digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg
Svako moze posjetiti samohranu majku i njenu kćerku kako bi se uvjerio u kakvom stanju žive

U Saborskoj sali Rijaseta IZ u BiH upriličen je konsultativni sastanak s urednicima javnih i privatnih medija u Bosni i Hercegovini, s ciljem pripreme i realizacije programa povodom ramazana, ali i uspostavljanja saradnje u pogledu javne prezentacije Islamske zajednice.  Sastanak je održan u organizaciji Uprave za vjerske poslove i Media centar-a.

Na osnovu člana 32. Statuta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini - Media centra, društva za radio, televizijsku i izdavačku djelatnost, d.o.o. Sarajevo, a u skladu sa zaključkom Nadzornog odbora sa 11. redovne sjednice, direktor raspisuje konkurs za radno mjesto

U utorak 12. februara 2019. godine, u 19h, u Srednjoj sali Gazi Husrevbegove biblioteke održat će se promocija knjige Rašid Belgradi: Poučna kratka historija.

Veliki imam i šejh Univerziteta Al-Azhar u Kairu Ahmed al-Tajjib i poglavar Rimokatoličke crkve papa Franjo potpisali su 04. februara u Abu Dhabiju Povelju o ljudskom bratstvu radi svjetskog mira i suživota.

Povelja je napisana na arapskom, engleskom, francuskom i italijanskom jeziku. Prijevod Povelje na bosanski jezik uradio je dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993. – 2012.). Dr. Cerić je bio jedan od učesnika međureligijske konferencije pod nazivom “Ljudsko bratstvo” u Abu Dabiju, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, u okviru koje je došlo do potpisivanja ove Povelje. Na otvaranju ove konferencije Dr. Cerić je imao izlaganje pod nazivom „Principi ljudskog bratstva“.

POVELJA 

O LJUDSKOM BRATSTVU 

RADI SVJETSKOG MIRA I SUŽIVOTA 

UVOD

Vjera upućuje vjernika da u drugome vidi brata i sestru da budu potpomognuti i voljeni. Kroz vjeru u Boga - koji je stvorio svemir, stvorenja i sva ljudska bića jednako iz Svoje milosti - vjernici su pozvani da izraze ovo ljudsko bratstvo kako bi očuvali sigurnost stvorenja i cijelog svemira te kako bi bili od pomoći svim ljudima, posebno slabima i siromašnima.

Ova transcendentalna vrijednost, predstavljala je temeljno polazište za više susreta, koji su protekli u prijateljskom i bratskom ozračju, gdje smo podijelili radosti, žalosti i probleme našeg suvremenog svijeta. Činili smo to imajući na umu znanstveni i tehnološki napredak, postignuća u medicini, digitalno doba, mas-medije i komunikacije. Razmatrali smo to, također, na razini siromaštva, sukoba i patnji toliko mnogo braće i sestara u različitim krajevima svijeta, kao posljedica utrke u naoružanju, socijalne nepravde, korupcije, nejednakosti, moralnog pada, terorizma, diskriminacije, ekstremizma i mnogih drugih uzroka.      

Iz naših bratskih i otvorenih razgovora te susreta koji je ispunjen nadom u svijetlu budućnost za sva ljudska bića, nastala je ideja o ovoj Povelji o ljudskom bratstvu. Ovo je tekst kojem je posvećena iskrena i ozbiljna misao tako da bude zajednička deklaracija o dobrim i iskrenim namjerama. Ovo je dokument, koji poziva sve ljude - koji u svojim srcima imaju vjeru u Boga i vjeru u ljudsko bratstvo - da se ujedine i rade zajedno tako da to bude vodič za buduće generacije da unapređuju kulturu međusobnog poštivanja sa sviješću o neizmjernoj Božijoj milosti, koja čini da su svi ljudi braća i sestre.

POVELJA

U ime Boga koji je stvorio sve ljude jednakim u pravima, dužnostima i častima, i koji ih je pozvao da žive zajedno kao braća i sestre, te da grade zemlju i šire među sobom dobrotu, ljubav i mir;

U ime čiste ljudske duše, koju je Bog zabranio da se ubija, objavljujući da onaj ko ubije jednu osobu isto je kao da je ubio cijelo čovječanstvo, a onaj ko spasi jednu osobu isto je kao da je spasio cijelo čovječanstvo;

U ime siromašnih, obespravljenih, zapostavljenih i najugroženijih, za koje nam Bog zapovijeda da im pomažemo kao dužnost svakog čovjeka, posebno onim koji su imućni i moćni;

U ime siročadi, udovica, izbjeglica i onih koji su prognani iz svojih domova i domovine; u ime svih žrtava ratova, progona i nepravdi; u ime slabih, koji žive u strahu, ratnih zarobljenika i onih koju su mučeni bez razlike bilo gdje u svijeta;

U ime naroda koji su izgubili sigurnost, mir i mogućnost suživota, bivajući žrtve razaranja, nesreće i rata;

U ime ljudskog bratstva, koje obuhvata sva ljudska bića, ujedinjuje ih i čini ih jednakim;

U ime bratstva, koje je pocijepano politikama ekstremizma i podjele, koje je pocijepano sistemom nezasićenog profita ili tendencijama netrpeljivih ideologija, koje manipuliraju sudbinama ljudi i naroda zloupotrebom njihovih bogatstava.

U ime slobode koju je Bog darovao svim ljudima, stvarajući ih slobodnim i na taj način odlikujući ih različitim od ostalih stvorenja;

U ime pravde i samilosti, osnove napretka i temelja ćudoređa;

U ime svih ljudi dobre volje, kojih ima svugdje u svijetu;

U ime Boga i svega što je već rečeno: Al-Azhar Al-Šarif i muslimani naIstoku i na Zapadu zajedno sa Katoličkom Crkvom i katolicima na Istoku i na Zapadu, objavljuju usvajanje kulture dijaloga kao put; međusobnu suradnju kao načelo ponašanja; recipročno razumijevanje kao metod i standard.

Mi, koji vjerujemo u Boga i u konačni susret s Njim i Njegov sud, na temelju naše vjerske i moralne odgovornosti i kroz ovu Povelju, pozivamo sami sebe i svjetske vođe te arhitekte međunarodne politike i svjetske ekonomije da se marljivo radi na širenju kulture tolerancije i suživota u miru; da se hitno intervenira kako bi se spriječilo prolivanje nevine krvi i zaustavili ratovi, sukobi, zagađivanje okoliša te izbjegla moralna i kulturna dekadenca, koja danas opterećuje svijet.

Mi pozivamo intelektualce, filozofe, vjerske autoritete, umjetnike, profesionalne novinare te muškarce i žene od kulture u svim krajevima svijeta da otkrivaju  vrijednosti mira, pravde, dobrote, ljepote, ljudskog bratstva i suživota kako bi ustanovili važnost ovih vrijednosti kao sidra spasa za sve i kako bi ih promovirali uvijek i na svakom mjestu. 

Ova Povelja, koja je nastala iz dubokog promišljanja o stvarnosti našeg suvremenog svijeta, vrednujući njegove uspjehe i suosjećajući se s njegovim bolovima, patnjama i nesrećama - čvrsto vjeruje da su od najvećih uzroka krize modernoga svijeta neosjetljiva ljudska savjest, otuđivanje od religijskih moralnih vrijednosti te prevladavanje individualizma, praćenomaterijalističkim filozofijama, koje oboguju čovjeka i dižu ovozemaljske i materijalne vrijednosti na mjesto uzvišenih i transcendentalnih načela.      

Uzimajući u obzir pozitivne korake, koje je napravila naša moderna civilizacija u oblasti znanosti, tehnologije, medicine, industrije i društvene brige, posebno u razvijenim zemljama - pa ipak - mi želimo naglasiti, uz sav taj veliki povijesni napredak kojeg treba cijeniti, da je došlo do moralnog propadanja koje utječe na međunarodno djelovanje i slabi duhovne vrijednosti i odgovornosti.  Sve to pridonosi jednom općem osjećanju frustracije, izolacije i depresije, što mnoge ljude navodi da padnu u vrtlog ateističkog, agnostičkog ili religijskog ekstremizma, ili u slijepi fanatični ekstremizam, koji u krajnjoj liniji hrabri oblike ovisnosti te individualne ili kolektivne destrukcije.

Povijest pokazuje da su religijski ekstremizam i nacionalni ekstremizam, kao i netolerancija, proizveli u svijetu, bilo to na Istoku ili na Zapadu, ono što bi se moglo nazvati kao "treći svjetski rat koji se vodi u intervalima". U više dijelova svijeta i u mnogim tragičnim okolnostima ti znakovi su postali bolno vidljivi, kao u onim situacijama gdje nije poznat precizan broj žrtava, udovica i siročadi. Uz to, mi vidimo da se druga područja pripremaju da budu poprište novih sukoba tako što se podižu tenzije i gomila oružje i naoružavanje u situaciji kad je svijet u sjeni beznađa i straha od budućnosti i kad je svijet pod kontrolom uskogrudnih ekonomskih interesa.

Mi, također, tvrdimo da velike političke krize, te primjeri nepravde i nedostatak jednakopravnosti u raspodjeli prirodnih bogatstava  - koje isključivo koristi bogata manjina na štetu većine naroda u svijetu - generirale su i još uvijek generiraju, ogroman broj siromašnih, nemoćnih i bolesnih osoba, kao i ubitačne krize kojima su pogođene mnoge zemlje unatoč njihovim prirodnim resursima i snažnim potencijalom mladih ljudi, kao  karakteristika tih zemlja.  U suočavanju sa takvim krizama, čiji rezultat je smrt miliona djece - zbog siromaštva i gladi - nedopustiva je šutnja na međunarodnom nivou.  

U tom kontekstu jasno je da je porodica, kao osnovno jezgro društva i čovječanstva, bitna u rađanju, podizanju, obrazovanju i odgajanju djece te njihovom  osposobljavanju  za moralnu svijest i porodičnu kulturu. Napad na instituciju porodice, te sa prezirom gledati na porodicu ili imati sumnju u njenu ulogu, predstavlja jednu od najopasnijih bolesti našega doba.

Mi, također, držimo važnim oživljavanje vjerskog osjećaja, kao i potrebu obnove vjerske svijesti u srcima novih generacija kroz zdravo obrazovanje i odgoj te usvajanje moralnih vrijednosti i pravilnog vjerskog učenja. Na ovaj način možemo spriječiti tendencije koje su individualističke, sebične, radikalne i slijepo ekstremistične u svim njihovim oblicima i izrazima. 

Prvi i najvažniji cilj religija je da uvjeri čovjeka da vjeruje u Boga, da Boga poštuje te da poziva sve ljude da vjeruju da ovaj svemir ovisi o Bogu, koji njime upravlja. On je Stvoritelj, koji nas je oblikovao Svojom providnošću i darovao nam život da ga čuvamo. To je dar, kojeg niko nema pravo da otima, niko nema pravo da ga ugrožava, nit s njime manipulira kako njemu odgovara. Uistinu, svako mora pouzdano čuvati ovaj dar od početka do kraja. Stoga, mi osuđujemo sve postupke, kojima se prijeti životu kao takvom, poput genocida, činova terorizma, nasilnog iseljavanja, trgovine ljudima, abortusa i eutanazije.  Isto tako, mi osuđujemo politike, koje promoviraju ove postupke. 

Nadalje, mi odlučno izjavljujemo da religije ne smiju huškati ljude na rat, na mržnju, na neprijateljstvo i ekstremizam, niti ih smiju huškati na nasilje ili prolijevanje krvi.  Ti tragični slučajevi su posljedica skretanja s pravog religijskog učenja.  Oni su rezultat manipulacije religijama, kao i interpretacije koje grade one religijske grupe koje su tokom historije iskorištavale osjećaje srca ljudi kako bi ih usmjerile da čine nešto na način koji nema nikakve veze sa istinskom religijom. To se čini u namjeri  da se postignu ciljevi koji su politički, ekonomski, ovosvjetski i kratkovidi. Stoga, mi pozivamo sve kojih se to tiče, da prestanu upotrebljavati religije kako bi huškali ljude na mržnju, nasilje, ekstremizam i slijepi fanatizam, kao i da se sustegnu od upotrebe Božijeg imena da bi opravdali čin ubojstva, progona, terorizma i tlačenja.Mi ovo zahtijevamo na temelju naše zajedničke vjere u Boga, koji nije stvorio ni muškarca ni ženu da budu ubijeni, niti da se bore jedni protiv drugih, niti da budu zlostavljani i ponižavani  u njihovim životima i okolnostima.  Bog Svevišnji nema potrebe da ga iko brani i ne želi da se u Njegovo ime teroriziraju ljudi. 

Ova Povelja, shodno ranijim internacionalnim dokumentima, koji naglašavaju važnost uloge religija u izgradnji svjetskog mira, potvrđuje sljedeće:

  1. Čvrsto uvjerenje da autentična učenja religija pozivaju da ostanemo vjerni vrijednostima mira; da branimo vrijednosti međusobnog uvažavanja, ljudskog bratstva i harmoničnog suživota; da obnovimo mudrost, pravdu i ljubav; te da oživimo religijsku svijest kod mladih ljudi tako da buduće generacije budu zaštićene od materijalističkog pogleda na svijet, kao i od opasne politike nezasićene pohlepe i ravnodušnosti, politike koja je bazirana na zakonu sile, a ne na sili zakona; 
  2. Sloboda je pravo svake osobe: svaki pojedinac ima pravo na slobodu vjerovanja, mišljenja, izražavanja i djelovanja. Pluralizam i raznolikost vjera, boje, spola, rase i jezika su volja Božija iz Njegove milosti, kroz koju On stvara ljudska bića. Ova Božija mudrost je izvor iz kojeg proističe pravo na slobodu i raznolikost. Prema tome,  prisilna pripadnost određenoj religiji ili kulturi mora biti odbačena, kao i nametanje jednog kulturnog načina života, kojeg drugi ne prihvataju;   
  3. Pravda na osnovu milosti je put kojeg valja slijediti da bi se ostvario častan život, na kojeg ima pravo svaki čovjek;  
  4. Dijalog, razumijevanje i raširena promocija kulture tolerancije, prihvatanje drugoga i življenje zajedno s drugim miroljubivo, uveliko će pridonijeti smanjenju ekonomskih, društvenih, političkih i ekoloških problema, problema koji zaokupljaju veliki dio čovječanstva;
  5. Dijalog među vjernicima znači zajednički susret na širokom prostoru duhovnih, zajedničkih ljudskih i društvenih vrijednosti i, otuda, prenošenje najuzvišenijih moralnih vrijednosti kojima teže religije. To, također, znači izbjegavanje neplodnih rasprava;  
  6. Zaštita mjesta pobožnosti - sinagoga, crkava, džamija - je dužnost, koju garantiraju religije, ljudske vrijednosti, zakoni i međunarodni sporazumi. Svaki pokušaj napada na mjesta pobožnosti ili prijetnja njihovog  nasilnog skrnavljenja, bombardiranja i rušenja predstavlja skretanja sa pravog učenja religija, kao i jasno narušavanje međunarodnog prava;     
  7. Terorizam je odvratan i prijeti sigurnosti ljudi, bilo da se to događa na Istoku ili na Zapadu, na Sjeveru ili na Jugu, te širi paniku, teror i pesimizam, ali to nije zasluga religije čak ni onda kad je teroristi instrumentaliziraju. To je, zapravo, posljedica akumulacije pogrešnih interpretacija religijskog teksta i politika, koje se povezuju sa glađu, siromaštvom, nepravdom, ugnjetavanjem i arogancijom. Zbog toga je nužno da se zaustavi potpora terorističkim pokretima kroz financiranje, naoružavanje, pravljenje strategija te pravdanje ili davanje medijskog pokrić Sve te aktivnosti moraju se smatrati kao međunarodni zločini, kojima se prijeti svjetskoj sigurnosti i miru. Taj terorizam se mora osuditi u svim njegovim oblicima i izrazima;
  8. Koncept državljanstva je zasnovan na jednakosti prava i dužnosti, pod kojima svi ljudi uživaju pravdu i pravičZbog toga je od krucijalne važnosti da se u našim društvima ustanovi koncept punog državljanstva te odbaci diskriminacijska upotreba izraza manjina, koji izaziva osjećaj izolacije i inferiornosti. Zloupotreba tog izraza otvara put prema neprijateljstvu i neslozi; to onemogućava bilo kakav uspjeh te uskraćuje religijska i civilna prava nekim građanima, koji su na taj način diskriminirani;
  9. Dobri odnosi između Istoka i Zapada su bespogovorno nužni za obje strane. Oni se ne smiju zanemarivati tako da se svaka strana može obogatiti kulturom drugoga kroz plodnu razmjenu i dijalog. Zapad može otkriti na Istoku lijek za svoje duhovne i religijske bolesti, koje su uzrokovane prevlađujućim materijalizmom. Istok može naći na Zapadu mnoge elemente, koji ga mogu osloboditi od slabosti, podjele, sukoba te znanstvenog, tehnološkog i kulturnog nazatka. Važno je da se obrati pažnja na religijske, kulturne i historijske razlike, koje predstavljaju vitalne komponente u oblikovanju karaktera, kulture i civilizacije Istoka. Isto tako, važno je da se iznova osnaži obaveza prema temeljnim ljudskim pravima kako bi se osigurao častan život za sve ljude, muškarce i žene, kako na Istoku tako i na Zapadu, odustajući od politike duplih standarda;  
  10. Snažna je nužnost da se prizna pravo ženama na obrazovanje i zapošljavanje te da im se prizna pravo da prkticiraju svoja vlastita politička prava. Štaviše, mora se učiniti napor da se žene oslobode od historijskih i društvenih okolnosti koje idu protiv načela njihove vjere i č Također, nužno je da se žene zaštite od seksualne eksploatacije, kao i od toga da budu tretirane kao trgovina ili objekti zadovoljstva ili financijske dobiti. Stoga, mora doći kraj svim ovim neljudskim i vulgarnim praksama, koje obeščašćuju čast žena. Mora se učiniti napor da se modificiraju zakoni koji sprečavaju žene da uživaju u svojim punim pravima;     
  11. Zaštita temeljnih prava djece da odrastaju u porodičnoj atmosferi, da imaju ishranu, obrazovanje i podršku predstavlja dužnost porodice i društva. Te dužnosti moraju biti garantirane i zaštićene tako da se one ne propuštaju ili negiraju bilo kojem djetetu u bilo kojem kraju svijeta.  Svi postupci kojima se narušavaju prava djece moraju se dokinuti. Jednako je važno da se bude budan na opasnosti, kojima su djeca izložena, posebno u digitalnom svijetu, te da se smatra zločinom trgovina njihovom nevinošću i sve drugo što narušava njihovu mladost;    
  12. Zaštita prava starijih, slabih, iznemoglih i potlačenih osoba predstavlja religijsku i društvenu obavezu, koja mora biti garantirana i održavana kroz striktno zakonodavstvo i provedbu međunarodnih sporazuma. 

Do tog cilja, uz međusobnu suradnju, Katolička crkva i Al-Azhar objavljuju i obećavaju da će proslijediti ovu Povelju vlastima, utjecajnim vođama, osobama od vjere u cijelom svijetu, odgovarajućim religijskim i međunarodnim organizacijama, organizacijama unutar civilnih društava, religijskih institucija i vodećih mislilaca. Nadalje, oni se obavezuju da će učini da principi, koje sadrži ova Povelja, budu poznati i dostupni na svim regionalnim i međunarodnim nivoima, zahtijevajući da ovi principi budu prevedeni u politike, odluke, zakonodavstvene tekstove, semestre studija, te materijali podijeljeni svima.

Al-Azhar i Katolička crkva zahtijevaju da ova Povelja postane predmetom istraživanja i promišljanja u svim školama, univerzitetima i odgojno-obrazovnim ustanovama, kako bi se na taj način pomoglo u odgajanju i obrazovanju novih generacija, koje će nositi i pronositi dobrotu i mir drugima, kao i da budu zaštitnici prava ugnjetavanih, obespravljenih i ožalošćenih uvijek i na svakom mjestu. 

U zaključku, naša želja je:

  • da ova Povelja bude poziv na pomirenje i bratstvo  među vjernicima, uistinu, među vjernicima i onima koji nisu vjernici, te među svim ljudima dobre volje;
  • ova Povelja neka bude apel svim ljudima zdrave savjesti da odbace ogavno nasilje i slijepi ekstremizam; i neka bude apel svima koji njeguju vrijednosti tolerancije i bratstva, čemu pozivaju religije i hrabre ljude da se toga drže;
  • ova Povelja neka bude svjedok veličine vjere u Boga, vjere koja ujedinjuje podijeljena srca i uzdiže ljudsku dušu;
  • ova Povelja neka bude znak bliskosti Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, kao i između svih koji vjeruju da nas je Bog stvorio da bismo se međusobno upoznali, međusobno surađivali i međusobno koegzistirali u ljubavi kao braća i sestre.

To je to što mi želimo i čemu težimo da se ostvari, u nadi da se ostvari  svjetski mir u kojem će svi ljudi uživati.

Abu Dhabi, 04. februar 2019.

U Sarajevu se danas obilježava 25 godina od prvog masakra koji se desio na sarajevskoj pijaci Markale. 5. februara 1994. godine u podnevnim satima projektil kalibra 120 milimetara ispaljen je sa srpskih položaja na području sela Mrkovići koji je pao na gradsku pijacu Markale u blizini koje je u tom trenutku bilo više stotina ljudi. Tim povodom prenosimo tekst sedmičnika Dani iz marta 2002. godine. Autor je Emir Suljagić koji je bio jedini novinar u sudnici Tribunala koji je pratio proces protiv Stanislava Galića jednog od dvojice najodgovornijih srpskih "vojskovođa" za opsadu Sarajeva.

Dolmabahče, veleljepni dvorac na obali Bosfora bio je centar Osmanske države od sredine 19. stoljeća do 1924. godine kada je Osmanska država nestala sa historijske scene. Dvorac je danas jedan od najatraktivnijih i najposjećenijih muzeja u Istanbulu. Dao ga je izgraditi sultan Abdulmedžid 1. s ciljem da pokaže zaokret osmanske politike i njeno približavanje Evropi. Po uzoru na pariški Louvre i londonsku Buckinghamsku palaču projektovali su ga armenski arhitekti iz obitelji Balyan koja je već tradicionalno činila arhitektonsku dvorsku elitu Osmanske države. Nakon više stoljeća, sjedište države i sultana više nije bio orijentalni dvorac Topkapi već evropski dvorac pun rasipničke nakićenosti i luksuza. Dolmabahče ima površinu od 45.000 m2 (11.1 hektara) i sadrži 285 soba, 46 dvorana, 6 kupatila (hamama) i 68 toaleta. S ciljem stvaranja novog stila, eklektični elementi baroka, rokokoa i neoklasicizma spojeni su s tradicionalnom osmanskom arhitekturom. Vanjski izgled i dekor dvorca odražavaju sve veći uticaj evropskih stilova i standarda na osmansku kulturu i umjetnost tokom perioda Tanzimata. S druge strane, funkcionalno, dvorac zadržava elemente tradicionalnog života osmanske palače, kao i obilježja tradicionalnih turskih kuća. Prostor za javno predstavljanje ili selamluk u južnom krilu je strukturno strogo odvojen od harema u sjevernom krilu koji služi kao privatno područje za sultana i njegovu porodicu. Dva funkcionalna područja su odvojena velikom svečanom dvoranom površine od 2.000 m2 (22.000 kvadratnih metara) i 36 metara visokom kupolom.

Izgradnja Dolmabahčea je koštala pet miliona zlatnih lira, ili 35 tona zlata, što je otprilike ekvivalent 1,5 milijardi američkih dolara današnje vrijednosti. Ova suma je odgovarala približno četvrtini godišnjih poreskih prihoda Osmanske države. Izgradnja je finansirana tako što je osmanska valuta obezvrijeđena stalnim štampanjem papirnog novca kao i stranim kreditima. Enormni troškovi stavili su ogroman teret na državnu riznicu i doprinijeli pogoršanju finansijske situacije Osmanske države, koja je naposljetku finansijski propala. Država je 1875. godina proglasila bankrot i nesposobnost da vraća kredite evropskim povjeriocima. Osmanska država je izgubila ekonomsku samostalnost jer je 1881. godine osnovana Uprava za osmanski javni dug koju su vodili evropski finansijski eksperti te tako kontrolirali većinu ekonomskih kretanja unutar Osmanske države. Vrlo tešku situaciju u kojoj se našla država jasno potvrđuje činjenica da je jedan od najznačajnijih sultana toga vremena (kraj 19. stoljeća) Abdulhamid 2. zbog straha od atentata i napada s mora napustio Dolmabahče dvorac i svoju rezidenciju premjestio u novoizgrađeni dvorac Yildiz.

00Sličica Želim Print

Kim Đu Jong rođen je 1939. godine u Ćonsongu u provinciji Kjongsangbuk. Završio je srednju školu u Teguu, posle čega je, uprkos protivljenju porodice, završio kreativno pisanje na Umjetničkom univerzitetu Sorabol. Na književnu scenu stupio je 1971. godine s pripovijetkom Vrijeme koje spava, za koju je dobio i svoju prvu nagradu – književnog magazina Volgan Munhak za najboljeg mladog pisca.
Korejska publika ga najbolje pamti po nagrađivanom romanu Gostioničar (deset tomova 1979–1983), koji se bavi društvenim promjenama u Koreji krajem 19. stoljeća. Uslijedili su romani Zvuk groma (1986) i Pecaroši ne lome trsku (1987) sa radnjom smještenom u malom selu u sjevernoj provinciji Kjonsang, gdje je i autor proveo jedan dio svog djetinjstva. Ostali romani su: Lutalice (1991), Ljetnji lov (1994), Raža (1997), Inćun (2002), Vesela kuća (2006), Prazna kuća (2010), Doviđenja mama (2013) i drugi.
Dobitnik je nagrade Ju Ju Hjon za roman Gostioničar 1984; nagrade Isan za roman Lutalice 1996; nagrade Desan za roman Raža 1998; nagrade Kim Dong Ri za roman Inćun 2002; prestižnog ordena Unkvan za razvoj kulture 2007; nagrade Kim Man Đung za roman Doviđenja mama 2013.
Uzimajući za pozadinu radnje kraj japanske okupacije i Korejski rat, autor Kim Đu Jong, kroz život mlade hudovice, oslikava ne samo haotično stanje između sukobljenih ideologija Sjevera i Juga i tragične podjele na dvije zemlje, već i koliki teret moralne norme, duboko usađene (neo)konfučijanskom ideologijom tog vremena, imaju na sudbinu jedne žene koja je osuđena da se sama stara o sebi i djetetu. Kil Njo, protagonistkinja romana, rastrzana je između strogih (neo)konfučijanskih normi u kojima je odrasla i života u kome je osuđena da se bori sa svim nedaćama koje su je zadesile, od silovanja, neželjenog materinstva, prisilnog rada u krčmama, do nadničarenja i ponovnog povratka roditeljskoj kući. Žena kao protagonistkinja romana jeste upravo ono što izdvaja ovo djelo od drugih, jer nam rasvjetljava jedan svijet koji je često ostajao u sjenci korejske historije – svijet žena.

00Sličica Želim Print

Priča se tako da je naš mudri Nasrudin hodža jedanput navratio na sohbet, ali bez svog ulemanskog kjafeta i odore pa ga niko nije ni prepoznao. Samim tim, nisu mu ni ukazali počasti na koje je svikao već je sjeo tamo gdje je bilo mjesta i jeo ono što su mu prinijeli zbunjeni domaćini. Slijedeći put je hodža došao na sohbet u kjafetu i domaćini su kako je red pohrlili da ga smjeste na počasno mjesto. Međutim, hodža ne pristade na to nego skide svoje džube i ahmediju i stavi ih na predviđeno mjesto, a on sam ode da sjedne u dnu sobe govoreći: „Gore je mjesto mom džubetu, a meni je mjesto za vratima“.

Dakako, ova hikaja nije ispričana za dokono uveseljavanje već sa nakanom da u karikaturalnoj formi postavi pitanje suodnosa znanja i zvanja, forme i suštine, lažnih i autentičnih vrijednosti, integriteta i imidža. Pitanje imidža i integriteta, vrijednosti i autoriteta nije novo, niti je tek postavljeno. Međutim, nikada ovo pitanje nije došlo na dnevni red u tako zaoštrenoj formi kao što je danas u Bosni i među Bošnjacima. Chris Jenks u Vizualnoj kulturi savremenu civilizaciju određuje okulocentričnom, tj. takvom civilizacijom koja insistira na čulu oka i na vizuelnom. U takvom kulturnom kontekstu u procesu društvene stratifikacije imidž postaje bitan ili da budemo do kraja jasni imidž postaje jedino bitan. Integritet je ono što predstavlja naš unutrašnji sadržaj i vrijednost. Integritet je podudarnost između naših riječi, misli i djelovanja. Imidž, na drugoj strani jeste slika o tome šta mi jesmo i vrijednosti koje zastupamo. Dobro je kad su imidž i integritet usaglašeni. Kada idu ruku pod ruku. Nije dobro kada nisu usklađeni. Tada imamo pojavu karikaturalnog i društveno opasnog ponašanja u vidu primata titula i zvanja nauštrb stvarnih vrijednosti i autentičnih autoriteta. Autentični autoriteti su oni koji svoj autoritet izvode iz vlastite intelektualne snage i moralne doslijednosti. Zasnivaju ga na univerzalnim vrijednostima vlastitog rada i težnje ka izvrsnošću, a nisu nametnuti izvana, niti se temelje na izvanjskim i formalnim mjerilima autoriteta.

Evidentna kriza naše kulture svoje ozbiljenje nahodi u transmutaciji i srozavanju autentičnih autoriteta i sveprisutnoj društvenoj pozicioniranosti lažnih zvanja i autoriteta. Ovakvo stanje generira niz društvenih anomalija koje manifestno ocrtavaju obrise naše moralne i intelektualne bijede. Evidentnu slabost prepoznajemo u degutantnom naglašavanju zvanja i titula na vjerskim, kulturnim i političkim manifestacijama. Gluho i ćoravo bilo da se pri javnim obraćanjima koja titula preskoči i to ne jednom nego svaki put.

Pored toga, poplava zvanja i diploma bez pokrića, gradi varljivu iluziju uspješnosti i kvaliteta koja se poput kule od karata ruši na prvom povjetarcu. Arapska poslovica veli: Iza tedektere-l-ezheru daufe-l-islam - kada je Azhar počeo da dijeli doktorate oslabio je islam. Dakako, ovdje nije problem u zvanjima nego u sadržaju tih zvanja i diploma. Mehmed Handžić, Mehmed Mujezinović, Hivzija Hasandedić i dr. nisu nosili velike titule, ali ih to nije spriječilo da iza sebe ostave grandioznu teorijsku baštinu. Danas imamo magistara i doktora „na pasja preskakala“, ali mimo tzv. disertacija nisu čestita retka napisali i potpisali.

Kada lažni autoriteti dobiju neku poziciju zakonomjerno oko sebe okupljaju slične sebi ili gore od sebe da bi očuvali iluziju svoje veličine, a neminovno u drugi plan guraju izvorne autoritete. Rijetko priznaju tuđe uspjehe što je u skladu sa Šopenhauerevom tvrdnjom da samo onaj ko ima vrijednost spreman ju je priznati i drugome. Nosioci lažnih zvanja najčešće ne trpe kritiku i kao šuplji izvaljeni balvani „misle da je svaki povik protiv njih“. U takvom društvenom kontekstu ne teži se meritokraciji, tj. vladavini meritornih i kompetentnih, a mediokriteti postaju uzorna norma.

Na najvišoj razini ovim se razotkriva moralno posrnuće i dekadenca sistema vrjednota kao ključnog elementa svake kulture. Afirmacijom zvanja nad znanjima ugrožava se vrjednota marljivosti i strpljivosti u dosezanju ciljeva. Članovi takvih zajednica sve manje se trude da ustrajnim radom i izvrsnošću ostvare društvenu prepoznatljivost. Prječice, laži i obmane postaju dominantni putevi uspinjanju u društvenoj hijerarhiji. Tada caruju klijentelizam i poltronstvo koji postaju garant uspjeha.

I na koncu, davanjem primata zvanju nasuprot znanju iznevjeravaju se vjerska načela iskazana u brojnim kur’anskim ajetima. Kur’an obećava kaznu onima „kojima je drago da budu pohvaljeni i za ono što nisu učinili“ (Alu Imran, 188.) a džahilijjetskom sviješću određuje insistiranje na vanjskim određenjima autoriteta jer se mušrici pitaju „zašto ovaj Kur’an nije objavljen uglednom čovjeku iz jednog od ova dva grada“. (Zuhruf, 31.) Dakako, ne smatramo da treba zanemariti visoka zvanja, imidž uspješnosti i kvaliteta, jer bismo tako postali anahroni i društveno beznačajni. Međutim, to ne smije biti nauštrb integriteta i autentičnih vrjednota. Stoga, zajedno sa Rumijem recimo ili se predstavljaj onakvim kakav jesi ili budi onakav kakvim se predstavljaš. Ili što bi naš narod rekao ili budi kovač ili ne garavi ruke.

00Sličica Želim Print

Svaki čovjek pojam ljubavi, njene vrste i karakteristike, može ispravno razumjeti samo uz osobe koje ga iskreno vole. Mnogi, uslijed nedostatka pravilnog tumačenja ljubavi u porodici i nedostatka javnog očitovanja te ljubavi, napuštaju svoj dom tumarajući za njezinim značenjem na ulici, u školi, u pjesmama, na tv-u, Internetu. Najčešće prve definicije i tumačenja ljubavi saznaju od ljudi koji ih ne vole i koji će im iskazati ljubav samo da bi ostvarili svoj interes, odnosno iskoristili ih na najnemoralniji način. Zapravo, po prvi put se susreću s riječima ljubavi od ljudi koje ne zanima ljubav. Slušali smo hutbe i predavanja o namazu, postu, zekatu, učenju Kur’ana, Džennetu i Džehennemu... ali ne i o ljubavi. Ljubav je postala precijenjena fraza rijetkih romantika, istrošena vrijednost konzumerističke umjetnosti, suvišan detalj ozbiljnih razgovora? Je li uslijed suvremenog trenda komercijalizacije i vulgarizacije pojam ljubavi kod muslimana dobio značenje tabu-riječi koja ne dolikuje svakodnevnim temama, a kamoli predavanjima s ciljem duhovne nadgradnje i oplemenjivanja? To se dalje reflektira i na sam razgovor o emocijama. Kao što mnogi „podrazumijevaju“ ljubav o čemu nema potrebe govoriti, kamoli naglašavati, tako pristupaju i emocijama ili, pak, smatraju da dijete treba spoznati emocije od i kod majke, a ne oca.

Nebulozne navike

“Dugo vremena se pogrešno vjerovalo da je primarna uloga očeva osigurati materijalne uvjete za porodicu. Isto tako se pogrešno vjerovalo da su emocije samo ‘za’ i ‘od’ majke, ili žena općenito. Ovakva vjerovanja su još uvijek, nažalost, duboko ukorijenjena u tradiciji Bošnjaka. Uz to, naša tradicija je dugo njegovala pogrešnu percepciju da su emocije, uglavnom iskazivanja ljubavi, pažnje, nježnosti, radosti, to jest ugodnih emocija, suvišne i nepoželjne, a često smo čuli da su ‘žene emotivne, a muškarci agresivni’, ne treba pokazivati emocije ili barem da muškarci/očevi ne trebaju pokazivati ljubav otvoreno. Posljedice takvih pogrešnih vjerovanja se ogledaju u ozbiljnim štetnim posljedicama po djecu kasnije u njihovom razvoju“, kazala nam je ovom prilikom psiholog doc. dr. Selvira Draganović, profesorica na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu.

Prema njenim riječima očeva aktivna uključenost u odgoj djece i njegova emocionalna dostupnost su ključ podsticajnog psihofizičkog razvoja djece, a od posebne važnosti je emocionalna povezanost očeva i djece. Studije pokazuju da, uključenost očeva u odgoj djece i njihova emocionalna dostupnost kroz, naprimjer, pružanje utjehe djetetu kad se uznemiri, rezultira izgradnjom zdrave slike o sebi i samopouzdanja kod djece.

Zakasniti s emocijama i komunikacijom

“Samopouzdanje ili bolje rečeno njegov manjak ili višak može biti uzrokom mnogih i ozbiljnih psiholoških problema. Isto tako istraživanja govore da aktivno i brižno očinstvo rezultira boljim akademskim postignućem djece, boljim jezičkim i intelektualnim vještinama i funkcijama, razvijenijim pozitivnim spolnim ulogama te boljim kognitivnim, ponašajnim, fizičkim i psihičkim zdravljem. Očevo aktivno učešće i emocionalna veza sa djecom šalje signal odobravanje i prepoznavanja djeteta kao individue i njegove ili njene ličnosti što pomaže djetetu da postane neovisnije i samopouzdanije, te je prediktor bolje prilagodbe djece kasnije. Međutim, treba znati da izgradnja emocionalna veze između oca i djeteta počinje još u ranom djetinjstvu, po samom rođenju pa i prije ili tokom same trudnoće“, kazala je dr. Draganović.

Upravo “kašnjenje“ s emocionalnim povezivanjem oca i djeteta rezultira slučajevima kada otac dođe kod lokalnog imama i opiše mu svoju situaciju, koja bi se u najkraćem mogla predstaviti: dijete ne komunicira s ocem, ne iznosi mu svoje mišljenje, ne želi s njim podijeliti ono što ga tišti što ostavlja sumnje da mu je dijete depresivno ili sklono određenim porocima. Imami u ovoj situaciji prepoznaju dugogodišnje odsustvo komunikacije između oca i djeteta, ali ne mogu jednostavno kazati: “Teško dijete može s vama pričati sada, kada već dvadeset godina niste s njim pričali niti je imao osjećaj slobode da razgovara s vama o njemu važnim temama“.

Pseudo-zreli roditelji

Prema riječima dr. Draganović treba znati da je emocionalna nedostupnost često pokazatelj nezrelosti i psiholoških poteškoća roditelja.

“Koliko god teško bilo vjerovati, emocionalno nedostupni roditelji imaju mnoštvo vlastitih problema koji sežu do njihovog djetinjstva. Roditelji koji nisu u stanju zadovoljiti emocionalne i psihološke potrebe svog djeteta često to nisu u stanju, jer ni sami nisu to dobili od svojih roditelja. U određenom smislu, neki emocionalno prazni roditelji zaslužuju suosjećanje, jer su često emocionalno potrošeni odrasli koji ne znaju kako da se nose s vlastitim emocionalnim i psihološkim potrebama, što ne znači da se to ne može, uz stručnu pomoć prevladati. U suprotnom, takvi roditelji mogu postati odbacujući, emocionalno udaljeni, nezreli, egoistični ili narcisoidni, vole samo sebe, ili su vođeni stalnom željom za uspjehom. Drugim riječima rečeno, takve osobe nisu u emocionalnom smislu ono što njihova navedena ili hronološka tvrdi, to jest, pseudo-zreli su. Takav roditelj održava negativne obrasce ponašanja zbog nedostatka samosvijesti, što rezultira ozbiljnim posljedicama po dijete“, istakla je Draganović.

Posljedice po dijete

Dr. Draganović je ukazala na posljedice nedostatak emocionalne veze oca s djecom, a koje se mogu prepoznati u brojnim porodicama, iako se ne percipiraju i ne imenuju na ispravan način.

“Rezultat nedostatka emocionalne veze s ocem ogleda se u djeci koja se razvijaju u emocionalno gladne mlade i odrasle osobe koje čeznu za nježnošću, sigurnošću i ljubavlju koju nikada nisu primili, a mogu izrasti u odrasle osobe koje su rigidne, što se ogleda u nespremnosti na fleksibilnost i kompromis kada je to potrebno, imaju nisku toleranciju na stres, to jeste nemogućnost toleriranja stresa na zreli način, brzo ‘planu’ i ‘zapale se’, emocionalno su nestabilne pa čak i agresivne osobe pa imaju izljeve bijesa: prijete, fizički i verbalno su agresivni, demonstriraju samoubilačke nagone pa vole opasne aktivnosti, sklone su samopovrjeđuju, nemaju granice i lahko ih je eksploatisati, zloupotrijebiti, zlostavljati, manipulisati njima, nestabilni su u bliskim vezama pa tako imaju više partnera ili prijatelja koji stvaraju više problema nego zadovoljstvo. Također, traže posebnu pažnju, pohvalu, priznanja ili potporu pod svaku cijenu. I što je najtužnije pa i tragično, takva djeca se često razvijaju u tinejdžere i odrasle koji se, također, bore sa životom: imaju brojne psihološke poteškoće i probleme itd.“, kazala je Draganović.

Upravo nedostatak emocionalne veze s roditeljima u djetinjstvu, vjerovali ili ne, utječe na uspostavljanje bliskih veza kasnije te interakciju s drugim osobama.

“Ljubav, pažnja, adekvatno ispoljavanje emocija u djetinjstvu rezultira takvim osobinama u odrasloj dobi, dok zanemarivanje, zlostavljanje može rezultirati nedostatkom osobina samozaštite ili ljutnjom i poteškoćama uspostavljanja bliskih veza, strahom od vezivanja ili voljenja drugih, sebičnošću, samoživošću, zloupotrebom opojnih sredstava, nedostatkom identiteta i cilja, gubitkom nade, vjere i uživanja. Sve ovo nam može pomoći da razumijemo zašto se neki mladi teško odlučuju za brak, imaju poteškoće ostanka u braku i slično“, zaključila je Draganović.

00Sličica Želim Print

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine