Kraj duge na Markalama

Autor: Semir Krnjić Avgust 29, 2019 0
Foro: AFP Foro: AFP

Volio sam dugine boje, poslje kiše pomno bih gledao dugu. Penjao sam se na zadnji sprat zgrade i gledao njen kraj, uvjeren da je tu blago.

Volio sam šareni svijet, svijet veselih boja. Svijet proljeća . Sve do jednom. Bio je drugi mjesec,  u drugoj, bolnoj i teškoj godini. Majka je otišla na pijacu da proda par stvari, potrebnih, ali ne toliko važnih. Od tog novca bi kupila malo brašna i napravila bi nam pitu. Pita od brašna, polivena vodom. Negdje to zovu "pleska" , negdje "oparuša" . Možda je ona trebala tako da izgleda , ali nije bilo sredstava da bude potpuna. Bili smo zadovoljni sa malo. Količinski nije to malo, "nimalo" reklo bi se. 

U blizni našeg podruma, gdje smo se sakrivali bila je pijaca "Markale" i mama je otišla da proda i kupi nam malo brašna. Onu podrumsku atmosferu , gdje se djeca igraju, i u svemu pronađu nešto zanimljivo naglo je prekinula granata ispaljena na pijacu.
Znam da je teta Hanka rekla da ne izlazimo iz podruma, da ostanemo tu i da će sve biti uredu.  Automobili, zvuk sirena, jauci, plač, pomaganje sve je to oblikovalo okolinu podruma. Tada sam se potresao, zaplakao i dozivao majku. Znam da je napolju, ne treba meni pita, meni trebaš ti majko. Dolazi, naša ljubav hrani našu glad!
Poželih tada onaj majčin zagrljaj, za smiraj. Ali ga ne osjetih, dugo... danas kada sam narastao, ostario, shvatio sam da je duga, koja mi se tada učinila, pokazivala  blago, istinsko blago.
Na kraju duge, bilo je mrtvo tijelo moje majke, u čijoj je ruci je bila kofa brašna. Držala je tako čvrsto, da je ni granata nije mogala odvojiti.
Sve za svoga sina, jedinca, koji osta kao fidim. Odsječen, sam, bolan, odvojen i u drugu zemlju posađen. Ne svojom voljom!

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija