U društvu meleka gladnih stomaka

Autor: Tekst i snimci: Semir Sejfović Januar 11, 2018 0

EKSKLUZIVNO: Preporod među Rohinjama u Bangladešu

9 rohinje6

Preporod donosi reportažu iz najvećeg izbjegličkog kampa u blizini bangladeškog grada Cox Bazara gdje boravi skoro 700.000 izbjeglica muslimana Rohinja. Saradnik Preporoda, novinar i kamerman Semir Sejfović boravio je krajem decembra u kampu Bulukhali kao kamerman TRT Worlda i pratio posjetu turskog premijera Binalija Yıldırıma, te za Preporod napravio ekskluzivnu priču i fotografije. Ova reportaža je svojevrstna potvrda izvanredne angažiranosti turskih humanitarnih organizacija u pomoći Rohinjama, a posebno turske agencije TIKA preko koje je Islamska zajednica u BiH uputila 500.000 KM pomoći koju su proteklih mjeseci skupili muslimani širom naših džemata.

 

Slijetanjem u Dhaku, glavni grad Bangladeša, odmah se osjeti toplina i lijepa susretljivost zaposlenih na aerodromu pa tako i izvan njega. Prilikom izlaska s aerodroma osjetio se vreo vjetar iako je zimsko doba. Temperatura je nekih 28 stepeni, a zrak treperi od vlage, a nebo i ulice su prekriveni čudnom maglom. Nasmijana lica oko vas, milioni automobila koji se ni pedalj ne kreću, motori koji vas zaobilaze i nafta u vazduhu. Zamolim vozača da spustim prozor, da se i ja pridružim zagađenom zraku i palim prvu cigaru. Uputio sam se prema izbjegličkom kampu Rohinja muslimana na granici sa Mijanmarom. Prva mi je destinacija, prije samog odlaska u izbjeglički kamp, Cox Bazar. Ime je grad dobio po Hiramu Coxu, nekadašnjem britanskom oficiru u doba kada je cijeli Indijski podkontinent, pa i današnji Bangladeš bio pod okupacijom Britanskog carstva. Kapetan Hiram se pored toga što je bio oficir bavio i trgovinom, imao je svoju pijacu i nakon njegove smrti grad je dobio ime po njemu, Cox Bazar.

9 rohinje1

Prizor koji me zaledio

Cox Bazar je udaljen oko 50 kilometara od izbjegličkog kampa i najbliži je grad u kojem imate priliku koristiti internet i dobru telekomunikacijsku mrežu. U Cox Bazaru dobro posluju hoteli, ne zbog turista već zbog preplaćenih nevladinih organizacija poput UN, UNHCR i dr. Tu se fino jede, plaža je nadohvat ruke, raznorazni džipovi koji vas prevoze od i do izbjegličkog kampa. Od početka ovog putovanja duhovno i emotivno sam se osjećao drugačije: koliko para da potrošim? Da li ću uspijeti završiti sve na vrijeme, sve svoje obaveze? Jednostavno, nešto je drugačije. Osjećam se drugačijim. Govorio sam sebi: “U poslu si ih obišao na stotine, pa tako shvati i ovaj hajirli put kao i svaki ostali zadatak. Brojke na papiru znaš. Oko 600.000 izbjeglica, pa tako samo nastavi dalje. Uzmi kameru snimi i, ako Bog da, kući svojoj!” Po dolasku u hotel razgovaram s nekoliko kolega, što novinara, što zaposlenika nevladinih organizacija, čisto da provjerim šta me čeka. I tu sam pogriješio, valjda zbog trajanja njihovog boravka odogovore koje sam tražio nisam ni dobio. Idem na spavanje i sutra s Bismillom ujutro, poslije sabaha se uputiti dalje.
Ujutro, oko sedam sati vozač koji poznaje teren je stigao po mene. I to jutro, ta čudna magla, taj čudni osjećaj postaje sve čudniji. Sa njim putujem. Kako putujemo tako se magla diže i otkriva prostranost i ljepotu prirode s kojom je Svevišnji ovu zemlju darovao. Tokom vožnje primjećujem žene, pokrivene, i mlade i stare, muškarci u galabijama i kufijima na glavi. Rijetko se ko vidi u zapadnom stilu oblačenja. Odmah mi lakše, ali srce i dalje u grču. Kako se približavamo samom kampu tako se i magla diže. Međutim, izrazi lica i izgledi ljudi se mijenjaju. Od nasmijanih i prijatnih do onih očiju punih suza. Pogledi koji ti čitaju dušu. Sve je više bosonogih, kako odraslih tako i djece. Mršavi su i iz straha od pogleda spuštaju glave. Kriju patnju kroz koju su prošli da je ti ne bi prepoznao. “Kakve su to stijene od ljudi,” pomislio sam. Prelazimo željezni most preko neke rijeke, a maglu na tom mjesto vjetar odnosi. Ulazimo u prvu krivinu, uzbrdica je i prilikom spuštanja magla je odjednom nestala. Sunce me udarilo u oči i kako stavljam ruku na čelo ugledam brda, ravnice... Pored ulice, na ulici i sa svih strana ljudi, šatori napravljeni od papira, plastike i svakog materijala do kojeg je čovjek došao. Takav prizor me po prvi put u životu zaledio jer nije prestajao! Kilometar za kilometrom, jedan do drugog i jedan na drugom. Uputili smo se u sami centar izbjegličkog kampa i kako se približavamo brzinu smanjujemo jer smo u vozilu opkoljeni masom ljudi. Sve sporije se krećemo. Djeca polugola, žene koje nose jedno dijete na ramenima, dvoje drže za ruke, a četvrto omotano oko prsa. Bosi, iscrpljeni, mršavi i prekriveni znojem i prašinom. Muškarci koji sa svih strana kopaju, nose, zidaju, stoje u redovima.
U tom trenutku mi na prozor kuca djevojčica od nekih možda šest godina. Nema ništa na nogama, samo haljinicu na sebi. Gleda direktno u mene s blagim osmijehom kao da ima svašta da mi ispriča, samo da je neko hoće saslušati. Takav osmijeh još nisam vidio, a oči joj se toliko cakle da mi se onaj čudni osjećaj pretvorio u nadu. Ali nadu za čim?

9 rohinje3

Izbjeglički kamp Bulukhali

Stižem na odredište i ostajem bez teksta. Izlazim iz auta, a oni ispred mene kao da me čekaju. Istog trenutka me počinje gušiti smrad da li od otpada, izmeta, životinja, znoja... Ni sam ne znam od čega. Trudim se da to ne pokažem da ne bih koga uvrijedio: “Selam alejkum!” A oni mi u svi u jednom glasu odgovaraju: “Alejkumu-s-selam!” Tražim nekoga ko govori engleski da bih se mogao sporazumjeti. Hvala Bogu, nađem jednog momka od osamnaest godina. Ahmet se zove i pomoći će mi da nađem odgovore na mnoga pitanja koja se pitam kao čovjek, a i ona koja me razočaravaju u današnje čovječanstvo.

9 rohinje4
Izbjeglički kamp Bulukhali je jedna od najvećih tragedija čovječanstva. U njemu boravi od 600.000 do 700.000 izbjeglica iz mijanmarske pokrajine Rakhine. Oni su protjerani na najbrutalniji mogući način od strane mijanmarske vojske uz potporu budističkih ekstremista koji su većina i vladaju tom državom. Nisu birali sredstva ubijanja. Muslimane Rohinje ubijali su mačetama koje bi otupili da bol tokom smrti bude veća i da smrtne muke duže traju. Ahmet me vodi do svog druga koji mi govori da mu je Vojska Mijanmara ubila dijete upravo mačetom. “Mojoj Noor Faisal koja je imala samo 5 godina odsjekli su noge i ruke do koljena i lakata. Dok je krvarila i vrištala, nakon što te kukavice od vojnika nisu mogli više da je slušaju, jedan od vojnika je prišao i silno je zgazio po stomaku. Nakon toga Noor se više nije čula!”
Počeo je da plače pa sam prekinuo sa pitanjima i plakao s njim. Noorina porodica koja nije željala da se imenuje iz straha od progonstva u slučaju da se vrate, danas živi kao i svi ovdje. Njihov dom je improvizovani šator od plastike i drveta na suhoj zemlji. Nemaju osnovne životne potrebštine: pitke vode, hrane, higijenskih preparata, niti toalet. Po danu se kreću po izbjegličkom kampu i nadaju se da će neka od nevladininh organizacija dijeliti hranu ili nešto što im je prijeko potrebno. A potrebno im je sve!

TIKA – Velika pomoć Turske

Nekoliko šatora dalje, nastavljam... Mada sam mogao ući u bilo koji šator, svejedno, jer ne postoji niti jedna osoba od 600,000 izbjeglica u kampu, a da nije preživjela golgotu. Ko god me je ugledao sa kamerom prišao mi je u nadi da mi ispriča svoju priču. U svakom trenutku su išli za mnom i pratili me ukorak. Dok hodamo pričaju mi kako su kada su došli bili pod vedrim nebom sa porodicama, djecom i trudnicama. Nije bilo apsolutno nikakvog skloništa. Nisu se imali kome obratiti za pomoć. Kažu da to razumiju, jer i Bangladeš ima svoje probleme. Tek nakon možda mjesec dana počele su se pojavljivati međunarodne organizacije koje su pružale pomoć, ali nedovoljno, jer je navala tolikog broja izbjeglica izazvala potpuno opterećenje. Za bilo koju organizaciju djelovanje je izuzetno teško. Ipak, situacija se znatno popravlja, a mnogi spominju i zahvalni su državi i građanima Turske. Posebno spominju Tursku državnu agenciju TIKA. Kažu da su oni imali ključnu ulogu u što boljem zbrinjavanju izbjeglica. Naime, TIKA trenutno uspostavlja potpuno funkcijonalnu bolnicu u kampu koja će imati hitnu ambulantu, ginekologiju, hirurgiju, kao i odjel za djecu i laboratorije. Deset doktora će pružati pomoć svakodnevno, dan-noć. Budućoj bolnici dodijeljena su i dva vozila za ambulantu i jedno za hitnu pomoć.
Jedan od doktora je već na licu mjesta. Seyit Cifci pomaže u samoj gradnji bolnice i on nam je kazao da iako ima mogućnosti da zarađuje velika primanja negdje drugo u svijetu, on osjeća dužnost da se odazove ovakvom jednom pozivu, te da namjerava ostati u bolnici izbjegličkog kampa Balukhali najmanje šest mjeseci. “Trenutno je u Bangladešu zima iako vidite da je 28 stepeni vani. Ono što je najvažnije i što pokušavamo spriječiti od daljnjeg širenja su zaraze i opasni virusi, posebno kada dođu užasno topli dani. Jer, ljudi ovdje nemaju sanitarnih uslova. Čak se djeca i igraju u prljavoj vodi koja se slijeva svugdje.” Djeca u ovom izbjeglištvu dosta boluju jer su neuhranjena. I dalje postoji velika potreba za hranom kako bi se normalno razvijala. Postoje dnevni obroci koje dostavljaju međunarodne organizacije, ali su vrlo često nedovoljni za sve.

9 rohinje5

Glad je svakodnevica Rohinja

Vidio sam bukvalno na hiljade dječaka i djevojčica koji trče niz puteljke i brda sa plastičnim kofama u rukama. Nadaju se da će dobiti rižu i pileću čorbu, pa se desi da se vraćaju praznih posuda i uplakanih lica, jer nije bilo dovoljno za sve. Glad je ovdje svakodnevica. Upitno je koliko njih od 600.000 i više zaspi sitih stomaka. Glad koja je vidljiva na ovim ljudima je najbolnija. U gladi nema prioriteta! Ovdje su gladne bebe novorođenčad, gladna su djeca, odrasli i stari. Bilo šta da im pružiš osevapit ćeš se, pa tako sam gledao da vazda pri sebi imam nešto, da li bombonu ili kolačić. Ono što me je posebno pogodilo i natjeralo na suze je kada bi ugledali da pružim ruku: hrle i pretrčat će brda i rijeke u nadi da ćeš im dati nešto što će potisnuti glad, pa makar na neko vrijeme.
Nikako mi nisu smetali dok sam slikao i snimao, što je moj profesionalni zadatak. Kada bih im pružio ruku s nekom slasticom tuga bi me obuzela, jer nisam imao dovoljno da podijelim svima, a nemoguće je imati za sve jer ih je toliko mnogo. Nisam se osjećao opterećenim. Hvala Allahu, taj čudni osjećaj koji sam na početku spominjao mi je omogućio da spoznam da sam upravo počašćen i opkoljen melecima gladnog stomaka koji imaju najljepši osmijeh na licu. Mališani oko mene, goli i bosi. Nasmijavali su me i u meni budili djetinjstvo. Vratio sam se na trenutak u opkoljeno Sarajevo u kojem sam boravio do 1995. godine, sjećao se igre fišeka i klikera. Među njima sam se osjećao kao kod kuće, čista ljubav i sreća. Volim nositi kape, pa mi jedan uzme kapu, dvojica mi nose stativ za kameru, treći me voda kroz njegovo igralište kao da je turistički vodič u nekoj svjetskoj metropoli. Zatim, tu su improvizovane mreže za odbojku. Malo se igra lopte, a na sve strane djeca koja gladnog stomaka ispunjavaju svoj dan igrom. I još sam im ja dobro došao: bradati Bošnjo, bijel k’o brašno, koji im dozvoljava da se slikaju aparatom i glume pred kamerom. Pokušao sam im vrijeme usporiti i promijeniti emotivno stanje u kojem se nalaze. Ali, ne samo njihovo, već i svoje! A onda su odjednom svi oko mene nestali i potrčali prema kampu koji je organizovala TIKA sa turskim humanitarnim organizacijama. Odjednom su zaboravili na mene jer se u tom kampu sprema obrok. Iz zabave i ljepote sa mnom trznuo ih je poziv, podsjetio ih da su gladni i oni, a i njihovi ukućani.

9 rohinje7

Uzavreli mravinjak

Ovo putovanje sam doživio kao počast od Svevišnjeg. Profesionalno sam imao zadatak da pratim dolazak premijera Republike Turske Binalija Yıldırıma koji dolazi u posjetu. Vidio sam ih kako žure prema kampu noseći plastične bokale i tanjure u nadi da će ih napuniti hranom nakon dugog čekanja u redovima. Vidio sam ih kako vrište od radosti dok ih vojska Bangladeša pokušava poredati jednog iza drugog. Čuo sam ih kako glasno viču: “Turkija, Turkija, Turkija!” U pozadini na hiljade dječaka i djevojčica u jednom glasu ponavaljaju ime zemlje koja im je pritekla upomoć. Premijera Yıldırıma selame sa svih strana i uzvikuju tekbire. Hrle prema njemu iz svih pravaca tako da je i osiguranje imalo problema da situaciju drži pod kontrolom. A izdaleka prizor je izgledao poput kakvog uzavrelog mravinjaka, ali ne mrava već ljudi. Radost na njihovim licima je bila neopisiva dok su se tanjuri punili rižom i curry piletinom. Dok su s početka reda odlazili sa punim tanjurima, na kraj reda su pristizali s praznim. U tom trenutku mi se nebo srušilo na grudi i srce. Plakao sam, a suze su lile kao kiša dok sam upravljao sa tri kamere. Preko miksera šaljem signal cijeloj Turskoj uživo. Kroz glavu mi je prošla sva nepravda, nejednakost, bogatstva jednih i patnje drugih muslimana. Dok sam tako kroz plač radio svoj posao i dok me je kolega smirivao da mogu nastaviti, prišao mi je jedan s kišobranom i napravio hlad i počeo milozvučnim glasom učiti Kur’an. Zagrlio me je i poljubio. Cijeli dan sam se tu vrtio, ali tog čovjeka nisam ugledao nikako i nigdje. Pojavio se kada sam, haman, bio spreman dušu Gospodaru predati. Pratio me je u stopu nakon što je premijer odlazio. I dok su svi hrlili prema njemu on je stajao pored mene i držao mi kišobran štiteći me od sunca. Zamolim ga da spusti kišobran, jer me je stid, ali on me pogleda direktno u oči i nasmije se. I samo Kur’an uči.

Sličica Želim Print
Nakon što je i sam učestvovao u podjeli hrane i družio se sa djecom, premijer i delegacija su napustili kamp, a ja sam sjeo na zemlju i uz mog vjernog pratioca zapalio cigaru. Ponudio sam i njemu, ali je on odmahnuo da ne želi. Stajao je pored mene dok sam umoran, uplakan i prljav posmatrao kako red nestaje i raste. Otpuhujem i dim mi se lijepi za suzavo lice. Pogledam čučeći u njega dok on iznad mene stoji i dalje drži kišobran. Od trenutka kada sam zaplakao pa sve do auta kada sam krenuo, ispratio me je učeći Kur’an i držeći kišobran. Stigao sam u hotel i istuširao se, namaz obavio i plakao od sreće da u takvoj tugi i tegobi meni insan priđe i smiruje me onako kako se ja samo i mogu smiriti, Kur’anom. Gasim svjetla u krevetu i tonem u san sa suzama. Njega niti sam uslikao, niti mi je palo napamet niti je sudbina bila da se slika. Neka mu Svevišnji dadne Džennet što mi je olakšao, a i sam je na mukama i ko zna šta njegovo srce tišti.

Sistematsko silovanje Rohinja muslimanki

Ovu reportažu završit ću sa “Merjemom”. Ona je jedna od mnogih žrtava koju su silovali mijanmarski vojnici. Merjema ima 23 godine i dva prelijepa sina. Jednom je godina, a drugom dvije. Zatekao sam je u prolazu između šatora kako na česmi pere veš i kupa sinove. Kako sam se približavao oba djeteta su počela plakati, a pogotovo kada sam se obratio majci. Zamolio sam preovodioca da je upita šta joj se desilo i zašto su dijeca počela da vrište kada smo im se približavali. Zamolila nas je da uđemo u kuću, odnosno, šator, jer nije željela pričati ispred. Dok ulazimo djeca joj se ne odvajaju od koraka čupajući joj haljinu, čvrsto se držeći za majku. Ušli smo i sjeli, a Merjema nam je počela svoju priču:
“Zadnjih dana dok smo bili u Mijanmaru do našeg sela je stigla vijest da mijanmarska vojska ubija, pali, siluje i kolje muslimane u okolini. Svjedočili smo kako ljudi bježe i kroz naše selo, međutim, mislilo smo da će to brzo prestati i da neće do nas stići. Ujutru mi je muž kao i inače otišao za svojim obavezama, a ja sam ostala kod kuće sa naša dva sina. Malo prije podne začuli su se pucnji u selu. Počeo je dim da se širi sa svih strana. Čula se galama, vriska i pojavili su se kamioni vojske. Pogledala sam kroz prozor i vidjela da ljude žive pale u kući komšije. Dok ih je vatra gutala vojska je zapečatila vrata i prozore da ne mogu pobjeći. Oni koji su pokušali pobjeći kroz prozore tih gorućih kuća strijeljani su prije nego što su im noge dotakle zemlju. Bojala sam se. Nisam znala gdje mi je muž, samo sam uspjela sakriti djecu u bure. Nakon što sam ih sakrila nogom su odvalili vrata i dvojica vojnika su ušla u kuću. Ja sam krenula prema njima u pokušaju da izađem da ne dođu do djece. Tada me je jedan udario puškom u trbuh i pala sam. Nakon toga drugi me je podigao i bacio na krevet, poderao mi haljinu i navalio se na mene. Silovao me je pola sata, a nakon što je on završio, drugi me je udario kundakom u glavu i nastavio silovati. Dok su me silovali djeca se nisu čula kao da su znali da treba da šute. Nakon što se čuo poziv mijanmarske vojske da se vojnici vrate na svoja mjesta napustili su moju kuću. Ustala sam i obukla se, uzela djecu i odmah krenula prema Bangladešu. Nisam ni znala niti pitala gdje mi je muž, samo sam izašla iz te proklete kuće gdje su me silovali i nikada se tu više vratiti neću. Mnoge žene su silovane. Ja sam barem uspjela spasiti svoje sinove.” Dok je pričala dječaci se nisu pomakli od nje, a ja sam tek sada shvatio razlog njihovog straha i vrištanja. Osvjedočio sam se u hrabrost i snagu majke koja je spasila svoju djecu da bi im se tek kasnije u Bangladešu pridružio njihov otac.

Čudni osjećaj

Nakon što smo napustili Merjemin dom iz obližnje džamije napravljene od slame zaučio je ezan. Ova priča mi je bila i previše za jedan dan pa sam odlučio da odem u džamiju, da se smirim i saberem. Prije namaza na putu prema džamiji razmišljao sam o hrabrosti Merjeme da je u sekundi sav strah zaboravila i sjetila se da svoja dva sina sakrije od monstruma koje je ugledala kako idu prema njenoj kući... Začudna je i hrabrost te djece koju je spasila šutnja jer bi ih mijanmarski vojnici ubili kao i ostalu mušku djecu i žive spalili. Na ulazu u džamiju zatekao sam četvericu ljudi koji su učili dovu. Zamolio sam da mi se prevede ono što uče: “O Allahu Dragi! Sačuvaj naše majke, kćerke i sestre od zla zulumćara i dadni sinovima njihovim snagu da budu jaki, učeni i ukaži im put do pobjede nad neprijeteljem našim. Zaštiti nas i uputi na ono što je dobro za nas i naše potomstvo. O Allahu Dragi! Izbavi nas iz kušnje koja nas je zadesila, olakšaj, a ne otežaj. Amin.”
Nastupilo je vrijeme namaza i džamija je bila prepuna. Nakon namaza djeca su učila Kur’an naglas, šta je ko znao. Na moje iznenađenje djeca su znala dosta Kur’ana napamet, pisali su arapsko pismo i nisu pokazivali ni trunke slabosti ili stida. S ponosom su glasno učili. Dok su učili vraćala se nada. Ovi ljudi jesu u teškoj situaciji, ali kako sami kažu prije tri mjeseca je bilo gore. Nisu imali bolnicu, pa se sada gradi. Kažu da nisu imali nikakve pomoći, ali hvala Bogu, polahko sve više hrane stiže. I škole će se, kako smo saznali, ubrzo otvoriti. Od dana kada sam stigao do dana kada odlazim nisam čuo nikoga da kuka, da pruža ruku i prosi, niti da moli za bilo šta. Sve dok su majke Rohinje hrabre poput Merjeme, oni će opstati i svoju domovinu izgraditi ponovno. Pomislio sam, upravo je to onaj čudni osjećaj s početka ove priče. Sada mi se on bjelodano razviđa kada odlazim od tih ljudi. U njihovim očima, u očima one djevojčice koja mi je pokucala na prozor kad sam ulazio u kamp, vidio sam da ih je ovo iskušenje učinilo još jačim i osnažilo da izdrže i da se drže zajedno. Neka im Svevišnji u tome pomogne, dova je ovog skromnog putnika.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro