošku inovativnost. Slijedeći vodeću Znanstvenu fondaciju za suradnju u znanstvenom obrazovanju iz Francuske La Main à la Pâte, i slične STEM programe obrazovanja u razvijenim zemljama, bilo je pokušaja da se muslimanski svijet adaptira na IBSE metodu u obrazovanju s “lokalnom komponentom”.  Naprimjer, Program profesora Djebbara u Tunisu, naslovljen kao “Découvertes en Pays d’Islam’ pomaže u izučavanju znanstvenih ideja povezujući slavne primjere i priče iz zlatnog doba islama, putujuću izložbu “1001 inovacije” i njenu, između ostalih, obrazovnu komponentu.

Čine se napori i na mnogo važnijem polju, da se i bez veće podrške vlasti među studentima i narodnim masama popularizira inkvajeri metod u znanstvenom obrazovanju. U Pakistanu, naprimjer, jedan niz organizacija aktivno  razvija ovu agendu. Intelov međunarodni sajam znanosti i inžinjerstva (ISEF), udruženja Buraq Planetary Society, Khwarizmi Science Society (KSS), i Pakistanski znanstveni klub uključuju student u različite nivoe kroz znanstvene sajmove, astronomske noći i druge korisne sesije.


[i] Dr. Athar Osama je počasni viši saradnik u Centru za istraživanje i evaluaciju muslimanskog obrazovanja (CREME) na ULC Institutu za obrazovanje u Londonu i osnivač Svjetske muslimanske znanstvene inicijative u Pakistanu. Doktorirao je na Pardee RAND Graduate School u SAD-u. Osnivač i urednik je internetske stranice za nauku muslim-science.com. Njegove oblasti zanimanja su politika ekonomije i tehnologije, inovacije i R&D menadžment itd. Nidhal Guessoum je professor fizike i astronomije na Američkom univerzitetu za šerijat. Autor je knjige “Islamsko kvantno pitanje: približavanje muslimanske tradicije i savremene nauke”, u kojoj zagovara integriranje moderne nauke u islamski svjetonazor. Zastupnik je reinterpretacije znanstvene metodologije u muslimanskom svijetu.

 

Prijevod: Sumeja Ljevaković-Subašić i  Elvedin Subašić. Objavljeno u Novi Muallim (prvi dio teksta)

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro