digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg

Islamska zajednica u BiH kroz svoje aktivnosti posebnu pažnju posvećuje zaštiti i očuvanja posebnosti bosanskih muslimana, njihove islamske tradicije, odnosno borbi protiv ideologije tekfira i nasilnog ekstremizma. No, da bismo se doista zaštitili, valja se okoristiti iskustvima drugih muslimanskih naroda i zemalja. Možda bi nam primjer Kraljevine Maroko mogao biti zanimljiv i veoma koristan. Rijetko koja muslimanska zemlja se može pohvaliti tako bogatim naslijeđem, odnosno hiljadugodišnjem iskustvom u očuvanju vlastite duhovnosti i religijske tradicije kao što je slučaj sa Marokom.

Hiljadugodišnje iskustvo Kraljevine Maroko

 Što se tiče mjera koje podupiru legitimitet, pospješuju reformske procese i kojima se potvrđuje historijski kontinuitet, u njih spada čvrsta privrženost principima oko kojih su Marokanci postigli konsenzus. U te principe oni ubrajaju:

  1. Ešarijska doktrina u kojoj nema mjesta tekfirskoj ideologiji, odnosno ekskomunikaciji ljudi.
  2. Malikijski mezheb kojeg krase slijedeće osobenosti: a) njegovo bogatstvo varijacijama izvođenja normi iz pravnih izvora, b) njegova fleksibilnost u integrisanju elemenata lokalne kulture u okvire islamskog prava, i c) davanje značaja javnom interesu, što u našem vremenu znači davanje legitimacije za donošenje zakona putem parlamentarne demokratije koji odražavaju javni interes, a koji nisu suprotstavljeni osnovnim principima šerijata.
  3. Zaštita duhovne dimenzije islama poznate kao sufizam kojom se putem tarikata terbijeti ljudska duša u nastojanju dosezanja moralne punine. To je metod kojim se u čovjekovu svijest urezuje nepovrjedivost časti i dostojanstva ljudskog bića, ali i metod kojim se u značajnoj mjeri ublažava pretjerana privrženost rasi i plemenu. Sufizam, također, putem tarikata djeluje pozitivno u društvu kroz osnivanje ustanova za humanitarne aktivnosti, socijalnu zaštitu, odgoj i obrazovnje.

Učiti od drugih

 Ima dosta dodirnih tačaka između Marokanaca i Bosanaca o kojima bi se moglo dosta toga napisati. Iako može izgledati neumjesno upoređivanje velikog i slavnog Magriba sa malom, ali ponosnom zemljom Bosnom, valja istaći da je kroz vrleti Magriba i Bosne mnogo toga protutnjalo, a primilo se i ostalo samo ono što je zdravo, prirodno i korisno njihovom duhovnom toposu. Magribljani su se prije dolaska islama zvali Imazign ili slobodni ljudi na berberskom jeziku, a Bošnjaci dobrim Bošnjanima na njihovom bosanskom jeziku. I jedni i drugi su jedno vrijeme bili dobri krstjani, ali su istovremeno odbijali da se povinuju crkvenoj vlasti koja je bila daleko od njihove domovine, pristajući tako da slijede isključivo svoje didove ili duhovne vođe unutar granica domovine.

Poštivanje dogovorenog

 No, ono što je zanimljivo za Marokance kazati u pogledu njihove borbe protiv nastranih ideoligija jeste njihova odlučnost i privrženost spomenutim principima. U Maroku možete vidjeti isključivo četvrtaste munare u magribsko-andalužanskom stilu, ali ne možete čuti arapski ili turski mekam, niti možete čuti da nosilac vjerskog autoriteta optužuje sufije ili sufizam za bliskost sa šijama ili šiizmom. Čuvajući ono oko čega se slažemo, a to su naša tri branika: maturidijsku doktrinu, hanefijski mezheb i bosanske sufijske tarikate, možemo biti sigurni da ćemo sačuvati najbitnije elemente našeg identiteta. Naravno, pod uslovom da budemo doslijedni, ugledajući se pritom na Marokance i koristeći se njihovim pozitivnim iskustvom.

Sjećam se da sam jednom za vrijeme studija u Maroku pokušao obaviti podne namaz u jednoj lokalnoj džamiji. Podne namaz je već bio obavljen, a ja sam zajedno sa svojim kolegama iz BiH pokušao oformiti džemat. Prije nego što smo uspjeli formirati saffove prišao nam je jedan dedo (mutevellija) i lijepo nas zamolio da klanjamo pojedinačno ili da izvolimo napustiti džamiju. Uzaludno sam pokušavao da mu objasnim kako kod nas hanefija postoji drugačija praksa, on nije popuštao. Na kraju smo bili primorani klanjati svako za sebe. Naravno, riječ je dosljednjoj primjeni fetve Imam Malika prema kojoj se u džamiji jedan namaz može samo jednom klanjati u džematu, odnosno da se namaz ima klanjati na vrijeme predvođen od strane ovlaštene osobe.

 Kažu da su Švicarci, kada su ozbiljno odlučili da izgrade vlastito društvo i podignu svoju državu, postigli konsenzus oko nekoliko važnih principa. Jedan od njih glasi: striktno poštivanje propisanih pravila.

00Sličica Želim Print

Ove godine Islamska zajednica obilježava jedan važan jubilej: 100 godina od smrti reisu-l-uleme Mehmeda Teufika Azabagića. Taj jubilej se obilježava, između ostalog, i publikacijom na engleskom jeziku Grand Mufti Mehmed Teufik Azabagić and His Risala on Hijra (Veliki muftija Mehmed Teufik Azabagić i njegova Risala o hidžri) koju je ove godine izdao Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka u Sarajevu. Tekst Poslanice o hidžri u ovoj publikaciji dat je na arapskom jeziku u prijepisu Mehmed-ef. Handžića i prijevodu na engleski jezik koji je izvršila Sumeja Ljevaković-Subašić. Ovu Risalu je na bosanski jezik preveo mr. Osman Lavić još 1990. godine (Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, vol. 16-17, 1990, str.197-222).

Pitanje hidžre iz BiH

Risala reisu-l-uleme Azabagića bavila se važnim pitanjem: kakav je šerijatsko-pravni status Bosne i Hercegovine nakon austrougarske okupacije 1878. godine, je li ona Daru-l-islam (kuća islama) ili Daru-l-harb (kuća rata), te sljedstveno tome je li muslimanima dozvoljeno da u njoj borave ili treba da se isele na teritorije pod kontrolom muslimana.

Reisu-l-ulema Azabagić je u svojoj poslanici štampanoj 1886. godine odgovorio da je muslimanima dozvoljeno ostati u Bosni i Hercegovini nakon okupacije i da ne treba činiti hidžru. Sve je to argumentovao šerijatskim dokazima.

Njegov stav potvrdio je Muhammed Rešid Rida 1909. godine odgovarajući u časopisu El-Menar na pitanje jednog učenika medrese iz Travnika. Taj članak pod naslovom „El-hidžra ve hukmu muslimi Busna fiha“ (Hidžra i propis o njoj koji se tiče muslimana u Bosni) ušao je u enciklopedijske odrednice u hidžri.

U ovim fetvama je slijeđeno mišljenje da je jedna teritorija i dalje Daru-l-islam ako je u toj zemlji i dalje muslimanima garantovan život, vjera, čast imetak, posebno obavljanje džume i bajram namaza i primjena šerijatskog personalnog prava

Dalekovidost reisu-l-uleme Azabagića

Tokom 19. i 20. vijeka izdate su brojne fetve o hidžri muslimana sa izgubljenih teritorija. Ove fetve su bile posljedica teritorijalnih gubitaka muslimanskih država suočenih sa evropskim kolonijalizmom. Prema podacima američkog stručnjaka za demografiju Justina McCarthyja u periodu između 1770. (Rusko-turski rat 1768-1774.) i 1923. (Mirovni ugovor iz Lausanne) sa Balkana i Kavkaza je na osmanske teritorije prisilno emigriralo oko 5 miliona muslimana. Kako se njihova ulema odredila prema migracijama?

Vidjeli smo da se reisu-l-ulema Azabagić založio za ostanak u domovini muslimana, a protiv migracije. Davno prije njega, Muhammed El-Mavvak (u.1492), naslanjajući se na El-Feredža b. Ibrahima el-Bastija, na pitanje jednog muslimana da li može posjetiti roditelje koji su ostali u osvojenom Endelusu, odgovorio je da može, ako to dovodi do jačanja vjere tamošnjih muslimana, ali da zna „…kada si u Daru-l-harbu, onda si sam svoj muftija“.

Međutim, Azabagićev savremenik, pljevaljski alim Bosnali Hilmi- baba u svoj risali iz 1885. pod naslovom „Risala fi-l-hidžra ve-l-muhadžirin“ (Poslanica o hidžri i muhadžirima) zauzeo je stav da je obaveza muslimana da se isele iz Bosne i Rumelije i nastane u Šamu, Halepu ili Urfi, nasele u planinama, i bave poljoprivredom. Hilmi-baba je i sam napustio Bosnu, jedno vrijeme živio u Istanbulu, a onda se preselio u Medinu.

Na poziciji potrebe hidžre stajali su i neki osmanski šejhu-l-islami koji su sve do velikih osmanskih teritorijalnih gubitaka 1876-1878 redovno davali prednost iseljavanju muslimana sa izgubljenih teritorija.

Slično je mislio i dio uleme Kavkaza i Krima u vezi iseljavanja muslimana u Osmansku državu kao „ak toprak“ (čistu zemlju) u drugoj polovini 19. vijeka.

 Takva pozicija nastavila je da se zastupa od neke uleme i u 20. vijeku. Naprimjer, dio uleme Indije 1920. godine proglasio Indiju pod britanskom vlašću za Daru-l-harb i pozvao muslimane da emigriraju u Afganistan što je prihvatilo oko 180 000 muslimana od kojih su stotine nastradale na tom putu.

Različiti odgovori koji su ovdje ilustrativno navedeni bili su posljedica različitih profila obrazovanja uleme i različitog razumijevanja islama i društvene situacije muslimana.

Historija je dala za pravo Mehmedu Teufik-ef. Azabagiću i drugim koji su zauzeli stav sličan njegovom. Zato je važno da se ovaj bosanskohercegovački doprinos tumačenju pitanja hidžre predstavi svijetu publikacijom izvornog teksta na arapskom jeziku i prijevodom na engleski jezik.

00Sličica Želim Print

Ovih su dana po bosanskim brdima i skrovitim predjelima oživljena turbeta i mezarja, skoro zaboravljenih vakufskih ostavština pa kao da se najavljuju ljepši dani, u graničnim obalama rijeke Drine koja je ostala svjedočiti kako će zauvijek posebni Allahovi robovi čuvati Allahove granice.

Onda kad Allah džellešanuhu hoće pobjedu nema dilema, sitnih, srednjih, krupnih, ovakvih, onakvih, lijevih, desnih, gornjih, donjih, tamte-vamte...Naredi i pobjeda bude. Nanese li vas put ka Presjeci na Jabuci svratite i darujte Fatihu barem pa će vas oni prekrasni mirisi koje ćete svakako osjetiti darovati posebnim mirom i stanjem. Njihova su naime vječna staništa posebna na svaki način. Ovdje su zakoračili stoljeće prije no što je slična svjetlost zasjala na bišćanskoj musalli, primjerice. Očuvana, slojevita, čudna, lijepa i trajuća, bilo da su posebno mjesto zauzeli gazije, šehidi, evlije koji su tu posijani zarad nas živih. Svaki selam ima smisla ako će mu pristići vesellam, svaki uzdah ima smisla ako će dočekati izdah, svaki pogled ima smisla ako dočeka otpogled - tako i ovaj vječni selam na kapiji Bosne. Čeka nas dok smo osokoljeni zlatnim teletom i jagma nas svakodnevna zaokuplja...za njim, zlatnim i teletnim, za moći i ambicijama, za pozicijama i rukovođenjima. Tako nas prečesto ovaj naš moderni racionalni um i stil života zavodi i odmiče od svega što nije suhi strogi racio proračun. Naše nas statistike, proračuni, brojke i numeracije zavode pa pomislimo kako se s njima i s pustim scijentizmom može i zvijezda na nebu dotaći. Mada se prosvijećenost i Objava u krajnjem kreću različitim sferama, pa duhovnost suha racionalnost zbog svoje same prirode ne može spoznati. A sem nabujale ekološke katastrofe, strahovanja od nuklearnih ratova i pustošenja, od gladovanja, siromaštva, izbjeglištava...veće dobiti od suhog racionalizma ne bude. Ta čuda li, upravo racionalnost uništi zdravi ljudski razum, kako se na Zapadu odavno primjećuje.

Ako urijetko dižemo svoj pogled ka zvjezdanome nebu, dani su doduše i tmurni, i ako urijetko svoje srce okrećemo ka najbitnijim pitanjima Postojanja, ona o životu i o smrti, onda je ovo zgodna prilika da nas privuče ova škola kabura. Jer nas svakako dočeka. Na zaboravljenim mjestima se nalazi tajna. Tajna našeg bosanskog uspjeha. Uspjeh naime mora imati tajnu. Bez prave tajne ni uspjeh ne postoji. Posebno univerzalni uspjeh. Golema Gospodareva tajna na vrletima bosanskim čeka da je se prepozna. Ne bi li se vrata makar odškrinula. Prvi je korak više davati, a manje iskati. Davati i od najmanjeg imetka. Davati bez kukanja i traženja. Bez škrtarenja i straha. ‘Pametan čojk on ne gleda, ne traži ni u malo ni u puno od dunjaluka, to jest od onog što će proći. Jer i malo i puno kad će proći, to je jednako.’(šejh Husni ef. Numanagić). I opet za ovim mudracem ponoviti: ‘Čojk kad ne traži zlata on je zlato, a čim traži zlata i časti, tj. on traži đubreta i on postane đubre i ništa’. Za taj put najpreče je biti skroman i uljepšati svoj odgoj, svoj edeb, svoj adab, moral, svoje ponašanje, svoje vrline, svoje visoke ćudi koje kažu da se nikome ne čini nepravda, uključiv ni samome sebi. Put uspjeha ide direktno preko strpljivosti. A nje, strpljivosti, u današnjoj cijeloj modernoj civilizaciji nema.

Treba pogledati u mezarje! U tračke duhovnosti. U samu Božju volju na terenu koja donosi spoznaju iz nadljudske ljepote Kur’ana Časnoga.

I ono je škola. Univerzitet, akademija stjecanja svih neprolaznih znanja. U tu školu se niko ne upisuje, a svako je na kraju završi. Mezarje je otvorena knjiga za čitanje i listanje, sve list po list, sve mezar po mezar, sve sarkofag po sarkofag, sve nauk po nauk...Što je jedan mezar uščuvan? A što je drugi nesto posve? Kome to poruka stiže? Kakav to treba biti da ti je i mezar trajan?! Uđi stoga u taj mali krug savremenih ljudi kojima je ovo naukovanje važno. Spremajući se i sami za stanovanje sa kabur-komšijama, spremivši naučene kamenčiće Jasina, Tebareka, Ammeta koja će se u tvoja vječna ćošeta metnuti. I prisjećat će te se ako si i ti se prisjećao. I pamtit će te budeš li i ti pamtio. I voljet će te budeš li i ti volio.

Ali, ne sebe, već druge!

Jer niko sam po sebi neće ništa postići ni dunjalučko ni ahiretsko dočim hoće samo i jedino po Vrhovnoj Volji postići kad ta Volja odredi i naredi. Svaka i najmanja moć dolazi od Njega.

00Sličica Želim Print

Naši alimi, kao naprimjer Džemaluddin Čaušević ili Husein Đozo, ali i drugi brojni imami, koji su razumijevali društveni kontekst doprinosili su izgradnji i čuvanju takvog ambijenta zajedništva, iako je i ranije, kao i danas, bilo onih i muškaraca i žena, koji su pred takvom pozicijom naše muslimanske zajednice osjećali strah. Strah, jer temeljno nisu razumjeli da je sloboda i zajedništvo kakvu islam nudi krunska vrijednost koju treba čuvati.

Kada su vakife, sestre Hatidža i Safija Đugumija odlučile uvakufiti parcelu zemlje u Sarajevu, i pokloniti je u trajno dobro za potrebe muslimana davne 1792. godine nije bilo naznaka da će muslimani Bosne i Hercegovine imati svoju islamsku visokoobrazovnu ustanovu, na kojoj će znanja stjecati muškarci i žene zajedno i koja će, stoljećima kasnije, na njihovom vakufu izgraditi studentski dom. Poznata je činjenica da su od prvih muslimanskih generacija, u višestoljetnoj islamskoj praksi i tradiciji, žene bile značajne vakife za dobro zajednice muslimana, ali zanimljivo je, kako su kod nas, ženski vakufi najčešće povezani s džamijama i obrazovanjem. Istraživanja o ženskim vakufima su pokazala da su muslimanke svoj imetak najčešće darivale upravo u ove svrhe: podizale su džamije, medrese, mektebe, te zavještavale nekretnine i novac za potrebe djece u obrazovnom sistemu.

Istraživanja dr. Kerime Filan, mr. Selme Avdić i Ahmeda Mehmedovića donijela su nam značajne podatke o vakifama, kakva je bila naprimjer Šahdidar, koja je u 16. stoljeću uvakufila značajnu sumu novca i kuću u Sarajevu, te odredila da se od tog novca izgradi mesdžid i škola. I nije ona jedina, prema tekstu dr. Kerime Filan Žena i institucija vakufa u osmanskoj Bosni, u popisu 1092 vakufname iz osmanskog perioda koje se odnose na prostor Bosne i Hercegovine zabilježeno je da se 249 odnose na ženske vakufe, što znači da se od ukupnog broja vakufnama sačuvanih u Gazi Husrev-begovoj biblioteci oko 23 % odnosi na ženske vakufe. Ako se dodatno izdvoji područje Sarajeva, kako to u članku Darežljive Sarajke i njihovi vakufi od osmanskog perioda do danas navodi Selma Avdić Hajrović dolazimo do podatka da od 364 vakufname koje se odnose na Sarajevo, 132 ili 36% pripadaju ženama. Žene su bile značajne vakife i u drugim područjima i gradovima Bosne i Hercegovine, a ova istraživanja su pokazala da su, pored toga što su bile vakife, nekada bile i upraviteljice vakufa, što je značilo aktivne članice društva, koje su utemeljenjem vakufa dale, između ostalog, svoj pečat bosanskohercegovačkoj muslimanskoj zajednici. Da je takav odnos muslimanki prema svojoj zajednici i dalje živ, pokazuju i brojni ženski vakufi sadašnjice, pa je tako u 2013. zemlju u Zvorniku vrijednosti oko 800.000 KM uvakufila Hajra Denislić Kapetanović; 2015. godine zabilježeno je da je najstaknutiji vakuf onaj Fatime Dedić iz Bihaća, a kratak pregled uvakufljenja posljednjih godina pokazuje da muškarci i žene, zajedno doprinose i na ovom polju.

Iako je povod ovoj temi otvaranje studentskog doma na zemljištu koje su uvakufile dvije žene, uvijek ima razloga podsjećati na to kako su u Bosni i Hercegovini žene i muškarci čuvali i gradili autentičnu islamsku tradiciju i islamske institucije. Naša zajednica, izvorno i autentično počiva na tom zajedništvu u dobru. Žene i muškarci kod nas čine zajednicu u džamijama, islamskim školama, i u društvenom kontekstu općenito. U vremenima modernih političkih i društvenih izazova za muslimane Bosne i Hercegovine njihovo zajedništvo imalo je ključnu ulogu u prevazilaženju problema koje su ti izazovi donosili. Naši alimi, kao naprimjer Džemaluddin Čaušević ili Husein Đozo, ali i drugi brojni imami, koji su razumijevali društveni kontekst doprinosili su izgradnji i čuvanju takvog ambijenta zajedništva, iako je i ranije, kao i danas, bilo onih i muškaraca i žena, koji su pred takvom pozicijom naše muslimanske zajednice osjećali strah. Strah, jer temeljno nisu razumjeli da je sloboda i zajedništvo kakvu islam nudi krunska vrijednost koju treba čuvati. Stoga su posezali ili posežu za tuđim i za naš kontekst daleko kompliciranijim rješenjima koja su im se činila, autentičnijim i ‘islamskijim’, a koja u osnovi predstavljaju bijeg u neslobodu. Zajedno možemo bolje, a naša duboko ukorijenjena živa islamska praksa i tradicija, može biti naš najčvršći oslonac u otklanjanju takvih, prije svega, nepotrebnih i lažnih dilema koje se nameću našoj muslimanskoj zajednici.

00Sličica Želim Print

U svrhu osnaživanja pojedinaca i jačanja porodice Muftijstvo sarajevsko već treću godinu sa organizacijom World Vision realizuje projekat “Snaga porodice”. Održano je četiri ciklusa trodnevnih seminara gdje se testirala metodologija, Priručnik i voditelji radionica. Stručni tim koji je postavio temelje ovom projektu su: mr.Nermina Baljević, prof. dr. Mustafa Hasani, mr.Sulejman Čeliković, mr.Nikica Lubura Reljić, dr. Abdulgafar Velić i mr. Sabrija Mehmedović.

Delegacija Rijaseta Islamske zajednice u BiH u sastavu mr. Mirsad Kalajdžić, šef Odjela za standardizaciju i evidenciju, Salih Išerić, stručni saradnik za evidenciju i mr. Husein Miraščić, stručni saradnik za planiranje i nadzor gradnje su 11. decembra 2018. godine posjetila Medžlis Islamske zajednice Velika Kladuša posjetila.

Turhan Emin- begova džamija u Ustikolini sagrađena je 15 godina prije dolaska sultana Mehmeda Fatiha u BiH.

Odbor za međureligijsku saradnju u Zenici u sklopu programa SID koji provodi Međureligijsko vijeće u BiH i Međunarodna organizacija CRS, organizuje izložbu u saradnji sa prof. Majdom Turkić a pod nazivom "Duhovnost kroz umjetničku fotografiju".

Nekoliko godina u džematu Hidaje djeluje omladinska organizacija, mreža mladih, koji svojim djelovanjem doprinose radu Zajednice u promovisanju univerzalno-pozitivnih islamskih vrijednosti.

U organizaciji Međureligijskog vijeća BiH i Odbora za međureligijsku saradnju Livno, Medžlis IZ Livno bio je domaćin okruglog stola žena vjernica iz Livna, s ciljem osnivanja mreže žena spremnih na zajedničke projekte i svekoliku saradnju i rad za zajednicu.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine