Uvijek kada se suočimo s knjigama, stavovima, argumentacijama, pogledima, političkim programima i ciljevima, religijskim, kulturnim i društvenim konceptima koji nas optužuju, isključuju ili negiraju, trebali u nekoj vrsti refleksivne suzdržanosti obratiti pažnju na onu drugu Srbiju i na onu drugu Hrvatsku (kao i na onu drugu Evropu) i tamo potražiti one dragocjene glasove koji u nama ne vide opasnost već s nama žele prijateljske odnose i otvoreni su za dijalog.

U  Zagrebu je 10. decembra ove godine, u Nadbiskupskom pastoralnom institutu, promovirana knjiga hrvatskog povijesničara, obavještajca i generala Ive Lučića pod naslovom „Od vila ilirskih do Bijeloga puta: stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti“. U knjizi Lučić govori o tome kako Evropa nije ni tada (kao ni danas) razumjela Šenou koji ju je, dok su ‘Turci’ odnosno muslimani progonili kršćane, upozoravao da je zauzeta materijalnim interesima dok joj kroz prozor ‘viri polumjesec’ – tako nas na važnost knjige upućuje i Boris Havel, koji inače drži stanovište da se ljudi iz druge civilizacije koji dolaze u Evropu neće integrirati, te da – što će najviše kazati o Borisu Havelu – Edward Said u svojim knjigama ni u čemu nije upravu.

Međutim, nećemo ovdje o knjizi Ive Lučića niti hvalospjevu koji mu ispisuje Boris Havel. I to ne zato što takve stavove i knjige treba ignorirati. Knjiga poput Lučićeve – koje negiraju Bosnu i Bošnjake, optužuju muslimane, u islamu vide prepreku i barijeru za integraciju, negiraju ratne zločine i Genocid nad Bošnjacima, pozivaju na isključivanje te zagovaraju zidove i žice – ima mnogo u hrvatskoj i srpskoj historiografiji. Njima se trebaju baviti naši naučnici, historičari, pravnici, sociolozi i pisci. Ovdje želimo ukazati na našu muslimansku odgovornost pred takvim pogledima i ideologijama za samorazumijevanje u Evropi, kao i za naše islamsko razumijevanje Evrope.

U tom pogledu mi, muslimani Bosne i Hercegovine, ne bismo smjeli zanemariti kontinuirano djelovanje ovih anahronih, isključivih i prijetećih ideologija. Ali nas one ne bi smjele navoditi na pomisao da posustajemo u otvorenosti, dijalogu, pa i samokritičnosti. Naime, ne bismo smjeli gubiti iz vida da se naš prostor za budućnost nalazi – pojednostavljeno rečeno – između najmanje dvije Srbije i dvije Hrvatske. Radi se o tome da bismo uvijek kada se suočimo s knjigama, stavovima, argumentacijama, pogledima, političkim programima i ciljevima, religijskim, kulturnim i društvenim konceptima koji nas optužuju, isključuju ili negiraju, trebali u nekoj vrsti refleksivne suzdržanosti obratiti pažnju na onu drugu Srbiju i na onu drugu Hrvatsku (kao i na onu drugu Evropu) i tamo potražiti one dragocjene glasove koji u nama ne vide opasnost već s nama žele prijateljske odnose i otvoreni su za dijalog. A takvih ima mnogo. Možda i mnogo više nego što smo voljni da vidimo.

U širem kontekstu, odgovornost za naš islamski identitet, opstanak i perspektivu u Evropi ne bismo smjeli, unatoč vanjskim, političkim i globalnim poteškoćama prebacivati na ‘drugu stranu’. Ispunjavajući našu izvorno islamsku odgovornost i zadaću, morali bismo ustrajavati na kritičkom odnosu prema ozbiljnim prazninama u vlastitoj religijskoj, etičkoj i socijalnoj stvarnosti. Morali bismo mnogo više raditi na razvijanju teoloških koncepata koji će na životno vjerodostojan način odgovoriti veoma oštrim i neodgodivim izazovima što ih zajedno s drugima nalazimo u bosanskohercegovačkom društvu i evropskom političkom, pravnom i kulturnom okruženju.

Naš odgovor na knjige i ideologije koje nas vide na evropskoj ‘stranputici’ mora ostati u strpljivoj i nepokolebljivoj privrženosti dijalogu, solidarnosti i prijateljstvu. Tako ćemo, uvećavajući šansu za onu drugu Srbiju, za onu drugu Hrvatsku i za onu drugu Evropu, proširiti vlastiti identitet i perspektivu. Tako ćemo uvećati šansu i za onu Bosnu i Hercegovinu kakvu, u predgovoru hrvatskom izdanju knjige „Židovi, kršćani, muslimani – podrijetlo i budućnost“ a pod naslovom Bosna i Hercegovina kao izazov za Evropu, vidi njemački teološki mislilac Karl-Josef Kuschel:

„Bosna i Hercegovina je izazov za Europu. Međureligijski suživot, koji je ovdje postojao stoljećima – sa svim svojim užasnim ambivalentnostima – Europa još ima pred sobom. Suživot sa živim židovstvom i živim islamom je zadaća za Europu trećeg tisućljeća. Istodobno je Europa izazov za Bosnu i Hercegovinu. Iz povijesti Europe Bosna i Hercegovina može naučiti da religija ne smije postati totalitarnom ideologijom. Religija koja preuveličava nacionalizam postaje fanatičnom propagandom“.

Islamska zajednica u BiH kroz svoje aktivnosti posebnu pažnju posvećuje zaštiti i očuvanja posebnosti bosanskih muslimana, njihove islamske tradicije, odnosno borbi protiv ideologije tekfira i nasilnog ekstremizma. No, da bismo se doista zaštitili, valja se okoristiti iskustvima drugih muslimanskih naroda i zemalja. Možda bi nam primjer Kraljevine Maroko mogao biti zanimljiv i veoma koristan. Rijetko koja muslimanska zemlja se može pohvaliti tako bogatim naslijeđem, odnosno hiljadugodišnjem iskustvom u očuvanju vlastite duhovnosti i religijske tradicije kao što je slučaj sa Marokom.

Hiljadugodišnje iskustvo Kraljevine Maroko

 Što se tiče mjera koje podupiru legitimitet, pospješuju reformske procese i kojima se potvrđuje historijski kontinuitet, u njih spada čvrsta privrženost principima oko kojih su Marokanci postigli konsenzus. U te principe oni ubrajaju:

1. Ešarijska doktrina u kojoj nema mjesta tekfirskoj ideologiji, odnosno ekskomunikaciji ljudi.
2. Malikijski mezheb kojeg krase slijedeće osobenosti: a) njegovo bogatstvo varijacijama izvođenja normi iz pravnih izvora, b) njegova fleksibilnost u integrisanju elemenata lokalne kulture u okvire islamskog prava, i c) davanje značaja javnom interesu, što u našem vremenu znači davanje legitimacije za donošenje zakona putem parlamentarne demokratije koji odražavaju javni interes, a koji nisu suprotstavljeni osnovnim principima šerijata.
3. Zaštita duhovne dimenzije islama poznate kao sufizam kojom se putem tarikata terbijeti ljudska duša u nastojanju dosezanja moralne punine. To je metod kojim se u čovjekovu svijest urezuje nepovrjedivost časti i dostojanstva ljudskog bića, ali i metod kojim se u značajnoj mjeri ublažava pretjerana privrženost rasi i plemenu. Sufizam, također, putem tarikata djeluje pozitivno u društvu kroz osnivanje ustanova za humanitarne aktivnosti, socijalnu zaštitu, odgoj i obrazovnje.

Učiti od drugih

 Ima dosta dodirnih tačaka između Marokanaca i Bosanaca o kojima bi se moglo dosta toga napisati. Iako može izgledati neumjesno upoređivanje velikog i slavnog Magriba sa malom, ali ponosnom zemljom Bosnom, valja istaći da je kroz vrleti Magriba i Bosne mnogo toga protutnjalo, a primilo se i ostalo samo ono što je zdravo, prirodno i korisno njihovom duhovnom toposu. Magribljani su se prije dolaska islama zvali Imazign ili slobodni ljudi na berberskom jeziku, a Bošnjaci dobrim Bošnjanima na njihovom bosanskom jeziku. I jedni i drugi su jedno vrijeme bili dobri krstjani, ali su istovremeno odbijali da se povinuju crkvenoj vlasti koja je bila daleko od njihove domovine, pristajući tako da slijede isključivo svoje didove ili duhovne vođe unutar granica domovine.

Poštivanje dogovorenog

 No, ono što je zanimljivo za Marokance kazati u pogledu njihove borbe protiv nastranih ideoligija jeste njihova odlučnost i privrženost spomenutim principima. U Maroku možete vidjeti isključivo četvrtaste munare u magribsko-andalužanskom stilu, ali ne možete čuti arapski ili turski mekam, niti možete čuti da nosilac vjerskog autoriteta optužuje sufije ili sufizam za bliskost sa šijama ili šiizmom. Čuvajući ono oko čega se slažemo, a to su naša tri branika: maturidijsku doktrinu, hanefijski mezheb i bosanske sufijske tarikate, možemo biti sigurni da ćemo sačuvati najbitnije elemente našeg identiteta. Naravno, pod uslovom da budemo doslijedni, ugledajući se pritom na Marokance i koristeći se njihovim pozitivnim iskustvom.

Sjećam se da sam jednom za vrijeme studija u Maroku pokušao obaviti podne namaz u jednoj lokalnoj džamiji. Podne namaz je već bio obavljen, a ja sam zajedno sa svojim kolegama iz BiH pokušao oformiti džemat. Prije nego što smo uspjeli formirati saffove prišao nam je jedan dedo (mutevellija) i lijepo nas zamolio da klanjamo pojedinačno ili da izvolimo napustiti džamiju. Uzaludno sam pokušavao da mu objasnim kako kod nas hanefija postoji drugačija praksa, on nije popuštao. Na kraju smo bili primorani klanjati svako za sebe. Naravno, riječ je dosljednjoj primjeni fetve Imam Malika prema kojoj se u džamiji jedan namaz može samo jednom klanjati u džematu, odnosno da se namaz ima klanjati na vrijeme predvođen od strane ovlaštene osobe.

 Kažu da su Švicarci, kada su ozbiljno odlučili da izgrade vlastito društvo i podignu svoju državu, postigli konsenzus oko nekoliko važnih principa. Jedan od njih glasi: striktno poštivanje propisanih pravila.