Srpkinje kao sultanije na Osmanskom dvoru

Autor: Jusuf Mulić Avgust 01, 2018 0
Dio ilustracije Emira Isovića “Kosovska bitka“ Dio ilustracije Emira Isovića “Kosovska bitka“

Među mnogim tajnama, koje su Srbi skrivali kao zmija noge, bila je i ona o Kosovskoj bici i rodbinskom prijateljstvu između njihovog i osmanskog dvora  

Njima treba odati  svjetski primat u krivotvorenju historijiskih činjenica i  izmišljanju mitova. Oni su među rijetkim narodima na svijetu,  koji svoje poraze slave kao pobjede. Bili su veliki prijatelji s Osmanlijama, s kojima su se  pripadnici dinastija Hrabrenovića  i Brankovića  orodili. Ovo je kratka priča o Kosovskoj i drugim bitkama Osmanlija s neprijateljima i rodbinskim vezama tih dviju  dinastija sa Osmanlijama. 

Srbi su napali Osmanlije kod Černomena na rijeci Marici (Bugarska) u rujnu/septembru 1371. godine. Posljednjeg dana bitke, koja se odigrala 27. rujna/septembra, doživjeli su težak poraz, u kojemu  je izginula glavnina njihove vojske, a poginuli su kralj Vukašin IV i njegov brat despot Uglješa. Nakon te bitke, Srpsko carstvo se raspalo i prestalo postojati kao država i vojna sila. Zemlja je podijeljena na dvije despotovine: zapadni dio, s Beogradom kao glavnim gradom, kojom je vladao despot knez  Lazar (1370-1389), sin Pripca Hrabrenovića   (u srpskim legendama i na vinskim etiketama unaprijeđen u cara) i južni dio, s Prištinom kao glavnim gradom (tzv. Stara Srbija), kojom je vladao despot knez Vuk Branković (umro 1397).  Od tada su obje despotovine postale osmanski vazali, s obavezom da s osmanskom vojskom sudjeluju u bitkama koje  Osmansko carstvo bude vodilo sa svojim neprijateljima i da svoje kćeri udaju za predstavniike dinastije Osmana.

Na zemlji je kneginja Milica postala punica sina čovjeka koji je izdao naredbu o smaknuću njenog muža, a Oliverin brat, novi despot Stefan Lazarević, šura sultana Bajazida

Bitka na Kosovu

Osamnaest godina kasnije, Osmanlije potražiše Srbe i najaviše im bitku na Kosovu Polju. Osmansku vojsku predvodio je sultan Murad I (1359-1389), a srpsku despoti knezovi Lazar Stefanović Hrabrenović i Vuk Branković, potpomognuti jednim odredom bosanske vojske, kojom je zapovijedao vitez vojvoda Vlatko Vuković Kosača. Odlučna bitka, u kojoj su  Srbi doživjeli težak poraz,  odigrala se je 15. lipnja/ljuna 1389. godine. Poginula je glavnina srpske vojske, a despot Lazar  teško ranjen i zarobljen. Ogromna većina zarobljenih srpskih i bosanskih (pretežno iz Hercegovine) vojnika, odvedena je u Anadoliju, prevedena na islam i tamo se trajno nastanila. U međuvremenu je osmanski špijun Miloš Kobilić  (godine 1756. po Pavlu Ćulincu preimenovan u Obilića, jer je za srpskog junaka takvo prezime bilo nezgodno), ucijenjen od despota Lazara,  proporio stomak sultanu Muradu. Pred izdišućeg  sultana,  vojnici su doveli despota Lazu, a on je naredio da mu odrube glavu. Nedugo nakon toga,  izdahnuo je i sultan Murad. 

Sultana  Murada I naslijedio je sin Bajazid I (1389-14o3), zvani Yildrim/bos. Munja i BuyukAmur/bos. Veliki Amur, a despota  Lazara sin Stefan Lazarević (knez 1389-1402. i despot 1402-1427), koji je postao osmanlijski vazal. 

Da bi obilježili svoju pobjedu nad Srbima, Osmanlije su na mjestu pobjede podigli spomenik, koji su nazvali Gazimestan (od turskih riječigazi=pobjednik i mestan=mjesto),  odnosno, prevedeno na bilo koji južnoslaveskim jezik,  Mjesto pobjede (ekavski Mesto pobede). Zanimljivo je, međutim, da turski naziv nikada nije bio zamijenjen srpskim, jer nije bilo nikakve pobede.

Udaja Olivere za sultana Bajazida

Šest mjeseci nakon Kosovske bitke, Lazareva udova kneginja Milica (u legendama unaprijeđena u caricu), po savetu patrijarha i celoga sabora sveštenih lica i celoga sveštenstva, dalaje pristanak da se njena kćerka Olivera uda za sultana Bajazida I. Tako su sultan Murad I i despot Lazar Hrabrenović pod zemljom postali prijatelji, a na zemlji je kneginja Milica postala punica sina čovjeka koji je izdao naredbu o smaknuću njenog muža, a Oliverin brat, novi despot Stefan Lazarević, šura sultana Bajazida. Bajazid i Olivera izrodili su tri sina: Sulejmana, Isu i Mehmeda (od arapskog ličnog imena Muhammed). Još samo treba dodati  da je Lazareva  kćerka Vukosava  bila udata za Miloša Kobilića, a Mara za despota Vuka Brankovića.

U prvoj bici koju je, sedam godina nakon Kosovske  novi sultan Bajazid I vodio kod Nikopolja   protiv zapadnih križarskih vojni, pod zapovjedništvom ugarskog/mađarskog  kralja Sigismunda (poznatog kao Žigmund), osmanska vojska je bila pred velikim porazom. Tada je s desnog boka sultanu u pomoć pritekla srpska vojska, pod zapovjedništvom njegovog šure despota Stefana Lazarevića. U odlučnoj bici, koja se odigrala 28. rujna/septembra 1396. godine, Osmanlije su poraz pretvorili u pobjedu i hametice porazili križarsku vojsku. Tako je šura spasio svoga zeta. 

Sultan Bajazid I još se jednom našao u velikoj nevolji, jer je bio napadnut od silne tatarske vojske, kojom je zapovijedao čuveni han Timurtari /Timur. U odlučnoj bici, koja se odigrala na ravnici Čabikabad/bos. Trstikovac kod Anagore ili Angore/današnja Ankara 27. travnja/aprila 1402. godine, opet je u pomoć zetu sultanu Bajazidu I pristigao njegov šura despot Stefan Lazarević,  s deset hiljada  srpskih vojnika. Ovoga puta, sreća je zetu i šuri okrenula leđa: pobijedio je Timur, glavnina osmanske i srpske vojske izginula, a ostatak zarobljen ili se spasio bijegom. Među zarobljenicima našao se i sultan Bajazid I.  Da bi ga ponizio, Timur je naredio da se stavi u željezni kafez i tako na kolima voda po Anadoliji, da narod gleda svoga sultana. Olivera je morala  naga posluživati pijane tatarske vojnike. Kad su doveli okovanog sultana da vidi u kakvom mu je položaju supruga, on je zbog poniženja,  od tuge i prevelike boli udario glavom od jedan željezni demir kafeza, razbio glavu i sa prustim mozgom ubrzo izdahnuo (14o3). Nakon toga događaja, Timur je oslobodio Oliveru i ona se s djecom sklonila na sigurno mjesto.

Kad su se prilike smirile, novi sultan postao je Mehmedov sin i Bajazidov unuk Murad II (1421-1451). Smrću despota Stefana Lazarevića 1427. godine, ugasila se je loza Hrabrenovića.  Tada je  Despotovinu naslijedio  sin Vuka Brankovića Đurađ (1427-1456), unuk Mare, sestre  despota Stefana Lazarevića.

Ženidba Murada II Durđevom kćerkom Marom  

Sultan Murad II oženio se 1435. godine Đurđevom kćerkom, Marom, nazvanom Amarisa. To mu je bila treća supruga po redu, a postala je maćeha princu Mehmedu, budućem sultanu Mehmedu II Osvajaču /tur. El Fatih. Mehmed je 1451. godine zbacio oca s prijestolja, a svoju maćehu Maru, uz bogate darove, uptio bratu u Srbiju. Ona se u Srbiji nije dugo zadržala,  pa se 1457. godine vratila u Tursku. Naselila se je u malom selu Ježevo u Sv. Gori, južno od Strumičkog jezera. Bila je okružena srpskom vlastelom i monasima. Tu je, između ostalih, razvila i živu političku djelatnost. Često je pozivana kao posrednik kod zaključivanja raznih ugovora o miru ili o nekim drugim pitanjima. Izdavane povelje  pečatila je pečatom svoga pokojnog oca despota Đurđa Brankovića. Održavala je redovnu prepisku s Dubrovčanima, koje je nazivali svojim dobrim i starim prijateljima.Za nju je poznati češki historičar Konstantin Jireček rekao da je hrišćanima služila svom snagom.Patrijarsi Carigradske patrijaršije (u čijem sastavu je od 1459.  do 1557. godine bila i Pećka patrijaršija),   postavljani su i smjenjivani njenim utjecajem. 

Uz ime sultanije Mare vezan je i jedan dugo vođeni spor s Dubrovčanima oko zaostavštine njenog pokojnog oca despota Đurđa Brankovića, koja je kao poklad bila pohranjena kod dubrovačkog vlastelina Marka Đoreva Gučetića. Mara se 1459. godine obratila Dubrovčanima sa zahtjevom da joj predaju   očevu zaostavštinu, koja pripada njoj i njenom slijepom bratu Grguru. U ovaj spor umiješao se i sin Mehmeda II novi sultan Bajazid II (1481-1512), pa je Mari i Grguru vraćen samo mnaji dio očeve zaostavštine. Mara je se kasnije zamonašila i umrla je u dubokoj starosti 14. septembra 1487. godine. Sahranjena je u manastiru Sv. Bogorodice u Kosinici kod Drame, na području starog Pangaja.

I, na kraju, napomena da ni Olivera ni Mara nisu mijenjale svoja imena, da su zadržale pravoslavnu vjeru  i da su na dvoru držali pravoslavne monahe,  kao svoje isposnike.  

Ovo sam ispričao, pretpostavljajući da to većini čitalaca Preporoda do sada nije bilo poznato, a nije na odmet da i to znaju. Tim prije što samoposrbljeni i posrbljeni Vlasi i Arbanasi sve južnoslavenske muslimane nazivaju Turcima.  

                   

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro