50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Fahrudin Đapo: Protiv laži, hipokrizije i lopovluka moramo dobiti bitku

Autor: Selman Selhanović Juli 01, 2020 0

U želji da u povodu 50. godišnjice Preproda porazgovarali smo sa nekim istaknutim bosanskohercegovačkim novinarima kako o novirastvu danas i sutra tako i o aktuelnoj druištevenoj-političkoj situaciji. Prvi naš sagovornik u ovom brioju lista bio je Fahrudin Đapo, novinar s respektabilnom karijerom. Radio je kao višegodišnji glavni urednik Dnevnog avaza, urednik u Ljiljanu i Slobodnoj Bosni, na TV1 i Federalnoj televiziji. Objavljivao je u brojnim regionalnim i inozemnim medijima. Posljednjih šest godina radi kao izvršni producent vijesti na Al Jazeeri Balkans.

U našem javnom prostoru, što je paradoksalno, sve češće se govori o slobodi medija, a sve učestalije su prijetnje i pritisci na novinare. Koliko je danas, uopće, moguće profesionalno izvještavanje?

ĐAPO: Prema recentnom izvještaju Reportera bez granica Bosna i Hercegovina, prema indeksu slobode medija, najbolje je rangirana država u regiji i čak ispred znatnog broja zemalja Evropske unije. To je sjajna vijest, zaista značajna činjenica. Za nju su zaslužni i novinari, ali i naš pluralizam i aktivisti nevladinog sektora uz pomoć međunarodne zajednice. Vrlo je važno je da naše društvo napreduje, razvija demokratske institucije i kreće se bespovratno u tom pozitivnom pravcu. Međutim, to samo po sebi nije dovoljna garancija da novinari mogu bez pritiska i prijetnji izvještavati o svim bitnim temama i problemima s kojima se suočavamo. Manji je broj otvorenih, javnih ataka na novinare, iako i toga ima. U epohi društvenih mreža, fake newsa, prijetnje i pritisci dolaze iz tih virtualnih budžaka i nemaju uvijek jasnu adresu pošiljaoca. Ali nije teško ustanoviti ko regrutuje i mobilizira te suvremene (nick name i lažni profili) facebook i forumaške plaćenike da novinarima direktno ili indirektno zagorčavaju život virtualno rafalajući i braneći interese svojih nalogodavaca. Toga ima, toga će biti i valja nam tražiti načina da se takva praksa identificira, osudi i zaustavi. Ta se sfera javnog života mora regulirati prema principima i praksi ozbiljnih demokratskih zemalja. Ono što raduje jeste solidarnost novinara sa kolegama u struci koji su izloženi napadima što je prilično snažna opomena da oholost i beskrupuloznost nalogodavaca ne mogu proći tek tako. A ono što mene kao čovjeka koji se ovom profesijom dugo bavi posebno čini optimističnim, jeste pojava i angažman velikog broja mlađih novinara koji hrabro udaraju i jurišaju na kriminal i korupciju. Ima ponekad u njihovoj želji početničke neartikuliranosti, nekad viška strasti i povremeno manjka znanja, ali treba ih podržati zato što im je namjera čista i ispravna. Ali, da bi bili još bolji i da bi jačali svoju ulogu, vjerodostojnost i integritet, novinari sami moraju uz slobodu neizostavno stavljati odgovornost. Danas sam pročitao jednu izjavu poznate tv voditeljice koja kaže „ljudi nas podržavaju jer shvataju da mi radimo svoj posao i posao pravosuđa“. Shvatam kontekst u kojemu je ta sentenca izrečena (pravosuđe je zaista u našoj zemlji prilično bolesno i treba ga liječiti), ali upravo preuzimanje uloge tužilaca i sudija novinari ne bi smjeli prihvatati. To nije naš posao i to je jedna od prvih lekcija koju moraju savladati profesionalni novinari. Nije naše da tužimo i sudimo. Novinari ne trebaju ispisivati potjernice, optužnice i presude. Nije naše da hapsimo, niti da pozivamo na hapšenje. Naše je da pred javnost iznosimo nepobitne činjenice uz jasan poziv na djelovanje pravne države, ali poštujući presumpciju nevinosti (presumption of innocence) i izbjegavajući kreiranja atmosfere linča. Moj dragi profesor na Fakultetu političkih nauka Muhamed Nuhić na jednom od prvih sati nam je kazao: „Budite pažljivi s riječima, riječi znaju biti ubitačno oružje od kojega nekad mogu stradati i nevini“. Velika je to mudrost i savjet koji trebamo poslušati kad nas obuzmu, često opravdana, ljutnja, bijes i strast kojima želimo pojačati našu borbu za pravdu i pravičnost. Često tako, iz najbolje namjere, ugušimo i oslabimo našu prvobitnu ideju. Ostrašćenost je kontraproduktivna, egoizam također. Ne smije se prvo formirati stav i raspoloženje, pa onda težiti da ih se utvrdi i potkrijepi. Novinari ne smiju biti navijači i marionete u rukama interesnih skupina sa unaprijed utvrđenom agendom.

Želim podržati Preporod

Živimo u društvenom i političkom miljeu gdje novinari nemaju odviše pozitivnih priča. Kako biti „moralni katalizator“, što bi trebala biti novinarska uloga, pogotovo u sredini koja to ne podržava?

ĐAPO: Tu treba tražiti pravi balans. Naravno, ne vještački i ne na uštrb prava ljudi da budu informirani o svemu bitnom. Javnost nekad bude umorna od kampanja i loših vijesti sa vrha dnevnika. A zaista ima puno sjajnih priča o našim vrijednim privrednicima, prirodnjacima, poljoprivrednicima, talentiranim mladim ljudima, rudarima, inžinjerima, umjetnicima... Politika je, nažalost, otrovala gotovo cijeli javni prostor. Tu su i mediji pogriješili, kad su prihvatili biti dio te svakodnevne predstave žanrovski između travestije i tragikomedije. Ipak, iako je danas moderno biti pesimist, autodestruktivno govoriti kako ništa ne valja i kako treba sreću tražiti negdje drugdje, ja ne dijelim takvo raspoloženje. Mnogo je dobrog i pozitivnog u ovoj zemlji. Cijeli se život borim protiv jedne vrste autošovinizma prema kojemu je svugdje bolje nego ovdje. To naprosto nije tačno. Naravno, neću upasti u zamku da apriori branim ono što ovdje ne valja. Protiv laži, hipokrizije i lopovluka moramo dobiti bitku. To je ključna bitka za našu budućnost, za nove generacije. Pokvareni i pohlepni pojedinci moraju snositi odgovornost za svoja nedjela i tu ne smije biti kompromisa. U prvi plan moraju doći sposobni, hrabri, pametni i pošteni. Neka su i lojalni, ali lojalni idejama demokratije, slobode, vladavine prava, a ne trenutačnim političkim moćnicima. Njima se mora dati šansa i otvoriti prostor. Ali ne samo kao mrtvo slovo na papiru i u govorima političara koji bivaju preko noći zaboravljeni. Tu vidim nezaobilaznu ulogu medija. Moramo afirmirati novu paradigmu prema kojoj će javni posao, obnašanje vlasti prije svega, biti principijelan društveno odgovorni angažman za korist zajednice, a ne uzurpatorskih interesnih grupa.

Volja za kontrolom medija je itekako prisutna. Primjerice nema vijesti koja ne protežira mišljenje Dodika ili nekog političara. Osim toga, na televiziji se dopuštaju olahko etiketiranja poput „zločinac, kriminalac i lopov i sl.“Koja je ustvari uloga urednika, ovo tim prije što se javni servis uveliko pretvorio u politički?

ĐAPO: U socijalizmu je novinar bio društveno-politički radnik i to je relikt koji je povremeno još prisutan u našem društvu. Sada je samo forma drukčija, ja te finansiram i ti moraš raditi onako kako ti se naredi. Ima puno primjera koji ovu moju tvrdnju učvršćuju, čak i u dijelovima javnih servisa koji bi morali biti u službi građana i oslobođeni utjecaja vladajućih struktura. U pravu ste kada kažete da se etikete, lopovi, izdajnici, kriminalci bez zadrške lijepe političkim protivnicima, kritičarima ili neistomišljenicima. Urednici su u takvim pervertiranim slučajevima po pravilu više okrenuti i odgovorni nalogodavcima a ne profesiji ili javnosti. To je ono što javnost prepoznaje, ali nedovoljno snažno artikulira stav protiv takve prakse. Međutim, sve manje ljudi vjeruju takvim medijima. Oslobađa se jedna nova kritička snaga i energija koja donosi istinu u javni prostor. Ta istina za neke zna biti bolna, ali je za ukupno društvo itekako ljekovita. Samo istrajavanjem na istini imamo šansu da popravimo stvari i uredimo socijalni ambijent po mjeri koja je općeprihvatljiva i utemeljena na pozitivnim principima demokratskog društva. Mirenje s postojećim stanjem nije opcija i vjerujem da su mediji upravo ta snaga koja nagovješćuje promjene i bolje dane.

Pošto naš list Preporod obilježava 50 godišnjicu postojanja, kako vidite ovaj jubilej i inače budućnost printanih medija u BiH?

ĐAPO: Iskrene čestitke našem Preporodu na velikom jubileju. To je zaista jedan od medija koji mi je uvijek bio blizu srca i iz kojeg sam puno naučio. Sjajni su tekstovi naših velikana objavljivani u ovom listu, briljantnih Enesa Karića, Mustafe Mujkija Spahića, Hilme Neimarlije, Dževada Hodžića, Džeme Latića, Hadžema Hajdarevića, Aziza Kadribegovića i brojnih drugih bošnjačkih autora. Izuzetno cijenim i novu generaciju koja čuva tradiciju Preporoda i vjerujem da će sačuvati ovaj list u neizvjesnoj budućnosti kada printani mediji, u tehnološkom smislu, polahko gube trku sa nezaobilaznim smartphonima. Ja mogu istaknuti svoju želju: kao čovjek koji je najveći dio svojeg profesionalnog života proveo u novinama, snažno navijam za Preporod. Ne samo zbog njegovog lijepog imena, nego i zbog sadržaja koji treba ljudima. Treba nam kulturni i politički preporod, i vjerujem da će Preporod dočekati i stogodišnji jubilej. A da li će ga biti u printanom izdanju, o tome će odlučiti naši nasljednici.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija