digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg

Namaz, na arapskom salat označava obrednu islamsku molitvu i predstavlja važan stup vjere islama. Riječ namaz persijskog je porijekla i potpuno se udomaćila u bosanskom jeziku. Riječ namaz u istom značenju prisutna je na turskom i urdu govornom području. Molitva nije adekvatan izraz kojim se može vjerodostojno prevesti riječ namaz.

 

Sa svojim mnogostrukim semantičkim i duhovnim značenjima namaz predstavlja mnogo više od pukog mehaničkog i ritualnog čina jedne obične molitve kako se ona shvaća i primjenjuje u nekim religijskim tradicijama. Namaz je istovremeno zikr spominjanje, hamd-zahvala, tekbir-veličanje Stvoritelja. Riječ salat po znamenitom komentatoru Kur’ana Kurtubiju znači dova, a može značiti i milost.

Prema većini islamskih šerijatskih pravnika svjesno napuštanje i zapostavljanje prakse namaza muslimana izlaže udaljavanju od islama i putu ka nevjerstvu. Poslanik Muhammed a.s, je rekao: “Između vjerovanja i nevjerovanja je napuštanje namaza.“

Život vjernika je satkan od namaza

Dnevni ritam vjernika određen je i razgraničen s pet dnevnih namaza. Od svanuća pa do lijeganja na počinak vjernik započinje i završava svoj dan s namazom. Namaska vremena za vjernika predstavljaju utvrđene vremenske orijentire i imaju isto značenje u njegovoj dnevnoj vremenskoj orijentaciji kao što Ka’ba predstavlja nepromjenljivi prostorni orijentir u njegovom okretanju tijela i lica prilikom klanjanja namaza.

Život muslimana koji prakticira islam uvijek i iznova biva istačkan dnevnim molitvama koje prekidaju trajanje profanog vremena nad dušom i vraćaju muškarce i žene natrag svetome vremenu označenom sretanjem s Bogom, i vraćajući ih svetome prostoru, koji označava najviše središte islamskog univerzuma, vraćajući ih Meki, gdje nebeska os probija ravan zemaljske egzistencije. Molitve podmlađuju dušu, štite od zlih čina i pružaju utočište vjernicima usred oluje ovosvjetskog života.[1]

Svoj sedmični raspored obaveza vjernik također nastoji uskladiti sa džuma-namazom koji je obavezna vjerska dužnost za punoljetne muslimane i prilika da vjernik produbi svoje vjerske osjećaje slušajuću hutbu u toku džuma namaza.

Tu su i godišnji namazi poput ramazanskog i kurban-bajrama. U islamskoj tradiciji postoji i čitav niz dobrovoljnih namaza koji se klanjaju radi postizanja ovosvjetskih i onosvjetskih koristi i ciljeva. Namaz za želju, namaz u nedoumici, namaz u strahu, namaz pri pomračenju Sunca i Mjeseca... Štaviše, muslimani svoje umrle ispraćaju klanjajući namaz i moleći za oprost i milost njihovim dušama.

S obzirom da je cijela Zemlja predviđena kao mesdžid ljudima, musliman može klanjati namaz na svakom čistom i za tu svrhu primjerenom mjestu (u svome domu, kancelariji, prijevoznom sredstvu, aorodromu, njivi). Namaz obavljen u džematu, za imamom, vrjedniji je 27 puta od pojedinačnog namaza. Džuma-namaz, džennaza-namaz i bajram-namaz mogu se klanjati isključivo u džematu.

 Namaz daje smisao i svrhu svim ostalim vjerskim dužnostima. Iako je praktički moguće, logički je nezamislivo, a vjerski nepotpuno i apsurdno da vjernik posti mjesec ramazan, kolje kurban, daje Zekat ili ispunjava neku drugu vjersku dužnost, a da u potpunosti ne klanja ili često izostavlja namaz. Namaz je duša i krvotok vjerskog života. Oduzme li se duša živom biću, nestaje i samo živo biće. Neklanjanjem namaza pojedinac ugrožava najvažniju supstancu osobne religijske prakse.

 Svojom formom namaz predstavlja izraz potpune pokornosti Stvoritelju, dok samom svojom suštinom namaz simbolizira najdublju skrušenost, zahvalnost i predanost Gospodaru. Ibn Qajjim el Dževzije namaz opisuje kao dom smirenosti za zaljubljenike u svoga Gospodara (muhibbîn), užitak za duše monoteista (muwehiddin), bašču Allahu predanih (âbidîn), srž zadovoljstva skrušenih (hašiin) test iskrenosti za iskrene (şâdikîn), razinu na kojoj tragaoci za Pravi putem mjere stupanj svoga duhovnog napredovanja (sâlikîn).[2]

 U simboličkom i metaforičkom smislu, namaz vjernika predstavlja sintezu pojedinih aspekata molitvi nebeskih tijela i svijeta prirode. Namaz vjernika, je mikrokosmički odsjaj neprekidnog kosmičkog namaza. Muhamed Hamidullah čovjekov namaz smatra svojevrsnom sintezom pojedinačnih aspekata namaza svih ostalih stvorenja:

 Obavljanje islamske molitve ujedinjuje u sebi oblike molitve svih stvorenja: sunce, mjesec i zvijezde stalno ponavljaju akt dizanja i spuštanja; planine ostaju uspravne, životinje ostaju naklonjene. Znamo da drveće nalazi svoju hranu pomoću korijenja: to jeste „glave“ drveća padaju ničice stalno. Voda čisti; a prema kur’anskim riječima „grom izražava slavu svome Gospodaru.“ Ptice u lijetu obožavaju Boga (Kur’an 24:41) kao što to trebaju činiti i ljudi kada se mole zajednički Bogu. Kao što se sjena ( Kur’an 13: 15) izdužuje i skraćuje u toku svoga bitisanja (svoje molitve, svoje poslušnosti Bogu) svakodnevno, tako se i čovjek drži uspravno, savija na ruku’u i pada na sedždu pred Bogom.[3]

 Namaz, kao najpotpuniji vid ibadeta (obožavanja Allaha dž.š.,) omogućava čovjeku da ostvari fundamentalni cilj njegovog stvaranja i egzistencije. „Džine i ljude sam stvorio samo da bi mi se klanjali“, kaže se u Kur’anu. Klanjanje namaza, posmatrano u tom svijetlu, srazmjerno je prirodnim i urođenim potrebama i sklonostima čovjeka. Kao što kosmički namaz ima svoje primordijalno utemeljenje u činjenici da priroda i kosmos fukcioniraju kao sunnetullah (nepromjenljivi i univerzalni Allahov zakon) tako i čovjekov namaz zadovoljava ljudske biološke i duhovne predispozicije koje podrazumijevaju ukorijenjenost u ljudskoj prirodi čiste i nepatvorene vjere ( fitret).

 Od najranijeg djetinjstva, od trenutka kada stekne orijentacijsku sposobnost razlikovanja lijeve od desne strane, vjernik počinje klanjati namaz i sa tom svakodnevnom praksom pobožnosti raspoređenoj na sve dijelove dana vjernik se nastavlja družiti i njoj se posvećivati sve do kraja ovozemaljskog života. Neprestano ponavljanje klanjanja namaza u posebnim trenucima dana i noći pomaže muslimanu da na svjestan i sistematski način prekine san nemara i nehajnosti u kome svakodnevno živi. Sejid Husein Nasr s pravom primjećuje kako molitve makar na tren izvlače čovjeka iz matice čulnih dojmova i utisaka i postavljaju ga licem u lice s Tvorcem svjetova.

Namaz je vjernikov najvjerniji čuvar, pratilac i oslonac, kako u radosti tako i u žalosti. Namazom se vjernik uzdiže i uspravlja pred silinom životnih iskušenja, njime se hrabri u trenucima klonuća i posustajanja. Namazom se vjernik podsjeća na stajanje i uspravljanje pred Bogom na budućem svijetu. Namaz je sredstvo olakšanja i rasterećenja usljed monotonije navika i rutine čovjekovog svakodnevlja.

U slučaju bolesti, trajne ili privremene spriječenosti da namaz obavlja u normalnom stanju, vjernik će ostati vjeran obavezi namaza i nastavit će ga obavljati shodno vlastitim sposobnostima i mogućnostima. Nekada će to učiniti sjedeći, u nuždi može klanjati čak i ležeći, a u izuzetno teškim namaz je dozvoljeno klanjati i išaretom. Koristeći olakšice predviđene za onoga koji putuje musliman namaz neće izostavljati ni na putu, a ako to specifičnosti putovanja budu zahtijevale, namaz će obaviti u prijevoznom sredstvu.

 00Sličica Želim Print

Vjernicima je naređeno i da na prvim borbenim linijama obezbjede uvjete za sigurno zajedničko obavljanje namaza. Veza sa Gospodarom u formi namaza ne smije se nikada prekidati, ni u bolesti, ni na putovanju ni u ratu. Namaz nema zamjenu u nekom drugom ibadetu, jer ništa kao namaz ne može tako suptilno i sveoprožimajuće, temeljito i sveobuhvatno povezivati Stvoritelja i njegova stvorenja. Za razliku od nekih drugih stubova vjere koje je dovoljno posvjedočiti jednom u životu ( kelime-i-šehadet), ili izvršiti jednom godišnje (zekat) ili jednom u životu ( hadž) klanjanje namaza svakodnevna je obaveza vjernika i to pet puta u precizno određenim vremenskim teriminima. John. L. Esposito anketirajući muslimane s različitih kontinenata o značaju namaza u njihovom životu dobijao je zanimljive odgovore kako pet dnevnih namaza za njih predstavlja pet malih obroka za dušu.

Ništa kao namaz ne može ispunjavati dušu istinskim smislom i svrhom postojanja, ništa poput smirujućeg dejstva namaza nemože ispuniti ljudsko srce osjećajima skrušenosti i pobožnosti. Po riječima Poslanika namaz za vjernika predstavlja (kuretu ‘ajni), to jeste, trenutak najveće moguće sreće, ushićenja i duhovnog zadovoljstva. Posredstvom namaza čovjek duhovno ozbiljuje svoju teomorfnu prirodu i uspostavlja harmoniju između neba i namjesnika na Zemlji. Namaz je praktično svjedočanstvo (Šehadet) i apsolutno priznanje Gospodara kojeg je ljudska duša verbalno posvjedočila još u preegzistenciji.

Neki islamski alimi, poput Muhameda Ikbala namaz opisuju kao svojevrsni bijeg ega iz mehanike na slobodu ukazujući da je Šehadet školjka, a namaz biser u školjci.[4] Taj biser jednom izronjen u miradžskim okeeanima spoznaje Gospodara vjernik glača samoodgojom i samousavršavanjem. Njegov namaz je bolji i vrjedniji time što čovjek osobno postaje boljim i bogobojaznijim. U namazu vjernik produbljuje spoznaju o tome da ne živi u homocentričnom svijetu. Ego mora da se pokorava Volji Božijoj, a ne da komandira svemu stvorenom i živi u iluziji da samostalno bivstvuje u središtu stvari. Simbol te pokornosti Božijoj volji je sedžda.

 

Značaj namaza

Svaki dio namaza posjeduje raskošnu simboličku vrijednost i značenje. Tek u svome komplementarnom i objedinjenom obliku dijelovi namaza pokazuju puninu svog značenja. Sedžda (padanje ničice na tlo u namazu) ukazuje na čovjekovu potpunu ovisnost o Bogu, a kijam (skrušeno stajanje u namazu) pokazuje čovjeka u ulozi namjesnika na Zemlji. Kijam bez sedžde simbolizira težnju ka totalitarizmu, a sedžda bez kijama značajka je potlačenih pojedinaca i naroda. Čovjekova sedžda je svjesni i svojevoljni čin pokoravanja Stvoritelju u položaju potpune i svojevoljne tjelesne potčinjenosti Njegovoj moći i veličini. Dok se Allahu, kako naglašava Kur’an, klanja i sve ostalo što je na nebesima i na Zemlji, i to milom ili silom, vjernik se dobrovoljno čineći sedždu potvrđuje kao Božiji namjesnik i Njegov rob. Na sedždi klanjač ostavlja ovaj svijet i sve materijalno iza sebe, na ruku’u se okreće od samog sebe, a stajanje(Kijam) je časna pozicija ljudskog bića.

Po nekim mističnim tumačenjima pokreti u namazu izvode se u obliku imena Adem ili Muhammed napisanih arapskim slovima.

Imam Eš-Šatibi kategorički je zastupao mišljenje da svaki šerijatski propis i vjerski obred, pa tako i namaz, pored onosvjetskih koristi, ima ovosvjetske koristi i ciljeve zbog kojih je propisan i vjernicima stavljen u dužnost. Smisao namaza, po njegovom mišljenju, ogleda se u sveobuhvatnom psihološkom i duhovnom preobražaju čovjeka. S obzirom da namaz podrazumijeva poniznost, veličanje i predanost, svi pojedini dijelovi namaza i zikr koji ih povezuje, zatim pokreti tijela zajedno i sinhronizovano učestvuju u smjeru postizanja prisutnosti u Bođijoj prisutnosti. Eš-Šatibi zaključuje:“ Čišćenje koje prethodi namazu izaziva osjećanje pripreme za važan čin. Okretanje kibli daje osjećaj uprisućenja Onoga Kome se usmjerava, dok namjera činjenja ibadeta ima rezultat predanost i smirenost.“[5]

Namaz ima aktivnu ulogu u jačanju aktivne, stvaralačke i budne svijesti jer sadrži pokrete koji su dinamični i energični (kijam ruku’u, sedžda). Istovremeno, namaski dijelovi koji podrazumijevaju mirovanje (tešehud- sjedenje u namazu, kiraet- učenje Kur’ana) upućuju na kontemplaciju i samopromatranje.

Namaz odgaja

U odgojno-moralnom i etičkom smislu namaz ima preventivno djejstvo. Osjećaj bogobojaznosti uspostavljen i ojačan namazom najbolji je štit protiv ružnih navika, pokuđenih i ružnih djela. Muhamed Ikbal je poredio namaz sa bodežom koji ubija opačine, grijehe i pokvarenost. Namazom se vjerska svijest uzdiže na najviše moguće razine duhovne bliskosti sa Stvoriteljom. „Namaz je miradž vjernika“, govorio je Poslanik Muhammed a.s. U namazu, licem okrenutim prema Ka’bi vjernik uspostavlja intimni razgovor s Bogom koji je u znaku međusobnog i aktivnog približavanja.

Sjećanjem na Boga i Njegovo prisustvo vjernik putem namaz iznova postiže i potvrđuje smisao i svrhovitost života, jer nestajanjem svijesti o Bogu gubi se smisao svhe i postojanja života. „ I ne budite kao oni koji su Boga zaboravili pa je Bog učinio da i oni zaborave sami sebe! Takvi su grješnici.“ ( Al-Hašr, LIX:19) Fazlur Rahman porteretira osobu lišenu sjećanja na Boga kao fragmetiranu i dezintegriranu ličnost i egzistenciju koja je izgubila kontakt i komunikaciju sa cjelinom: “Sjećanje na Boga osigurava učvrščivanje ličnosti gdje su svi detalji života i pojedinosti ljudskog djelovanja valjano objedinjeni i sintetizirani. S druge strane „ zaboravljanje“ Boga znači fragmentarnu egzistenciju, „sekulariziran“ život, neobjedinjenu i na kraju dezintegriranu ličnost i zaplitanje u detalje na račun cjeline.“

Namazom vjernik potvrđuje svoj status (abda) Allahovog roba, a to je najviši mogući doseg i cilj koji čovjek u svom duhovnom zrijenju uopće može doseći. Razina abdijjata, robovanja Bogu, kazuju muslimanski mistici je (sunnum bonum) najviše dobro duhovnog života. Zanimljivo je pratiti i neke svjetske trendove kada je u pitanju redovno obavljanje namaza. Na osnovu obimnih istraživanja koje je u periodu između 2009. i 2012. godine provela poznata istraživačka kuća Pew Researc Center iz Washingtona možemo pratiti kolika je muslimanksa praktična posvećenost namazu na globalnom nivou. Na osnovu tih podataka u zemljama regija Podsaharske Afrike, Jugoistočne i Južne Azije, na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi procenat onih koji klanjaju namaz bar jednom dnevno je iznad 50%. Najveći procenat utvrđen je u Gani, gdje bar jedan dnevni namaz klanja 94% ispitanika. U zemljama Srednje Azije, Južne i Istočne Evrope statistički podaci kada je u pitanju klanjanje namaza su znatno drugačiji. U Albaniji svega 7% muslimana klanja bar jedan dnevni namaz, u Kazahstanu 4%, a u Azarbejdžanu čak 70%.[6]

Namaz je nagrada

U jednoj Gallupovoj anketi iz 2001. godine većina ispitanika u sedam pretežno muslimanskih zemalja izjavila je kako im molitva (namaz) mnogo pomaže u olakašavanju osobnih briga i stresa. U šest od tih zemalja ( Maroko: 83%, Pakistan 79%, Kuvajt 74% , Indonezija 69%, Liban 68% i Iran 68%), više od vije trećine ispitanika dala je ovaj odgovor.

Namaz sa svojom unutrašnjom i vanjskom dimenzijom upućuje na sklad i međusobnu isprepletenost osjećaja i razuma u islamu. Budući da se namaz sastoji od tjelesnog mirovanja i kretanja, vjernik redovnim obavljanjem namaza izgrađuje uravnoteženu svijest o podjednako važnim aspektima života: emocionalnim i racionalnim, materijalnim i duhovnim. Emocionalno ispunjenje koje pruža namaz vjerniku neusporedivo je sa bilo kojim drugim vjerskim iskustvom. Osjećaj Božije blizine u namazu se proživljava na posebno intenzivan i nadosjetilan način u kojem ljubav prema Gospodaru biva udružena sa kajanjem za grijehe i nadom u Božiji oprost.

Refleksije tog namaskog doživljaja Boga u ponašanju muslimana uočili su mnogi objektivni istraživači i poznavaoci islamskog učenja. Odgovarajući na pitanje zašto voli islam Annemarie Schimell je istakla: „ Zato što muslimani ozbiljno shvataju Boga, svjesni su da je Bog jedan i da nam je blizu; ne može ga se opisati na intelektualni ili supra intelektualni način, ali Ga se može iskusiti čistim srcem punim ljubavi.“

Uspostavljajući kontakt sa Izvorom sve snage i moći pet puta na dan kroz namaz čovjek nadilazi vlastite ograničenosti. Snagom koju crpi iz namaza čovjek savladava i kontrolira svoje strasti i nagone. Namazom se klanjač uvodi u jedan viši svijet u kome podjednaku učestvuju osjetila, emocije i razum. Ističući ideal pravilnog odnosa prema namazu Husein ef. Đozo podsjeća na neka tesavuufska poimanja namaza. Naime po nekim tesavuffskim shvaćanjima namaza, vjernik prema ovoj temeljnoj obrednoj praksi, prije svega, mora osjećati ljubav, i čežnju a najveća nagrada za takav namaz je osjećaj bliskosti sa Stvoriteljem.

 

[1] Seyyed Hossein Nasr, Srce islama, s engleskog preveli Enes Karić, Rešid Hafizović, Nevad Kahteran, El-Kalem Sarajevo 2002. god. str. 172

[2] Ibn Qajjim al-Jawziyyah, Dâr as-Sunnah Publisher, Inner dimension of salat, Birmingham 2013. str. 17.

[3] Muhamed Hamidullah, Uvod u islam, s engleskog prevela Sabina Berberović, Izdavački centar el-Kalem 1989. god. Sarajevo str. 76.

[4] Annemarie Schimmel, Džibrilovo krilo, s engleskog preveo Enes Karić, I.C. El-Kalem, Sarajevo str. 242.

[5] Ahmed Er-Rejsunu, Ciljevi šerijata-Eššatibijeva teorija, s arapskog preveo Enes Ljevaković, El-Kalem i CNS 2011. god. Sarajevo, str 220.

[6] Vidi: Muslimanski svijet, populacija i religioznost, priredili Azra Mulović i Hikmet Karčić, CNS Sarajevo 2013. god. str. 60

Povodom obilježavanja Evropske sedmice i Evropske godine kulturne baštine Direkcija za evropske integracije Vijeća ministara Bosne i Hercegovine organizirala je 10. maja „Dan otvorenih vrata“.

U prvom dijelu programa gostima su se obratile profesorica s Akademije likovnih umjetnosti dr. Amra Zulfikarpašić, koja je bila i predsjednica Komisije za izbor vizualnog identiteta procesa evropskih integracija BiH, i Nahla Nukić, autorica slogana i loga „Embrace Diversity“. Profesorica Zulfikarpašić i autorica Nukić su govorile o vizualnom rješenju, razlozima zbog kojih je logo i slogan evropskih integracija BiH odabran i porukama koje sadrži.

U drugom dijelu „Dana otvorenih vrata“ izuzetno zanimljivo predavanje održao je i dr. Adnan Efendić, vanredni profesor Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Profesor Efendić je predstavio rezultate višegodišnjeg istraživanja o utjecaju etničke diverzifikacije na razvoj biznisa i društveno odgovorno ponašanje s akcentom na pitanje da li je etnički pluralizam u BiH poslovna mogućnost ili prepreka, te kako raznolikost može biti stimulans razvoja biznisa.

Raznolikost kao stimulans razvoja biznisa

 S obzirom da u svijetu u kakvom živimo ekonomija ima najkonkretniji upliv u zajedničke političke i svake druge institucije na putu ka evropskim integracijama to smo zamolili dr. Efendića da nam, imajući u vidu opredijeljenost Bosne i Hercegovine i želju da postane članica EU, odgovori na pitanje: Koliko se BiH kao multikulturalna zemlja, koja je uvijek gajila raznolikost kao svoju vrijednost, može pronaći u EU, odnosno koliko BH raznolikost utječe pozitivno ili negativno na ekonomiju BiH? Prof. Efendić ističe:

“Bosna i Hercegovina je kroz svoju povijest oduvijek gajila kulturnu raznolikost, a evropsku budućnost, također, prepoznaje u svojoj specifičnosti. Najnovija ekonomska literatura identificira važnost raznovrsnih etničkih dimenzija u ekonomiji. Kao ekonomista istraživač želio sam provjeriti ovo za nas bitno istraživačko pitanje – da li BiH raznolikost ima ekonomske efekte na pojedinca, porodicu, poslovni sektor i društvo u cjelini?

 Ono što je zanimljivo jeste da nalazimo jedan konzistentan pozitivan učinak etničkog pluralizma u BiH, kako na ekonomski uspjeh pojedinca koji živi u takvoj sredini, tako i na poslovni sektor i društveni kapital zajednice. Rijetkost je dobiti ovako stabilne nalaze u ekonomiji, koji potvrđuju da je etnička raznolikost u BiH ekonomski resurs. Samim tim, BiH slogan za integrisanje u EU «prihvatimo raznolikost» (Embrace diversity) odražava i vrlo korisnu ekonomsku politiku. Budućnost etnički heterogene BiH u Evropskoj uniji, zajednici raznolikih zemalja, je sasvim prirodno opredjeljenje koje donosi ekonomske koristi za sve građane“.

00Sličica Želim Print

Početkom aprila ove godine objavljen je godišnji izveštaj Islamofobija u Evropi u izdanju Siyaset, Ekonomi ve Toplum Araştırmaları Vakfı (SETA), čiji su urednici Farid Hafez i Enes Bajrakli.

U navedenom izveštaju pokušao sam da identifikujem vid islamofobije koji je prisutan u Srbiji. Ono što odmah upada u oči kada se pažljivo analizira situacija u Srbiji, jeste da islamofobija kakva se u svojim pojavnim oblicima manifestuje na Zapadu nije ista ona koju pronalazimo u Srbiji. Na osnovu navedene tvrdnje sasvim opravdano bi mogli da postavimo pitanje da li islamofobija, kako se ona razume na Zapadu, uopšte i postoji u Srbiji. Jer, kako to konstatuje Marko Atila Hoare “o islamofobiji na Balkanu nemoguće je govoriti bez razumijevanja da su, istorijski gledano, etnička pripadnost i religija izuzetno blisko povezani, i da je netrpeljivost prema religijskoj zajednici vremenom evoluirala u mržnju prema etničkoj grupi.” Upravo na tim osnovama, svi zabilježeni incidenti tokom 2017. godine (izuzev rušenja džamije u Zemun polju) su u svojoj suštini plod nacionalno-etničke netrpeljivosti, prije nego mržnja spram samih religijskih ubjeđenja i praksi muslimana.

00Cijeli tekst

Nakon što su posmrtni ostaci izgorjelih u Hemlijaškoj lomači prebačeni u zajedničku grobnicu u mezaristanu u Hemlijašima 1997., 2016. su ekshumirani, identifikovani i konačno, nakon 26 godina čekanja, ukopani u svoje mezare


Allah me ostavio da svjedočim za ove tabute

Tog 8. maja 1992. godine među deset zarobljenih Bošnjaka u štali strijeljanih, a zatim spaljenih, bio je i Alija Ibrišević, danas jedini preživjeli svjedok ovog užasnog zločina o kome neumorno svjedoči 26 godina.

„Cijeli taj dan je pucalo. Bili su nam sve bliže i bliže, a nas samo deseterica. Morali smo pobjeći u šumu. Spustiti smo se u potok, a četnici došli s obje strane. Dozivali su se muslimanskim imenima, Huso, Alija..., i predveče nas zarobili u onoj šumi tamo – Jasik se zove, a onda odveli u štalu kod potoka. Štala mala, tri sa tri“, prisjeća se Ibrišević i pokazuje u pravcu šumice nedaleko od džamije u Hemlijašima, a zatim nastavlja: „Prvo su rekli da ispraznimo džepove i uzeli nam sve što smo imali. Onda su se dogovarali ko će nas strijeljati. U sebi sam govorio: Bože ja te volim, pa dao i smrt, hvala ti.“

-„Uđoše u štalu i jedan kaže ubijaj ovu turu, a ja ću sljedeću“, nastavlja Ibrišević, koga su meci rafalne paljbe mimoišli. Dva metka su mu prošla kroz jaknu. „Čujem viču: daj sjeno, pali!“ Jedan viče: uđi vidi jesu’l balije žive, ali, žurilo im se ... Ja vidim nisam oštećen, a srce hoće da iskoči“, prisjećao se Ibrišević preživljavajući po ko zna koji put strahote kojima je svjedočio.

Alija se uspio izvući iz štale i dok je bježao prema šumi zaustavio ga je drugi preživjeli, teško ranjeni Omer Mehmedović. „Vodio sam ga uz rijeku, vukao za sobom i preživio je hvala Bogu. Umro je prije nekoliko godina“, kaže Alija i dodaje: „Allah mene ostavio da svjedočim. Ko bi sad prič’o da mene nema? Vidiš ove tabute. Tabuti šute. Oni ne mogu govoriti, ja za njih svjedočim dok sam živ.“

„Omera su rafalom pokosili po stomaku. Drob koja mu je od toga izišla, košuljom je stegao i puzeći izašao kroz prozor u štali kroz koji se baca džubre...“, slušamo kako priča Ismeta Vildić, supruga Mustafe Vildića izgorjelog u Hemlijaškoj lomači sa još pet članova ove porodice. Sa njom je i Ibran Vildić koji je u ovoj dženazi u Hemlijašima ukopao oca i brata, Ibrahima i Pašana i amidžu Muju. „Tužilaštvo BiH do sada nije uradilo ništa. Postoje svjedoci, jedan od njih je još uvijek živ. Znaju se imena počinilaca, a i ovih osam mezarova su dokaz tog zločina“, kaže Ibran koji je u ovoj dženazi ukopao i dajdžu Ibrahima Turkića, oca Mihnete Halilović koja je na ovu dženazu došla iz Danske. Njen brat Ismet je prvi vidio zgarište sa spaljenim kostima i od tog strašnog prizora u maju 1992. pogodio ga je infarkt.

 00Cijeli tekst

Mina Mujanović je došla iz Njemačkoj da sa sestrom isprati oca Smaila Vildića.

Nedžibu Zuliću su na dženazu došle tri kćerke sa porodicama, Zarfija Selimović, Refija Smailović i Zejfa Sinanović. Sa njima je i Sadeta Husić koja je prije pet godina u Potočarima ukopala muža Suada Husića. „I ja sam ukopala samo nekoliko košćica od muža. Čekala godinama da se nađu. Djeca ga nisu ni upamtila. Jedno mi dijete imalo samo 40 dana, drugo dvije i po godine kad smo krenuli za Tuzlu, a on ost’o u Potočarima. I eto te košćice pronašli prije 5 godina, a djeca se sve nadala doći će babo ... Dok se kosti ne nađu sve se nadaš nekom čudu, doći će, ispašće odnekud živ... Davali smo im pare kad su govorili da je živi, da je u nekom logoru, da ga mogu izvući ...“, s uzdahom govori Sadeta.

Oni koji su ovaj zločin počinili neće se smiriti ni na Ovom, ni na Onome svijetu

Najstarija žrtva koje je pronađena u ovoj masovnoj grobnici bio je Mustafa Kuduzović koji imao 67 godina kada je ubijen. Mnogobrojna rodbina i prijatelji su ispratili njega, kao i sve druge žrtve Hemlijaške lomače.

„Ne može ljudski um pojmiti takav zločinački i osvetnički čin, čin spaljivanja živih ljudi, sinova Ademovih“, kazao je tuzlanski muftija Vahid-ef Fazlović u svom obraćanju nakon dženaze. Podsjetio je da Allahove riječi u Kur’anu govore o vrsti ljudi koja je spremna da druge ljude baci u vatru i da ih spaljuje samo zato što su drugačiji, zato što su vjernici, a zatim zapitao: „Zamislite šta bi sa ljudskom civilizacijom bilo kad bi ljudi ustali jedni protiv drugih da se uništavaju zato što su različiti’!“

„Mi ne možemo shvatiti da se taj zločin može počiniti. Mi smo muslimani. Naša vjera, naš Šerijat nam strogo naređuje da u vatru, koju zapalimo zbog naših potreba, ne smijemo ništa živo spaliti. Kad palimo vatru u prirodi moramo dobro gledati ima li neki mrav da ga ne bi plamen vatre dokačio. To je naš din, naša kultura, civilizacija i naš duh“, kazao je muftija. Istakao je da su se duše ukopanih odmah smirile čim su se s tijelom rastavile. „A oni koji su to počinili, nikada, ni na Ovome ni na Onome svijetu, neće biti mirni. Moraju to znati i generacije koje dolaze poslije nas u ovoj našoj lijepoj zemlji u kojoj želimo živjeti sa svima koji je vole i zajedno s nama grade“, poručio je muftija Fazlović.

 

 

Diskriminacija muslimana kao pravilo

Bosna i Hercegovina je kao država s Katoličkom crkvom odnosno Svetom Stolicom potpisala Temeljni ugovor 2006. godine. Nakon Svete Stolice, Srpska pravoslavna crkva je također potpisala ugovor sa BiH, te je Osnovni ugovor između Srpske pravoslavne crkve i države BiH potpisan 2007. godine. Islamska zajednica u BiH je 2009. godine dostavila Predsjedništvu BiH inicijativu za potpisivanje sličnog ugovora, a njegovo potpisivanje još se čeka.

Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica iz 2004. godine u članu 15. predviđa da se pitanja od zajedničkog interesa za Bosnu i Hercegovinu, neku ili više crkava i vjerskih zajednica mogu uređivati sporazumom koji zaključuje Predsjedništvo BiH, Vijeće ministara, vlade entiteta i crkva, odnosno vjerska zajednica. Prema profesoru Fikretu Karčiću ova mogućnost potpisivanja ugovora pomaže da se preciziraju međusobni odnosi države i vjerske zajednice jer sporazumi ili ugovori pokazuju da se država i crkve odnosno vjerske zajednice sporazumijevaju radi ostvarivanja općeg dobra. Ovakvim modelom omogućuje se strukturalno i funkcionalno odvajanje političkog i religijskog autoriteta te njihova saradnja radi ostvarivanja općeg dobra. „Saradnja nije da jedan autoritet preuzima funkcije drugog autoriteta, već da i jedan i drugi, svako iz svoga domena, sarađuju na ostvarivanju zajedničkih ciljeva i zaštiti zajedničkih vrijednosti u društvu“.

Slijedeći ovu odredbu Katolička crkva odnosno Sveta Stolica prva je potpisala Temeljni ugovor sa državom BiH 2006. godine. Nakon Svete Stolice, Srpska pravoslavna crkva je također potpisala ugovor sa BiH te je Osnovni ugovor između Srpske pravoslavne crkve i države BiH potpisan 2007. godine.

Nakon devet godina – skidanje s dnevnog reda

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je, gledano iz današnje perspektive, sa nepotrebnim zakašnjenjem u odnosu na KC i SPC,  2009. godine dostavila Predsjedništvu BiH inicijativu za potpisivanje sličnog ugovora te su i formalno započeti pregovori o tekstu i sadržaju i ovog ugovora. U te svrhe Mješoviti tim Vijeća ministara i Komisija ispred Rijaseta Islamske zajednice su skoro dvije godine održavajući brojne sastanke radili na pripremi prijedloga ugovora. Taj prijedlog pratio je prethodna dva potpisana ugovora koliko god je bilo to moguće te uključivao ispregovarane izmjene samo tamo gdje je to potrebno kako bi se zadovoljile konkretne specifičnosti koje razlikuju islam od druge dvije religije, što je i jedan od razloga zašto se ovakvi pojedinačni ugovori potpisuju.

Takav ispregovarani i dogovoreni prijedlog ugovora Vijeće ministara usvojilo je u septembru 2015, te je isti dostavljen Predsjedništvu na usvajanje. Ugovor do danas nije usvojen, a kada je u aprilu 2018. godine predsjedavajući Predsjedništva Bakir Izetbegović predložio da ova tačka pod nazivom „Prihvatanje Osnovnog ugovora između Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini“ bude na dnevnom redu sjednice Predsjedništva, druga dva člana predsjedništva Dragan Čović i Mladen Ivanić glasali su za njeno skidanje sa dnevnog reda. Stoga Predsjedništvo još nikada nije stavilo na dnevni red, a time i na razmatranje, usvajanje ovog ugovora.

Tako Islamska zajednica u BiH ostaje u mnogo nepovoljnijoj poziciji u odnosu na dvije Crkve koje su sad već prije 12, odnosno 11 godina potpisale ugovor s državom. Jer kako je naveo u odgovoru za Preporod 15. 11. 2014. prof. dr. Dino Abazović: „Neovisno od toga da li se radi o uređenju odnosa koji se manifestira kao teokratski model državne religije, sistem priznatih religija, model odvojenosti države i religijskih zajednica, ili državnoj dominaciji nad religijskim zajednicama, bar kada je u pitanju evropski sistem zaštite ljudskih prava, glasi: kako god bio reguliran odnos država – religijske zajednice, taj odnos ne smije rezultirati diskriminacijom“.

Usaglašavanje ili ucjenjivanje?

Ovaj odnos koji postoji trenutno naprosto jeste diskriminirajući prema Islamskoj zajednici u BiH koja je već davno ispoštovala sve zadate procedure i sprovela sve tražene konsultacije, uvažila sve potrebne izmjene i zajedno sa timom Vijeća ministara dogovorila tekst koji je i samo Vijeće ministara naknadno usvojilo. Međutim tokom ovog cijelog procesa, a i sada nakon odbijanja da se ovaj tačka uvrsti na dnevni red i Ivanić i Čović iznosili su svoje stavove o razlozima za takav odnos prema Islamskoj zajednici u BiH. Tako je Čović i pored toga što je prijedlog ugovora prošao svu utvrđenu proceduru (jednako kao i druga dva ugovora) poručio da će ugovor s Islamskom zajednicom „biti zaključen čim se ispune svi formalni zakonski i ustavom predviđeni uvjeti“. A prethodno je navodio kako mu u ugovoru smeta „poslovanje Islamske zajednice, zapošljavanje u njenim institucijama, arhiv, vakufska imovina i dr.“ te je imao zamjerke na neke specifične segmente poput „džuma-namaza, hadža ili prava na odijevanje“. S druge strane Ivanić još ranije navodio da ugovor neće biti odobren „dok se s njim ne usaglase i druge vjerske zajednice“ iako takvo usaglašavanje nije rađeno za prethodna dva ugovora. U svojim nedavnim izjavama anegdotalno je iznosio pojedine stavke ugovora iskrivljujući njihovo značenje ili sadržaj o čemu se Islamska zajednica u BiH već oglasila. Naveo je tako da npr. ugovor „garantira pravo na džumu“ pod svaku cijenu i bez obzira na uslove i profesiju, da se u ugovoru traži da „samo imami imaju pravo na obrezivanje muške djece“ te da se traži  da se garantuje „nošenje tradicionalne odjeće u javnim institucijama što ni drugim narodima u BiH nije dozvoljeno“ – a potrebno je naglasiti, da ovi njegovi navodi ne odgovaraju činjeničnom stanju.

Ovdje je neophodno kratko spomenuti da BiH jeste postkomunistička i postkonfliktna država zaglavljena u nacionalističkim retorikama u kojoj demokracija i ljudska prava za sve tek trebaju da se dese, a religija i vjerske institucije tek treba da pronađu svoje pravo mjesto u društvu. Potpisivanje ovakvih ugovora jedan je od tih puteva. Stoga je od izuzetnog značaja činjenica da je Islamska zajednica u BiH ispoštovala sve što je od nje na tom putu traženo. Da se Islamska zajednica u BiH jasno zalaže za princip razumne prilagodbe koji podrazumijeva da neće biti ugroženi ničiji interesi, a ispoštovana prava svih. Da Islamska zajednica u BiH ne traži da bilo koje od navedenih prava bude apsolutno i neograničeno nego da se može ograničiti, kako to zahtijevaju najviši međunarodni standardi, kada to zahtijevaju interesi sigurnosti, javnog reda, zdravlja i morala i prava drugih ljudi, što je tekstom ugovora vrlo jasno precizirano.

 00Sličica Želim Print

Međutim pored svega ovoga samo Islamska zajednica u BiH još nema potpisan ugovor sa državom, samo je potpisivanje ovog ugovora postalo top medijska tema, ali i meta žestoke politizacije i instrument za potkusurivanje. Samo se u slučaju ovog ugovora anegdotalno vade pojedinačni segmenti koji se u javnost plasiraju na način koji treba da dovede u pitanje muslimansku civiliziranost i savremenost. Kako god da Islamska zajednica u BiH pokušala da prezentira ono što jesu njihovi temeljni zahtjevi u odnosu na islam kao vjeru uvijek se u podtekstu diskriminirajućih reakcija uviđa pokušaj kreiranja stanovitog „muslimanskog pitanja“ koje se predstavlja kao barbarsko, neukroćeno i tradicionalističko, te se nastavlja sa već isprobanim stvaranjem slike o muslimanima kao o neprilagođenim Drugima. Primjer toga je fokusiranje na pitanje npr. sunećenja muške djece koje suprotno Ivanićevoj optužbi nikada u BiH nisu ni u snu radili imami. Ili primjer pokušaja da se pravo na slobodu u odijevanju podvede pod „nošenje tradicionalne odjeće u javnim institucijama što ni drugim narodima u BiH nije dozvoljeno“ jer se tako fokusira na element tradicionalizma, a ne pravo na slobodu u izboru vjere i uvjerenja, te odijevanja za sve - sa čim Islamska zajednica nema nikakav problem. Skoro pa da se Islamskoj zajednici u BiH pokušava objasniti šta to jeste, a šta nije islam, i poslati poruka o potrebi strukturiranja i pripitomljavanja islama u skladu sa nekim zamišljenim kriterijima. Jer šta se ustvari misli pod time kada nam članovi predsjedništva šalju poruku kojom kažu „da je ugovor isti kao druga dva onda to ne bi bio nikakav problem“.  Misli se ustvari da u ugovoru koji Islamska zajednica u BiH treba da potpiše sa državom nije problem ugovor nego islam. Namjerno se biraju pitanja koja su svojstvena islamu da bi ih se onda stavilo na pladanj i zamjenile teze na način da je ponovo Islamska zajednica ta koja treba da opravdava svoje učenje ili razumijevanje vjere i dokazuje svoju civiliziranost. Na koncu, suština potpisivanja posebnih ugovora je u tome što vjerske zajednice nisu identične.

U zaključku treba stoga reći slijedeće: islam je vjera drugačija od drugih vjera, Islamska zajednica u BiH uvijek je bila i bit će dio rješenja, a ne dio problema, Islamska zajednica u BiH ispoštovala je sve potrebne procedure, ali je i dalje jedina velika vjerska zajednica koja nema ugovora sa državom, iako predstavlja najveću grupu vjernika. Islam i muslimane u Bosni i Hercegovini se po ko zna koji put diskriminira i tjera da se pravdaju i objašnjavaju zašto poste, zašto klanjaju, zašto se obrezuju, zašto nose marame. Muslimanima u Bosni i Hercegovini ne trebaju tutori, trebaju im prijatelji koji će zajedno sa njima zagovarati izgradnju zajedničkog krovnog bh. identiteta i princip inkluzivne neutralnosti po kome se različitosti razumiju i poštuju, a ne napadaju i osuđuju. U ovom cijelom procesu sigurno ima onih koji ne poštuju evropske pluralne i civilizacijske vrijednosti, međutim to ovaj put sigurno nisu bosanskohercegovački muslimani.

 

Radost u hafiskoj porodici Spahić i Behram-begovoj medresi: Hafiska dova Lamiji Spahić, učenici Behram-begove medrese, proučena je u četvrtak 10. maja 2018. godine u džamiji ove škole.

Hafiza Lamija Spahić rođena je 17. septembra 2000. godine u Tuzli. Osnovnu školu „Novi Grad“ završila je sa superodličnim uspjehom. Bila je polaznica mekteba džamije „Kralj Abdullah“ pred hafizom dr. Edin-ef. Peštalićem i na takmičenjima u testu općeg znanja osvajala prva mjesta na nivou medžlisa. Behram-begovu medresu upisuje 2015. godine i uključuje se u sekciju hifza. Hifz završava za tri godine, te ga polaže pred komisijom Rijaseta Islamske zajednice u periodu od 2. do 16. aprila 2018. godine. Prethodne dvije godine učila je žensku hafisku mukabelu u Tuzli.

Hifz je Allahova blagodat

- Kako je počeo tvoj put učenja hifza?

Hafiza Spahić: Odrasla sam u hafiskoj porodici, a rasti u takvoj atmosferi je velika čast. Za moj hifz je najviše zaslužan moj otac, a velika motivacija su mi bili brojni ajeti i hadisi. Podrška su mi tokom cijelog puta bili prije svih moja majka, ali i sestra i braća, odnosno cijela porodica. Želja za učenjem hifza je Allahova blagodat. Ima tu mnogo truda svakog hafiza, ali to ne bi bilo moguće da nije Allahove milosti. Kad sam odlučila da počnem učiti hifz moj otac je to rado prihvatio. Put hifza je veoma težak i traži dosta odricanja, vremena i ljubavi prema Kur’anu.

- Kako si uskladila sve obaveze, organizovala vrijeme?

Hafiza Spahić: Uskladiti sve školske obaveze i učenje hifza nije bilo baš lahko ali ne mogu reći da je preteško jer kad se nešto voli i kad se hoće ništa nije teško. Mnogo je važno postaviti sebi cilj i prioritete u životu. Ti moraš znati da li ti je prioritet da svoju mladost potrošiš na svakodnevnu zabavu, izlaske isl. ili ti je prioritet da svoj ovodunjalučki život provedeš tako što ćeš zaslužiti Allahovu milost i nagradu. Meni je velika čast što sam dio odjeljenja IIIb u Behram-begovoj medresi. Pored mene ima još jedna hafiza i ima još par djevojaka koje su na putu da to postanu. U tom odjeljenju stalno vlada hafiska atmosfera, da je tako nazovem. Imala sam veliku podršku od drugarica i profesora i ovom prilikom im se puno zahvaljujem na tome.

Koja je tvoja poruka mladima?

Hafiza Spahić: Poručila bih svim mladim osobama da postave sebi cilj i prioritete u životu i da ne žale na Allahovom putu žrtvovati sve svoje slobodno vrijeme jer ono što mi dajemo na Allahovom putu mnogo više ćemo dobiti na ahiretu.

Molim Allaha dž.š. da sve one koji su postigli ovaj cilj obilato nagradi, a sve one koji idu ovim putem ili žele da krenu da ih Allah ojača.

 

Svako obilježavanje Svjetskog dana slobode medija, 3. maja, nužno podrazumijeva potrebu jačanja svijesti o značaju slobode i nezavisnosti medija. No, u zbilji to baš i nije tako lahko. Sloboda medija se u mnogim zemljama svijeta, pa tako i u Bosni i Hercegovini, praktički sve više osporava i sprječava. Rekli bismo, čak ona postaje dio sistemskog uređenja u kome vlasti nastoje držati pod kontrolom sve informacije, te ih filtrirati i dostaviti kao jedino valjane. Na taj način, javnost se faktički formira i konstituira kao kolektivna svijest. Kod nas u BiH je uvriježeno mišljenje: šta će javnost reći ili šta čaršija misli? Neminovno, javnost se u BiH kroz povijest gradila i izgrađivala ponajviše u odnosu spram političkih i ideoloških sila koje su nastojale osporiti njenu autonomnost i učiniti je svojom. Takva nastojanja su dovela do rastakanja njenog bića i do formiranja onoga što danas imamo na djelu, a to su tri zasebne javnosti - srpska, hrvatska i bošnjačka. Razlog tome pronalazimo u ideologiji koja se pojavljuje kao rušilački faktor, jer na primjeru BiH za cilj ima ocrniti i srušiti protivnika, tj. onoga koji misli drugačije. Zapravo, fenomen ideologije nije ništa drugo do instrument za vladanje kojim se potiskuje i negira svako značenje javnog mnijenja. Šta će čaršija ili građani reći to je već manje važno. Mnogo je važnije zadržati vrijednosni sistem uz metode propagande, agitacije, obmana itd. Dakako, te i takve vrijednosti koje prvenstveno šire neistinu zarad pojedinačnih interesa, gdje su oni (interesi) važniji od istine i dobra, prenose mediji i novinari kao njeni neposredni protagonisti. Ako su nekada novinari slovili kao „moralni katalizator“ u društvu sada, moramo priznati, to zbog nametnutih okolnosti ne mogu, nisu ili nisu u tolikoj mjeri. Stoga i zapitanost: da li ono što nam se prezentira putem medija trebamo ignorirati, odnosno koliko trebamo vjerovati medijima. Ovo tim prije što su mediji, kao i oni iza i ispred njih, uveliko pripomogli jačanju tenzija na nacionalnom i političkom planu. Naime, u ratu su mediji itekako imali negativnu ulogu, te su u ovisnosti ko ih je, i kako i s kojom namjerom upotrebljavao i finansirao dolijevali „ulje na vatru“. Naravno, čast izuzecima, a generalno mediji su u ratnim okolnostima izgubili svoju prvobitnu namjenu i objektivnost. Izgubljena je i kritična masa i javna komunikacija. Uslijed toga, došlo je do podijeljenosti medijskog prostora i pojave velikog broja glasila, njih oko 170 , a skoro isto toliko i političkih stranaka. Više medija ne znači i više slobode i demokratije u društvu. Štaviše, u javnosti se odašilju sve više filtrirane i, nadasve, površne i neprovjerene informacije koje u obilju ponuda samo doprinose većoj zbunjenosti građana BiH. Obično su to teme nacionalne i političke naravi koje u suštini unose defetizam i pesimizam. Malo ili skoro nimalo se govori o praktičnim životnim pitanjima od kojih su: zaustavljanje siromaštva i korupcije, transparentnost u zapošljavanju, povećanje standarda života i penzija, jačanje civilnog društva, adekvatno obrazovanje i dr. Da medijska situacija bude gora i dalje se jačaju nacionalne tenzije i nema iskrenog dijaloga. Doduše, nije sve do novinara i medija. Dosta toga je i do zakonske regulative koja ne štiti novinare tako da su oni prepušteni sami sebi. Zato govoriti danas o slobodi medija možemo samo u okviru zakonskih i sistemskih rješenja. Ono na čemu mi ovdje insistiramo jesu sami konzumenti, odnosno ljudi. Oni su ti koji trebaju biti odgovorni i oni su ti koji treba da grade povjerenje i dijalog.

00Sličica Želim Print

Istraživanje „Medijske slobode u BiH - komparativni izvještaj za period 2009-2016“ koje je inicirala Fondacija Friedrich Ebert u Bosni i Hercegovini i provela u saradnji sa Udruženjem BH novinari u Banjoj Luci i Sarajevu pokazalo je koliko su građani zadovoljni medijima i koliko im vjeruju. Prema tom istraživanju, na uzorku od 500 domaćinstava, građani u odnosu na državne institucije najviše povjerenja imaju u vjerske zajednice (74,6%), a ponajmanje vjeruju političarima (11,3%).

Također, komparativna istraživanja po metodu slučajnog uzorka u odnosu sa susjednim državama pokazuje da građani najviše povjerenja imaju u vjerske zajednice (51 %), policiju (50%) i Evropsku uniju (39%). Koliko religija igra važnu ulogu u BiH pokazuju i rezultati Galupovog istraživanja gdje se njih 76,5 % izjasnilo da je religija „važan dio njihovog svakodnevnog života“. Rezultati pokazuju i da je religija podjednako bitna i mladim između 15 i 24 godine (70,4%) kao i srednjovječnoj populaciji između 40 i 54 godine (79,1%), te da je ona jednako važna i za 70,7 % visokoobrazovanih građana. Veliko povjerenje u vjerske zajednice kao institucije, ima 27,5% građana, u medije 7,8%, dok veliko povjerenje u političke stranke ima tek njih 1,6%.

Referirajući se na ova istraživanja podaci govore da je poraslo povjerenje građana u vjerske institucije, dok je zabilježen pad u odnosu na političare i medije. Razumljivo, ispitanici smatraju da su političari glavni kršitelji novinarskih prava i medijskih sloboda. Najveći utjecaj na medije imaju političari, prema mišljenju ispitanika (71,4 %), a slijede vlasnici medija s 13 %, zatim poslovni ljudi i međunarodna zajednica. Otuda, i pad povjerenja građana u medije kojima oni vjeruju prema anketi u omjeru od 53%. Međutim, ovakvi statistički podaci ne daju punu sliku stanja. Daleko je važnije omogućiti kako medijske tako i vjerske slobode. Jer, društvo je napredno ukoliko građani u njemu imaju slobodu svojih misli, uvjerenja i vjere.

Konačno, ako se već pitamo zašto građani BiH najviše povjerenje pokazuju prema vjerskim institucijama odgovor potražimo u tome što one, za razliku od širenja neistina i laži, nude istinu i nadu. Zato, ne bez razloga u Kur’anu se kaže: „O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite da u neznanju nekome što ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete“. Doista, istina samo smanjuje manipulacije i uništava tajne i intrige, dok iskreno kazivanje može samo motivirati ljude. Vjera uzrokuje mnoge blagodeti. Tako Allah, dž.š. kaže: „Oni su bili nadahnuti da govore lijepe riječi, i bili su nadahnuti na put Onoga koji je hvale dostojan“ (El-Hadždž 24). Vjernici znaju da borbi između dobra i zla dobro na kraju ipak pobjeđuje, te da nakon teškoća dolazi radost i olakšanje. U krajnosti, vjera je rješenje za sve svjetske krize. Uostalom, vjerske zajednice za razliku od političara i medija koji ih prate, a što svjedočimo, lakše pronalaze i uspostavljaju saradnju i iznalaze prostor za zajedničko djelovanje i interes.

 

 

Bosna Bank International (BBI) raspisala je konkurs za dodjelu 100 stipendija iz Fonda “Sheikh Saleh Kamel“ učenicima i studentima bez jednog ili oba roditelja iz regije sjeverozapadne Bosne i Hercegovine.

Mohamed Salah neće prekršiti ramazanski post čak ni zbog finala Lige prvaka koje je na programu u subotu. Na dan kada igraju Real i Liverpul u Kijevu Salah će postiti 18 sati, a na isti korak će se odlučiti i njegov saigrač Sadio Mane.

Sličica Želim Print

Za vrijeme ramazanskog posta muslimanima je zabranjeno uzimanje hrane i pića i to od zore do zalaska sunca. To može da bude izazov za svakog vjernika, a posebno ovo teško može da padne profesionalnim sportistima. Emre Belozolu na primer je veoma posvećen Islamu, ali kaže da uglavnom teško prati pravila ramazanskog posta jer je kako kaže to komplikovano za profesionalnog sportistu. 

Zvijezda Liverpula Mohamed Salah međutim nema namjeru da prekrši ramazanski post iako je u toku devetog meseca islamskog kalendara najvažnija utakmica u njegovoj fudbalskoj karijeri, finale Lige prvaka protiv Real Madrida.

"Sigurno ću postiti. Postiću svih 30 dana. Svi ovi uspjesi koje postižem su predodređeni Allahovom mudrošću", kazao je Salah koji nije usamljen u timu Liverpula što se tiče poštovanja posta. Uz njega će i Sadio Mane poštovati ramazanski post u vrijeme finala Lige prvaka. 

Inače u egipatskoj reprezentaciji su pomalo zabrinuti zbog odluke svoje najveće zvijezde, jer se ramazan poklapa i sa predstojećim svjetskim prvenstvom u Rusiji. Selektor Egipta Hektor Kuper je zato rekao da će ekipa imati stručnjake i ljekare koji će pratiti situaciju igrača koji poste. 

Izvor: sportklub.rs 

U Srebrenici je povodom kraja mektebske nastave ove školske godine za djecu upriličen zajednički iftar ispred Čaršijske džamije. Prije iftara, više od stotinu djece je prodefilovalo Srebrenicom, zajedno sa svojim roditeljima i vjeroučiteljima.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine