digitalbanner-naslovna7.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg

Religija i nacionalni/etnički identitet na Balkanu – teološke i kontekstualne pozicije u islamu

Autor: Enes Karić                Novembar 15, 2022 0

Ovaj esej objavljen je na engleskom jeziku sredinom jula u zborniku Balkan Contextual Theology, koji su uredili Stipe Odak i Zoran Grozdanov, u izdavačkoj kući Routledge (London). Esej na bosanskom objavljujemo uz dopuštenje urednika i izdavača. Ovaj esej će biti objavljen i u trećem svesku “Krikova“, u izdanju ILUM-a, kojem se takodjer zahvaljujemo na dopuštenju da Preporod prvi objavi esej na bosanskom.

Uvod

Region Balkana je domovina raznolikosti: religijskih, jezičkih, etničkih i nacionalnih. Nemoguće je naći povijesnu dionicu u kojoj Balkan nije raznolik. Kad su posrijedi pravoslavlje, katoličanstvo i islam, oni su na Balkan došli i njime se širili koristeći se, između ostalog, i zatečenim razlikama. Balkan potvrđuje besmislenost teorija koje dijele religije na ʼdomaćeʼ i ʼdošleʼ. Ma koliko bila zavodljiva ideologija ʼreligijske samoniklostiʼ i ʼvjerske iznimnostiʼ na Balkanu, koja islamu dodjeljuje ʼpridošličkiʼ a kršćanstvu ʼdomaćinskiʼ status, ta ideologija je itekako osporiva i predstavlja konstruiranje povijesti na način proricanja u prošlost (Norris 1993). Iako zamršena, često nejasna te u mnogim vremenima nerazvidna, povijest religija na Balkanu nedvojbeno potvrđuje važnu činjenicu: poruke Isusa Krista i Poslanika Muhammeda došle su iz Azije u ovaj dio Evrope. Glasovi o Bogu iz trokuta: Jerusalem – Mekka – Medina doprli su do Balkana: Atine, Sofije, Skoplja, Beograda, Tirane, Sarajeva, Dubrovnika, Zagreba... K tome, na Balkanu su i kršćanstvo i islam širili mnogi ljudi i mnogi sistemi sličnih uloga i profila: mistici, derviši, misionari, isposnici, vjerski redovi i bratstva, putnici, trgovci, ekonomske i civilizacijske pogodnosti, državni aranžmani, carstva i imperije. Kao široki prostor između zapadno-kršćanskog latiniteta, s jedne, i levantsko-mediteranskih judeo-muslimansko-istočnopravoslavnih sinteza, s druge strane, Balkan u mileniju 1000 – 2000. nikada nije svoju cjelinu povjerio samo jednoj religiji.

Pomaljajući se iz platna vremena sačinjenog od dugih perioda mira, i usprkos periodima ratova, region Balkana posvjedočuje se i danas kao raznolik, poželjeli bismo kazati pluralan. Balkan je snažan dokaz da čovjekova prošlost nije prošla, već je ona pod njegovim nogama (Brown 1996).

U ovome što slijedi pokazaćemo, u kratkim naznakama, odnos religije islama na zapadnom Balkanu, napose u Bosni i Hercegovini, spram etničkog i nacionalnog identiteta kroz mijene vremena, sve to kod bosanskohercegovačkog muslimanskog naroda čiji se pripadnici od 27. septembra 1993. nacionalno izjašnjavaju kao Bošnjaci. Malo je naroda na Balkanu koji su kao bosanskohercegovački muslimani (u tekstu dalje BH muslimani), sve od početka 19. stoljeća, svoju prošlost zaprtili kao teško breme, sadašnjost kušali kao neizvjesnost, a pred budućnošću stajali kao prijetnjom.

Osvrnemo li se na prošlost, kod mnogih historičara koji proučavaju rani islam u Bosni (ime te zemlje dugo je funkcioniralo kao jedno, podrazumijevalo je u sebi i Hercegovinu koja se u kasnijoj nomenklaturi ʼuspravljaʼ uz Bosnu) postoje mnoge zablude. Prva zabluda je da islama na Balkanu, pa tako i u Bosni, nije bilo prije dolaska Osmanske imperije i njezinih osvajanja, to jest da tu islama nije bilo prije 1371. i bitke na Marici, te 1389. i bitke na Kosovu. Ova zabluda osnaživala je mišljenje da islama u Bosni nije bilo u vidljivim oblicima prije 1463., kad je Mehmed II al-Fātih (Osvajač) zaposjeo tu zemlju. Ipak, podaci o malim muslimanskim zajednicama i trgovačkim kolonijama na teritoriji Bosne (kao, uostalom, i Dubrovačke republike te Mađarske), kao i podaci o vojnicima plaćenicima koji su kao kršćani ratovali na strani Osmanske imperije (Malcolm 1998, 63), među kojima su mnogi stupali u sultansku službu i prihvatali islam, opovrgavaju tvrdnje da je prisustvo islama i muslimana u Bosni prije 1400. godine bilo efemerno i nepoznato (Omerbašić 1999).

Druga zabluda nekih historičara vezuje se za tvrdnje da se islam u Bosni širio brzo i masovno (Ćerić 1968, 72, 75). Nedim Filipović, Adem Handžić i Mustafa Imamović, kao i drugi, opovrgli su takve tvrdnje (Handžić 1994; Imamović 1998). Defteri ili osmanski popisi poreskih obveznika pokazuju da se u Bosni islam širio nekih stotinu i šezdeset godina. Da li na prihvatanje islama u Bosni od tridesetih godina 15. do sredine 17. stoljeća gledali kao na islamizaciju ili širenje islama, činjenica je da sa tim procesima vremenom dolazi do jedne religijske i etničke posebnosti u Bosni i na Balkanu, dolazi do posebnog etnosa ili BH muslimana, to jest predaka i prethodnika današnjih Bošnjaka kao nacije.

Ali, Bošnjani, Bošnjaci, Bošnjak jesu i nazivi koje su tokom mnogih stoljeća u Bosni za sebe koristili svi: muslimani, katolici i pravoslavci, makar kao šire identifikacijsko domovinsko i zavičajno ime. Znajući to, Austro-Ugarska u periodu 1882 – 1903. pokušava promovirati bošnjaštvo kao zajedničku modernu naciju, ali suočila se sa katoličko-hrvatskim i pravoslavno-srpskim odbijanjem.

Historičari koji optiraju za pojam islamizacija, podrazumijevaju angažiranje poluga Osmanske imperije kao države na ohrabrivanju bosanskog stanovništva, štaviše diktiranju, da prihvati islam. Oni historičari, pak, koji optiraju za širenje islama, imaju u vidu da su privreda, kultura i tadašnje civilizacijsko preimućstvo Osmanske imperije u odnosu na Evropu, ogrezlu u trvenjima i ratovima između protestanata i katolika, odnijeli prevagu u širenju islama na zapadnom Balkanu. Također, ovi historičari ističu da je pozno srednjovjekovno katoličko i pravoslavno nadmetanje oko dominacije bosanskim teritorijem i stanovništvom bilo jedan od presudnih faktora u prihvatanju islama od slojeva bosanskog stanovništva (Imamović 1998). Mi smatramo da je u zakorjenjivanju islama u Bosni djelovalo jedno dugotrajno preplitanje mnogih procesa: trvenje crkava oko Bosne, islamizacija i širenje islama itd. U širokim platnima vremena ovi procesi često su se preklapali.

Islam i pojam etničkog i nacionalnog u kontekstu Bosne i Hercegovine

Od kraja 18. i početka 19. stoljeća sve više se osjećala vojna i ekonomska prevaga koju su evropske zemlje pokazivale spram Osmanske imperije. Sa tanzimatskim reformama koje je Osmanska imperija provodila, često na zahtjev evropskih sila koje su bile u punom kolonijalnom usponu, BH muslimani počeli su se suočavati sa Neuzeit ili novim dobom (Koller 2004). To novo vrijeme nadvilo se nad njihova tjemena kao sama sudbina. Kraj osamnaestog i napose devetnaesto stoljeće u Bosni i Hercegovini posvjedočili su širenje nacionalnih ideja, katolici su se opredjeljivali u smjeru hrvatstva, pravoslavni u smjeru srpstva. Sa dolaskom Austro-Ugarske imperije 1878. godine, BH muslimani suočili su se sa dotad za njih rijetko poznatim temama i pitanjima: odnosa religije i nacije, jezika i nacije, nacionalne države, patriotizma, sekularizma, odvojenosti religije i države, prakticiranja islama u imperiji (pod imperijom!) koja je, barem kulturalno, bila prevalentno katolička itd. Ova i druga slična pitanja teoretičari BH muslimana s kraja 19. stoljeća razmatrali su, najčešće, sa polazišta za koja su držali da su islamska (Ljubušak 1893). Sekularno i svjetovno razmatranje navedenih tema i pitanja kod njih je zaživljavalo, iako sporije nego kod Hrvata i Srba. Od 1878. BH muslimani susreli su se i sa izazovima masovnih iseljavanja u preostale dijelove Osmanske imperije (Karčić 1999). Čak i ta iseljavanja prevalentno su tumačili islamom, njime ih opravdavali ili osporavali. Ali, samo jedan dio BH muslimana reagirao je emotivno i opredijelio se za iseljavanje (hijra, hidžret), drugi su se opredijelili za pragmatične odgovore i sa Austro-Ugarskom imperijom tražili modus vivendi i modus operandi svoga opstanka. Ipak, opće raspoloženje BH muslimana u periodu 1878 – 1893., a i desetljećima kasnije, bilo je osjećanje da su ʼotkinuti a nisu prihvaćeniʼ (Selimović 2004, 310).

Austro-Ugarska je za Bosnu i Hercegovinu (zvanično označenu kao Corpus separatum) tražila mirna rješenja. Nastojala je osigurati suživot četiri milleta koji su joj preostali od Osmanske imperije. Novoj vlasti nije odgovarala nemirna Bosna, napose joj nije odgovaralo masovno iseljavanje BH muslimana ʼu Turskuʼ, kako se kolokvijalno govorilo. U jesen 1882. Austro-Ugarska je osnovala Rijaset ili zasebnu, od Istanbula nezavisnu, vjersku administraciju za muslimane Bosne i Hercegovine. Pokazaće se da je ovim korakom novopridošla imperija pospješila, na posredan način, kako moderniziranje tako i jačanje etničkog i, kasnije, nacionalnog subjektiviteta BH muslimana, kao i njihovu vezanost za Bosnu i Hercegovinu. Njihov intelektualni i ulemanski sloj ovim je dobio priliku da univerzalna učenja islama upotrijebi za posve regionalno i pragmatično tumačenje svoga novog položaja u Evropi.

Austro-Ugarska je bila svjesna religijski i kulturalno ʼtrusnog sastavaʼ BH stanovništva. Htjela je, naročito u periodu vladavine Benjamina Kallaya (1882 - 1903), ministra finansija i upravitelja Bosne i Hercegovine, uvesti bošnjaštvo kao zajedničku naciju muslimana, katolika i pravoslavnih u Bosni i Hercegovini (Kraljačić 1987). S tim ciljem, Kallay je omogućio mnoge projekte, između ostalog i list Bošnjak u Sarajevu (od 1891) pod rukovođenjem Mehmed bega Kapetanovića-Ljubušaka.

Kao što smo rekli, nazive Bošnjani, Bošnjak, Bošnjaci stoljećima su za sebe koristili svi u Bosni (i Hercegovini): muslimani, katolici i pravoslavni, kao domovinsko i zavičajno ime. Ipak, Kallayeva politika (1882 - 1903) uvođenja jedne moderne evropske bošnjačke nacije za sve bivše millete Osmanske imperije nije uspjela. Pokazala se zakašnjelom i, pod snažnim pritiscima hrvatskih i srpskih nacionalnih elita u Bosni i Hercegovini (i naročito izvan nje), od tog projekta Austro-Ugarska je odustala. Iako je carstvo Dvoglavog orla (Donia 1981) omogućilo izdavanje Gramatike bosanskog jezika (iz 1890) i afirmiranje bosanskog jezika, i od toga se uskoro odustalo. Naziv bosanski jezik bio je ukinut (1907), uveden je srpsko-hrvatski kao službeni naziv jezika.

Izgubivši podršku Austro-Ugarske u zalaganjima za nacionalno bošnjaštvo, napori BH muslimanskih intelektualaca da se nacionalno osove u očima Hrvata i Srba djelovali su neuvjerljivo, beznadežno i naivno. Hrvati i Srbi Kallayevo bošnjaštvo doživljavali su kao muslimanstvo pod krinkom drugog imena. Iako Manojlo Komnen, Marko Marulić, Ivan Gundulić, Vuk Karadžić, Dositej Obradović, Matija Divković (a o franjevačkim hronikama da i ne govorimo), u pozitivnom kontekstu spominju Bošnjane, Bošnjake i bosanski jezik, ili i jedno i drugo i treće (Rizvić 1999), to nije bilo od pomoći BH muslimanskim intelektualcima da nacionalne matice Srba i Hrvata prihvate bošnjaštvo kao zajedničku naciju, a bosanski kao njezin jezik.

Pod utjecajima destruiranja zajedničkih probosanskih kulturnih, etničkih i nacionalnih koncepcija u potonja dva desetljeća vladavine Austro-Ugarske imperije, BH muslimani i sami postupno pristaju na naziv musliman, muslimanski u imenovanju svojih svjetovnih institucija i udruženja. S druge strane, njihovi susjedi Hrvati i Srbi, u BH muslimanima su još gledali Turke, iako taj naziv biva sve više potiskivan nazivom muslimani. Njime se izravno ukazivalo na religijsku grupaciju, na vjersku zajednicu koja se nacionalno traži.

Iako tada među BH muslimanima stasaju intelektualci školovani u Beču, Budimpešti, Zagrebu i Beogradu, nacionalno afirmiranje bošnjaštva se ne ostvaruje. U periodu od 1900 – 1941. muslimani se često okreću reformiranim islamskim i vjerskim objašnjenjima svog društvenog položaja. Unatoč tome što Mehmed Džemaludin Čaušević (1870 - 1938) provodi obrazovne reforme, prije svega vjerske, one jedva da stižu do svjetovnog sloja intelektualaca muslimana (Karić 2004, 227 - 267). Tokom prve polovine 20. stoljeća upravo svjetovni intelektualci u Bosni i Hercegovini osnivaju čitaonice, udruženja i kulturna društva, ali ih najčešće nazivaju muslimanskim a ne bošnjačkim. I po tome se vidi da su BH muslimani, smatrajući da je kod njihovih srpskohrvatskih susjeda bošnjaštvo kužno i poraženo, našli utočište, ali i uporište, u onom za što su smatrali ili osjećali da im je najugroženije – islam i muslimanstvo. Ali, njihovo muslimanstvo je bilo sve više svjetovno, kulturalno i civilizacijsko, a sve manje vjersko.

Gledano iz perspektive ʼnaknadne pametiʼ, možda je bilo nedovoljno to što su intelektualci BH muslimana učinili u ʼsvjetovnom prestrojavanjuʼ i ʼsekularnom tumačenjuʼ svoga društvenog, etničkog i nacionalnog položaja u okviru Austro-Ugarske (1878 - 1918) te potom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918 - 1929), odnosno Kraljevine Jugoslavije (1929 - 1941). Ali, nesporna je činjenica da su se BH muslimani u 20. stoljeću postupno sekularizirali ili, ko više voli, evropeizirali. Cijelo 20. stoljeće posvjedočilo je sve intenzivnije stupanje na scenu mnogih BH muslimana kao književnika, univerzitetskih profesora, filozofskih pisaca, kulturnih radnika, režisera, glumaca, političara, sportista...

Vremena između dva svjetska rata, kad su mnogi BH muslimani gotovo sve svoje pretežno tumačili reformiranim islamom ili onim što su oni smatrali da jeste ʼprogresivnoʼ tumačenje utemeljeno na islamu, bila su završena.

Kako smo to isticali i u našim drugim radovima (Karić 2002, 392 - 393), BH muslimanske rasprave u vrijeme Austro-Ugarske i između dva svjetska rata kretale su se oko pitanja: Kakvu školu imati? Kakvu odjeću nositi? Kakvu kapu na glavu stavljati? Smije li musliman nositi šešir? Da li žena muslimanka može otkriti svoje lice i odbaciti feredžu i zar? Da li imati moderno obrazovanje? Da li žensku djecu slati u savremene škole? Smije li se muslimanka društveno angažirati? Smiju li se muslimani iseljavati u Tursku i da li se to može tumačiti hidžrom? Šta sa starim muslimanskim grobljima u Bosni i da li se mogu iskorištavati za stanogradnju, parkove, puteve? Kako urediti sistem vakufa? Da li je bankovna kamata isto što i al-riba ili lihva o kojoj Kurʼān govori? Smije li musliman poslovati preko banke? Da li je hilafet ukinut (1924. godine) zastalno i trebaju li muslimani imati halifu? Odgovori na sva ova pitanja bili su, uglavnom, intonirani reformatorski i modernistički ili, pak, ʼsekularnoʼ i ʼprogresivnoʼ.

Koliko je nama poznato, svi muslimanski narodi Balkana (Bošnjaci, Albanci, Pomaci, Torbeži), bolje kazati znatna većina njihovih intelektualaca, pretežno su se bavili ovim naprijed nabrojanim pitanjima. S druge strane, intelektualci kršćanskih naroda na Balkanu (Hrvati, Srbi, Slovenci, Makedonci...) preovlađujuće su se bavili pitanjima države, političkih partija, pitanjima jezika, nacije, nacionalnih institucija, itd.

U periodu između dva svjetska rata (1918 – 1941) BH muslimanski intelektualci često su se u nacionalnom svrstavanju opredjeljivali za srpstvo ili hrvatstvo (usp. Filandra 1998). ʼBiti /nacionalno/ Srbinʼ ili ʼbiti /nacionalno/ Hrvatʼ za jednog muslimana značilo je, vjerovatno, mnoge stvari, ali je to nacionalno svrstavanje prije svega bilo neka vrsta izlaska i iskoraka iz osjećanja besperspektivnosti svoje tradicije. Vjera se nije napuštala, ali tradiciju se htjelo reformirati i dinamizirati. K tome, islam se kao tradicija u ovom periodu, uglavnom, ne koristi kao ideološka platforma za objašnjenje etničke i nacionalne posebnosti BH muslimana. U doba snažnih političkih polariziranja Srba i Hrvata, to što su u prvoj polovini 20. stoljeća htjeli muslimanski intelektualci potcrtati i osnažiti jeste vjerski identitet BH muslimana. (Handžić 1940). Vjerovalo se da će pitanje detektiranja njihove nacije doći nekada kasnije, ili se i o tome šutjelo.

Islam je na stranicama lista Behar (1900 - 1910) Safvet bega Bašagića (1870 - 1934) te drugih listova koji su kratkotrajno izlazili do pred Drugi svjetski rat, pretežno i posredno tumačen kao ʼnapredna i progresivna vjeraʼ, kao religija koja je nekada pospješila evropsku Renesansu. U mnogim studijama, radovima i esejima BH muslimana objavljenim između dva svjetska rata, nerijetko se na moralizatorski način upravo tim muslimanima sugerira da budu opet ono što su bili klasični muslimani iz tzv. zlatnog doba islama - da se obrazuju i da Evropi baš oni ponude preporod. Naravno, spominjana Evropa je bila jedna imaginarna Evropa, ali im je, ipak, postala uzorom na maglovitom obzorju (Bise 1937).

Period nakon Drugog svjetskog rata, etničko i nacionalno u religijskim i teološkim promišljanjima BH muslimana

Nakon katastrofe Drugog svjetskog rata (1941 - 1945) i velikih demografskih gubitaka Jevreja, Srba, Hrvata, BH muslimana i drugih, u Bosni i Hercegovini i Titovoj Jugoslaviji uspostavljena je socijalistička vlast i komunistički režim. BH muslimani našli su se pred novim zadaćama samodefiniranja (vjerskog, etničkog, nacionalnog...). Socijalistička Jugoslavija (čitaj: Komunistička partija) nije ih 1946. priznala kao naciju. Nastupilo je razočaranje koje se moralo kriti.

Husaga Čišić (1878 - 1956), iz poznate partizanske i revolucionarne porodice iz Mostara, u Beogradu je 5. decembra 1945. podnio Ministarstvu za konstituantu pisani zahtjev da se BH muslimani u novom grbu Jugoslavije predstave sa šestom buktinjom, jer oni su (uz Slovence, Hrvate, Srbe, Crnogorce i Makedonce), samosvojan narod, to jest oni su Bošnjaci. To je bila Čišićeva tvrdnja (Imamović 1998, 555). Međutim, šesta buktinja nije unešena, do nacionalnog priznanja BH muslimana kao Bošnjaka nije došlo. Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije usvojen je u januaru 1946., Husaga Čišić je jedini član Ustavotvorne skupštine koji je glasao protiv.

BH muslimani morali su prihvatiti ono što je preostalo: da njihovo muslimanstvo iz pozne Austro-Ugarske, te muslimanstvo iz Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Jugoslavije, nastavi svoje bitisanje i u prva dva desetljeća socijalističke Jugoslavije. A to muslimanstvo je bilo prepušteno brizi Islamske zajednice, ona ga je čuvala koliko je mogla.

U socijalističkoj Jugoslaviji uslijedili su popisi stanovništva. Na popisu 1948. pred BH muslimanima bile su sljedeće opcije: Srbin-musliman, Hrvat-musliman i neopredijeljen-musliman. Kako se vidi, musliman se ʼnacionalnoʼ afirmira preko Hrvata, Srbina ili posredstvom fantoma zvanog ʼneopredjeljenʼ! Na popisu 1953. bila je i nova opcija: Jugosloven-neopredijeljen, dok je popis 1961. ponudio i mogućnost ʼMusliman u etničkom smisluʼ. Zahvaljujući 17. sjednici CK SKBiH od 26. januara 1968., donesena je odluka: “Muslimani su poseban narod“. Na popisu stanovništva 1971. godine za opciju ʼMusliman u smislu narodnosti (nacije)ʼ izjasnilo se 1.482.430 ljudi ili 39,57% od ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine.

Paradoksalno je, ali ovo sekularno priznanje Muslimana Bosne i Hercegovine (tzv. veliko M) kao nacije od strane socijalističke vlasti i komunističkog režima doprinijelo je primjetnoj dinamici u tumačenju islama u šezdesetim i sedamdesetim godinama 20. stoljeća. Domišljena su nova hermeneutička i egzegetska dovijanja kako sebe kao nacionalne Muslimane i Muslimanke prikazati prihvatljivim u epohi socijalizma koji se razvijao u Jugoslaviji i na zapadnom Balkanu. Tako su socijalna učenja islama tumačena kao kompatibilna socijalizmu. Ako daješ islamom propisanu sadaku, vitre ili zekat, ti si ʼkoristan član širega društvaʼ, govorilo se. Časopisi i listovi Islamske zajednice iz ovog perioda (Glasnik VIS-a, Preporod, kalendar Takvim) pružali su, posredno i uvijeno, ʼislamsko opravdanjeʼ ne samo socijalizmu već i samom Pokretu nesvrstanosti. Na hutbama ili propovijedima petkom u džamijama, te u publikacijama Islamske zajednice, islam je predstavljan kao ʼsrednji putʼ, iz čega se prećutno čitalo: islam nije ni truhlo-kapitalistički ni lagersko-sovjetski! Štaviše, islam se tumačio kao religija koja podržava socijalistički koncipiran progres. Husein Đozo (1912 - 1982) bio je glavni reformatorski teolog koji je, na svoj način, osiguravao legitimnost tumačenjima islama u kontekstu socijalizma ʼkao svjetskog procesaʼ. Iako je u godinama 1943 – 1945. bio tabor-imam u 13. SS diviziji (zvanoj “Handschar“), Husein Đozo je nakon odsluženog zatvora i gubitka građanskih prava, krajem pedesetih godina 20. stoljeća od komunističkih vlasti bio rehabilitiran. Sve do smrti 1982. zauzima neupitno mjesto glavnog teologa u Islamskoj zajednici u socijalističkoj Jugoslaviji (Mekić 2017).

Intelektualci Muslimani koji su radili izvan Islamske zajednice: Muhamed Filipović (1929 - 2020), Muhamed Hadžijahić (1918 - 1986), Atif Purivatra (1928 - 2001), Mustafa Imamović (1941 - 2017) i drugi osiguravali su teorijska opravdanja etničkoj i nacionalnoj ʼposebnosti Muslimana Bosne i Hercegovineʼ, urađene su brojne studije o samoj ʼgenezi Muslimanaʼ itd. Kako ćemo vidjeti domalo kasnije, bosanskom srednjovjekovlju i ranim stoljećima Osmanske imperije ovi muslimanski intelektualci dali su, zapravo domislili, poželjnu interpretaciju, često prihvatljivu BH komunistima i javnome mijenju.

Treba istaći da je Bosna i Hercegovina u periodu 1960 – 1980. posvjedočila prosperitetne godine ne samo za Muslimane, već i Hrvate i Srbe. Došlo je do velikih ostvarenja u književnosti, umjetnosti, kulturi, nauci, sportu... Ovo je period kad su se i BH vjerske zajednice donekle obnovile. K tome, svi narodi u Bosni i Hercegovini doživjeli su svoje demografske razvoje. Ali, to je izvan vidokruga ovoga našeg rada.

Islamska zajednica je 1968. sa zadovoljstvom prihvatila muslimansku naciju sa velikim M. Iako priznanje Muslimana kao posebne nacije nije imalo za posljedicu uspostavljanje njihovih nacionalnih kulturnih institucija niti priznanje bosanskoga jezika, Islamska zajednica je bila i ostala pouzdan oslonac jugoslavenske države u doba socijalizma. Nakon 1945. godine četiri reisu l-uleme (ili četverica grand muftija): Ibrahim Fejić (umro 1962), Sulejman Kemura (um. 1975), Naim Hadžiabdić (um. 1987) i Husein Mujić (bio na tom položaju od 1987. do 1989) bili su ili iz partizanskih porodica ili iz porodica koje su podržavale partizane i socijalističku vlast.

Naprijed spomenuti muslimanski svjetovni intelektualci (naročito Hadžijahić, Purivatra, Imamović...) sada su pristupili reinterpretiranju nacionalnog muslimanstva. Sada, u doba jugoslavenskog socijalizma, bilo je potrebno objasniti mnoga pitanja u vezi sa Muslimanima i njihovim povijesnim korijenima. Jedno od pitanja bilo je: Kakva je religijska struktura sveukupnog bosanskog stanovništva neposredno prije dugih epoha islamizacije ili širenja islama?

Bosansko srednjovjekovlje vrlo je zamršena tema u historijskoj nauci. Ali, posve je sigurno da se u tom srednjovjekovlju bosansko slavensko stanovništvo (Malcolm 2002) izdiferenciralo na katolike, pravoslavce i jednu treću religijsku komponentu o kojoj historičari daju različita objašnjenja. Bosanski muslimanski historičari (npr. Hadžijahić 1977) optirali su za bogumilsku vjeru i sektu kao svoj odgovor o predislamskom korijenu BH muslimana. U tome su ponekada imali prethodnike i među hrvatskim historičarima (Rački 1870). Navodno, kao bogumili ili kripto-bogumili, patareni ili kripto-patareni, nisu pristajali ni uz u Bosni već prisutno katoličanstvo i, u manjem obimu, pravoslavlje, već su ostali bogumili. Navodno, sa dolaskom Osmanske imperije masovno su primili islam. Ovakvo objašnjenje muslimanskih historičara defteri izravno ne potvrđuju. Naime, defteri ne spominju bogumile, već spominju izraze: kristijan (kršćanin), gayri muslim /nemusliman/, ahli kitāb /sljedbenici Biblije/, zimmī /zimija, pravoslavni ili katolik/, gebr /nevjernik/, ibn ʻabdillāh /sin Božijeg roba/ i sl. Ipak, objavljeno je mnogo knjiga i radova u kojima se ne samo objašnjavaju, već uspostavljaju navodne sličnosti između bogumilstva i islama (čitaj: bogumila i Muslimana).

Ovakvim tumačenjima povijesti htjelo se projicirati razlike u etnogenezama (Muslimana, Srba i Hrvata) duboko u srednjovjekovni period. Ipak, umjesto studija i radova o bogumilstvu, mnogo bi korisnije bilo da su BH muslimanski historičari proučavali katoličko i pravoslavno kršćanstvo u Bosni, kao i Bosansku crkvu, pred dolazak Osmanske imperije. Tu bi se otkrili mnogi razlozi kako islamizacije, tako i širenja islama u Bosni. Npr. Noel Malcolm (2002) sugerira da u srednjovjekovnoj Bosni razina pokrštenosti katolika i pravoslavaca nije bila visoka, a crkvene institucije bile su još u povoju. Jednako tako, širenje islama u Bosni u svojim počecima nije značilo nešto više od puke promjene imena, ponečega iz jelovnika i sl.

Nadalje, teorije o sljedbenicima Bosanske crkve kao jednom od predislamskih korijena BH muslimana bile su uvjerljivije od tzv. bogumilskih teorija, i mogu se potvrditi kako mnogim izvorima i dokumentima, tako i stavom crkava u Bosni, katoličke i pravoslavne, o heretičkom karakteru Bosanske crkve (Fine 1975). Uz Finea, mnoge vrijedne studije koje je, na temelju deftera, uradio Adem Handžić (1916 - 1998) pokazuju da su u Bosni islam prihvatali i katolici i pravoslavni. Noel Malcolm (2002, 27 - 42) tvrdi da su se, praktički, u Bosni konverzije odvijale često u svim pravcima, a pripadnici Bosanske crkve prihvatili su islam jer ih sa devetnaestim stoljećem u ovoj zemlji više gotovo da nema.

Ma koliko moglo izgledati apsurdno, Osmanska imperija u Bosni (i Hercegovini) pomogla je, iako posredno, razvoju hrvatske i srpske nacije u 19. stoljeću. Jedna od politika Osmanske imperije u upravljanju različitostima bila je da njezini podanici svoj religijski subjektivitet izražavaju unutar ili kroz millet sistem. Kad je posrijedi Bosna i Hercegovina katolički, pravoslavni i jevrejski millet priznati su od Osmanske imperije, a status milleta omogućavao im je autonomiju u vjerskim i mnogim sudskim poslovima. Praktički, ovim je Osmanska imperija, posredno, favorizirala svećenstvo u milletima, ono je bilo odgovorno za vođenje vjerskih i velikog broja sudskih poslova. Iako islamska država, Osmanska imperija je i muslimane tretirala milletom u njihovim odnosima sa katolicima, pravoslavnima i jevrejima.

Naravno, millet sistem ne treba idealizirati. On nije jamčio nešto nalik idealno shvaćenom građanskom statusu za jevreje, katolike, pravoslavne i muslimane. Pojam građanina (citizen) i građanstva (citizenship) izum je Evrope nakon buržoaskih revolucija. Ali millet sistem je djelovao, na posredan način, u etničkom snaženju vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini i na Balkanu, i njihovom potonjem nacionalnom prekomponiranju. Manje ili više, sve današnje nacije Balkana za svoje nacionalno stasanje mnogo duguju osmanlijskom sistemu milleta. Posve je drugo pitanje da li se taj dug hoće priznati.

Zaključak: Bošnjaci muslimani, putevi svjetovnosti i modernosti

Godine 1991 – 1999. na zapadnom Balkanu obilježene su surovim i krvavim ratovima, etničkim čišćenjima, silovanjima, logorima, zločinima kakvi u Evropi nisu viđeni od Drugog svjetskog rata. Ako je propast nacizma i fašizma u Evropi opečaćena genocidom i holokaustom nad jevrejima, propast socijalizma i komunizma u Evropi opečaćena je genocidom nad BH muslimanima.

Kad je BiH posrijedi, mnogo toga oslovljenog u ovom eseju u novim je formama isplivalo na površinu političke zbilje od devedesetih godina 20. stoljeća naovamo. I kao što su nacionalističke politike u vrijeme Austro-Ugarske razarale sličnosti i zajedništva, to se desilo i tokom Drugog svjetskog rata (1941 – 1945), kao i u ratovima iz devedesetih godina 20. stoljeća. Jezičke sličnosti koje su prirodno na dispoziciji Hrvatima, Bošnjacima, Srbima i Crnogorcima nisu spriječile ratne katastrofe. Kao da su se tu nacionalni projekti pokazali jačim od jezičkih i religijskih sličnosti.

Kad su jezičke sličnosti posrijedi, od Sutle na sjeveru do Ibra na jugu sve naše jezike: bosanski, hrvatski, srpski i crnogorski razumiju milioni srpske, crnogorske, hrvatske i bošnjačke djece, bez poteškoća i bez prethodnog školovanja. Sedmogodišnji Srbin jezički se vješto snalazi na ulicama Zagreba, baš kao i njegov vršnjak Hrvat na ulicama Beograda. Nikakav prevoditelj im ne treba priskakati upomoć. Isto je i sa njihovim vršnjacima Crnogorcem ili Bošnjakom u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Podgorici...

A kad su religijske sličnosti posrijedi, svi dijalozi religija na Balkanu najčešće se pozivaju na našeg zajedničkog praoca Abrahama, Avrama, Ibrahima. I na to kako nam je njegovo jevrejsko, kršćansko (katoličko, pravoslavno) i islamsko nasljeđe ovdje došlo iz jednog dvorišta.

Ali, mnoge epohe, napose period 1990 – 2000., često i kasnije, pokazuju da na zapadnom Balkanu nije dovoljno imati samo dobre pretpostavke kao što su međujezičko i međureligijsko sporazumijevanje. To sporazumijevanje izdali su oni naučnici, sveštenici, svećenici i vjerski poslenici koji su dopustili da ih zauzda nacija.

Vratimo li se BH Muslimanima, na Bošnjačkom saboru od 27. i 28. septembra 1993., održanom u paklu opkoljenog Sarajeva, plebiscitarnom odlukom bošnjačkih predstavnika oni su sebi promijenili nacionalno ime. Muslimani u smislu nacije nazvali su se Bošnjaci u smislu nacije. Daytonski mirovni sporazum, potpisan 21. novembra 1995., naveo je Bošnjake, Srbe i Hrvate kao narode u Bosni i Hercegovini. Budući da Daytonski sporazum sadrži i Ustav Bosne i Hercegovine, to su se Bošnjaci po prvi put našli u ustavu Bosne i Hercegovine pod tim nacionalnim imenom.

Ali, kao što je 1968. godine komunističko proglašenje muslimanske nacije (Muslimani) značilo, u načelu, apsorbiranje BH muslimana kao vjernika u Muslimane kao naciju, sada se, sa proglašenjem BH Muslimana kao Bošnjaka u smislu nacije desilo isto. Bošnjacima kao naciji pristupili su, i u najvećem broju s tim imenom se identificirali BH Muslimani (bili oni praktični vjernici ili ateisti porijeklom iz islamske ili muslimanske kulture, i sl). Iz pogleda nacionalne srpske i hrvatske politike, Bošnjacima kao naciji inherentno je islamstvo i muslimanstvo, ili im se to pririče. Pritom se zaboravlja da je katoličanstvo umnogome gradilo hrvatsku naciju, na sličan način kao i pravoslavlje srpsku.

Bilo kako bilo, nakon kataklizmičnog perioda 1992 - 1995., i genocida koji su Bošnjaci pretrpjeli, institucije Bošnjaka pokrenule su brojne sekularne i nacionalne projekte: Osnivanje probosanskih političkih stranaka, objavljivanje rječnika, pravopisa i gramatika bosanskog jezika, razvijanje kulturnih projekata u književnosti, filmu, teatru, često ispražnjenih od islama i islamske tradicije. Kao da su brojni bošnjački intelektualci shvatili da u Evropi, i u labavoj i decentraliziranoj državi Bosni i Hercegovini, trebaju napraviti odmak od toga da u sebi vide millet. Ili da u njima drugi vide millet. Buduća vremena će pokazati koliko će u to moći uvjeriti ne samo sebe, već i svoje susjede.

Iako je vrijeme od 1995. i završetka rata obilježeno intenzivnim dijalogom među religijama, kulturama, književnostima, udruženjima i mnogim nevladinim i vladinim forumima, Bosna i Hercegovina kao država sporo ozdravlja i s naporima živi. Po izvještajima u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, koje su tu podnijeli visoki predstavnici u Bosni i Hercegovini, za nefunkcionalnost BiH kao države i za opstrukcije najrazličitije vrste optužuju se uglavnom srpski i potom hrvatski političari. Kao da srpsko-hrvatski sporazum na razini nacionalnih politika funkcionira jedino u pogledu osujećivanja BiH da profunkcionira kao država u kojoj su i Srbi i Hrvati ravnopravni narodi i u kojoj imaju pravo veta. Ovo dvonacionalno mučenje i davljenje BiH itekako utječe na destruiranje međureligijskih odnosa, ali i na beznađe Bošnjaka koji žive u osjećanju potpune opkoljenosti. (Karić 1999).

K tome, medijska klima u kojoj se islam i muslimani tretiraju u Evropi i na Zapadu, naročito nakon terorističkih napada u SAD od 11. septembra 2001., doprinosi da i današnje bošnjaštvo dobije sigurnosne etikete sumnje i podozrivosti. Dok Hrvati u Bosni i Hercegovini nemaju problema da ih se u evropskoj javnosti optuži za političko katoličanstvo, niti su Srbi izloženi prijekorima za šurovanje sa nacionalnim pravoslavljem, dotle se Bošnjacima nameće stigma tzv. političkog islama, kao i besmislena krivnja za često vrlo teške odnose svijeta islama i Zapada. Čak ni to što su Bošnjaci danas u velikoj mjeri sekularizirani nije smetnja da se bošnjački sekularizam često smatra kripto-islamom. Uza sve rečeno, akti gnusnog nasilja i terorizma jedne male radikalizirane grupacije Bošnjaka navraćaju vodu na mlin desničarske Evrope i njezinog diskursa koji tvrdi da je islam, čak i ovaj u BiH, jedna velika prijetnja kulturi i civilizaciji!

Iako je postdaytonska Bosna i Hercegovina strukturirana kao najdecentraliziranija evropska država, Bošnjaci su joj se obradovali kao instituciji koja znači odsustvo rata i kakvo-takvo preživljavanje. I doista, od 1995. do 2021. traje odsustvo rata, sve drugo je prisutno: Iseljavanje u Evropsku Uniju mlade populacije iz svih nacija, teško funkcioniranje državnih institucija, kontinuirano srpsko i hrvatsko debosniziranje svojih nacija, nepriznavanje presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu kao i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju za genocid i ratne zločine, stalna prijetnja secesijom Republike Srpske, prijetnje hrvatske nacionalne politike daljnim teritorijalnim destruiranjem BiH, ekonomsko propadanje čitavih regija u BiH u koje se predratno stanovništvo nije vratilo itd.

U ovakvoj atmosferi, bez odlučne potpore Evropske Unije da u BiH stasa jedna savremena politička elita, koju se ne bi optuživalo za namjere uspostavljanja centralizirane BiH, teško da će se ugledati svjetlo na kraju tunela. Dok se to ne desi, dobro je imati dijaloge i sporazumijevanja među religijama, oni su dobrodošli kao terapija i utjeha. Pa i to je bolje od rezignacije i beznađa.

Bošnjaci treba da žive u nadi da će još zadugo potrajati islam ʼu ovom jednom kutu Evrope, gdje je trpljen zbog ljubomore kršćanskih vlastiʼ (und nur in einem Winkel Europas durch die Eifersucht der christlichen Mächte geduldet...). O tome da smo ovdje trpljeni još davno govori jedan od najvećih evropskih filozofa (Hegel, 1924, 186).


 (...)

Bise, Adem. 1937. Da li može Musliman živjeti evropskim kulturnim životom i ostati dobar Musliman: Kurʼān u teoriji i praksi. Tuzla: štampa Jovan Petrović.

Brown, L. Carl. 1996. ʼImperial Legacyʼ. The Ottoman Imprint on the Balkans and the Middle East. New York: Columbia University Press.

Ćerić, Salim. 1968. Muslimani srpskohrvatskog jezika. Sarajevo: Izdavačko preduzeće Svjetlost.

Donia, R. J. 1981. Islam under the Double Eagle: The Muslims of Bosnia and Hercegovina 1878 – 1914. Colorado: Boulder.

Filandra, Šaćir. 1998. Bošnjačka politika u XX stoljeću. Sarajevo: Sejtarija.

Fine, J. V. A. 1975. The Bosnian Church: A New Interpretation. Boulder, Colorado.

Hadžijahić, Muhamed. 1977. Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Starješinstvo islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji.

Handžić, Adem. 1994. Population of Bosnia in the Ottoman Period: A Historical Overview. Istanbul: IRCICA.

Handžić, Mehmed. 1940. Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosanskohercegovačkih muslimana. Sarajevo: Islamska dionička štamparija.

HEGEL, G. W.F., Vorlesungen über die Philosophie der Geschichte. Leipzig: Reclam Verlag, 1924, S. 186.

Imamović, Mustafa. 1998. Historija Bošnjaka. Sarajevo: Bošnjačka zajednica kulture Preporod.

Kapetanović-Ljubušak, Mehmed beg. 1893. Budućnost Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Tiskara Spindlera i Loschnera.

Karčić, Fikret. 1999. The Bosniaks and the Challenges of Modernity, Late Ottoman and Habsburg Times. Sarajevo: El-Kalem.

Karić, Enes. 1999. Eseji od Bosne (tri bosanske enklave). Sarajevo: Sejtarija.

Karić, Enes. 2002. Islamic Thought in Bosnia-Herzegovina in the 20th Century: Debates on Revival and Reform. Islamabad: Islamic Research Institute.

Karić, Enes. 2004. Prilozi za povijest islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini u XX stoljeću. Sarajevo: el-Kalem.

Koller, Markus. 2004. Bosnien an der Schwelle zur Neuzeit. München: R. Oldernburg Verlag.

Kraljačić, Tomislav. Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882-1903), 1987. Sarajevo: Veselin Masleša, Biblioteka Kulturno nasljeđe.

Malcolm, Noel. 1998. Kosovo: A Short History. London: Macmillan.

Malcolm, Noel. 2002. Bosnia, A Short History. London: Pan Books.

Mekić, Sejad. 2017. A Muslim Reformist in Communist Yugoslavia. The life and thought of Husein Đozo. London and New York: Routledge.

Norris, H. T. 1993. Islam in the Balkans, Religion and Society between Europe and the Arab World. Columbia: University of South Carolina.

Omerbašić, Ševko. 1999. Islam i muslimani u Hrvatskoj. Zagreb: Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj.

Rački, Franjo. 1870. Bogomili i patareni. Zagreb: Štamparija D. Albreht.

Rizvić, Muhsin. 1999. Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo. Sarajevo: Kulturno društvo Bošnjaka Preporod.

Selimović, Meša. 2004. Derviš i smrt. Sarajevo: Dani.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine