Kada društvo ne pokazuje odviše podrške svojim građanima oni se okreću paranormalnom

Vjerske zajednice pružaju osjećaj socijalne integriranosti u društvo

Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovode neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućen kroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.
Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:
-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,
-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,
-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,
-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,
-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,
-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.
Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» . S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama. Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove. Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.

Na polju religijske samoidentifikacije, znamo da islam osuđuje i zabranjuje sve vrste praznovjerja - nadriljekarstva, proricanja sudbine i gatanja u raznim oblicima i vidovima. Onaj ko ima slab iman i obraća se varalicama neće ući u Džennet- ukazuje Muhammed, a.s. Zloupotreba vjerskih osjećanja i nevolje pojedinaca, te bogaćenje na lahak način je nešto što je nedopustivo. Indikativne su riječi Allahovog Poslanika: „ Ako ti Allah dadne kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti želi dobro pa- niko ne može blagodat Njegovu spriječiti“(Junus,107).
Naime, uzrok gubitka vjere, dovodi do osjećaja bespomoćnosti i nesigurnosti u svijetu, te se pojedinac okreće praznovjerju i prihvatanju iracionalnog i fantazmagoričnog. Takva osoba je povodljiva i nije u mogućnosti shvatiti i popraviti svoje stanje. Njegove pesimistične misli samo će ga nadalje nagnati da odgovore traži od raznoraznih iscjeljitelja, gatara, parapsihologa, bioenergičara i dr. Svi oni nesebično nude pomoć u liječenju npr. depresije, steriliteta, bračnih problema i sličnih dijagnoza. Ponuda te vrste se još više pojačava kroz internet i društvene mreže čime se samo više ukorjenjuje u narod. Praktički, mediji su ti koji infrastrukturno propagiraju vidovnjaštvo i slične radnje koji ljude dovode u zablude. Sa te strane, imaju i veliku odgovornost spram društva.

Bez vjere nema ni odgovornosti

Tek ovim osvrtom željeli smo samo ukazati na probleme i dijagnozu za koju je nužno uključenje čitave društvene zajednice. Društvo kao takvo ima svoje zakone za reguliranje ovog područja i ono se tiče same odgovornosti. Sociološka istraživanja su već dala osnovu za analizu problema u društvu, a sociolozi ukazali da u etičkim pitanjima vezanim za opstanak ljudske vrste nije relevantna većina nego načelo. Odgovornost je na nama i u nama.
Ono što je izvjesno jeste činjenica da je bez podrške zajednice čovjek nemoćan , Konkretno, socio-religijski kontekst je kapital i resurs koji ljudima olakšava mnoge životne situacije. Vjerske zajednice su tu ne samo da upoznaju i podrže svoje vjernike, nego i da ih integriraju u društvo kao svoje korisne članove. Pokazalo se da tamo gdje su vjernici bili uključeni u vjerske zajednice kod njih je bila izraženija religioznost. Stoga, Islamska zajednica BiH ima veliku odgovornost, te potrebu reguliranja ovog polja djelatnosti. Inicijativa da pokrene svoj centar za duhovno liječenje u tom smislu je dobrodošla.

O ovoj temi za “Preporod” govori dr. Iva Lučić, predavačica na Univerzitetu Uppsala u Švedskoj, autorica knjige “U ime nacije: Politički proces afirmacije Muslimana u socijalističkoj Jugoslaviji 1956-1971”.

- Ove godine se navršava pedeset godina (1968-2018) od priznavanja bosanskih Muslimana kao nacionalne kategorije u Jugoslaviji od strane Centralnog komiteta Saveza komunista (CK SK) Jugoslavije. Možete li nam ukratko reći šta je dovelo do ovog momenta?

Lučić: Centralni komitet Saveza komunista Bosne i Hercegovine (CK SK BiH), kao najviši organ bosanskohercegovačkog republičkog rukovodstva na svojoj 17. sjednici 26. januara 1968. godine raspravljao je o pitanju političkog statusa Muslimana u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini (SR BiH). Karakteristično za tu sjednicu jeste da su govornici, koji su se doticali te teme, jednoglasno polazili od stava da su Muslimani Bosne i Hercegovine narod koji je ravnopravan sa Srbima i Hrvatima BiH. Takav stav se bitno razlikovao od političkog shvaćanja neposredno nakon II. svjetskog rata, naime, da su Muslimani neopredijeljena vjerska grupa, te od stava iz 1961. godine da su Muslimana etnička grupa. Ovogodišnje obilježavanje odnosi se dakle na političku odluku koje je bh. republičko rukovodstvo donijelo na nivou SR BiH, a koje je trebalo u narednih nekoliko godina usuglasiti s rukovodstvima ostalih republika i sa saveznim rukovodstvom u Beogradu (Savez komunista Jugoslavije, SKJ).
Odluka iz 1968. godine bila je rezultat višegodišnjih političkih rasprava te prepiranja koje su započele već 1950-ih godina.
Proces političke afirmacije Muslimana i njihova priznanja kao jednog od tri ravnopravna naroda u SR BiH usko je povezan, odnosno uvjetovan, procesom koji se odvijao na federalnoj tj. jugoslavenskoj političkoj sceni od sredine 1950-ih godina a to je rastući zahtjev slovenskog republičkog rukovodstva za veću ekonomsku i političku autonomiju republika unutar federacije. Ovaj politički zahtjev slovensko rukovodstvo je formuliralo kao zahtjev za nacionalnu ravnopravnost. Drugim riječima argument je glasio da se nacionalna ravnopravnost jedinstveno može postići ovlašćivanjem republika da same odlučuju nad svojim ekonomskom zaradom umjesto da ga plaćaju u federalnu kasu. Takva logika argumentacije koja je vremenom zadobivala sve veći značaj u federaciji pridavala je sve veću važnost republikama u smislu nacionalnih političkih subjekata. Za bh. rukovodstvo ta tendencija decentralizacije, logikom nacionalne retorike, predstavljala je problem jer SR BiH je bila jedina republika koja nije imala nacionalnu većinu, nije bila definirana kao nacionalni subjekt. Na ZAVNOBiH-u 1943. godine ona je definirana kao Republika Srba, Hrvata i Muslimana.

Afirmacija Muslimana

Jačanje nacionalne retorike i decentralizacije tokom 1950-ih, a pogotovo 1960-ih godina u SFRJ, zahtijevalo je od bh. rukovodstva da preobrazi politički subjektivitet bh. republike u smislu nacionalno definirane republike. Polazna točka pri tome je bila formula Bosna i Hercegovina kao republika Srba Hrvata i Muslimana. Međutim sve dok su Muslimani imali politički status vjerske zajednice nacionalni karakter BiH bi se prevodio u dvonacionalnu srpsko-hrvatsku republiku. Kako bi se zadržao politički identitet BiH, baziran na trojnoj konstelaciji, trebalo je Muslimane politički afirmirati kao narod ravnopravan sa Srbima i Hrvatima te time definirati BiH kao nacionalnu republiku triju naroda.
Rezultati mog istraživanja ukazuju na dva bitna zaključka vezano za logiku političkog priznanja Muslimana kao nacije od strane bh. rukovodstva: prvo, ono je bilo neodvojivo od procesa afirmacije političkog subjektiviteta SR BiH kao nacionalno definirane republike u procesu decentralizacije federacije. Drugo, političko priznanje Muslimana 1968. godine nisu zagovarali isključivo muslimanski političari nego cijelo bosanskohercegovačko rukovodstvo (dakle i Srbi i Hrvati iz BiH koje je vremenom uvidjelo da je afirmacija Muslimana neophodna kako bi SR BiH a time i njezino rukovodstvo moglo opstati kao jedinstvena republika.
To su ukratko glavni potezi, s tim što ta odluka nije donesena u kratkom roku, a moje istraživanje analizira upravo taj dugogodišnji proces političke mobilizacije od prvobitne artikulacije ideje i zahtjeva za političkim priznanjem Muslimana kao nacije do jednoglasne odluke za to što je teklo godinama i ne uvijek bez poteškoća ni bez protivljenja.
- U Vašem istraživanju navodite da su intelektualci vodili proces afirmacije muslimanskog identiteta. Možete li pojasniti kako je tekao taj proces?
Lučić: Uloga intelektualca u procesu afirmacije Muslimana bila je uglavnom uloga prijenosnika internih odluka bh. političkog rukovodstva u javnost. Ako se paralelno analizira kronologija internih političkih debata s narativima o Muslimanima od strane intelektualaca u javnosti, onda se vidi kako bi javni rad intelektualaca uvijek uslijedio nakon političkih internih debata, što navodi na zaključak da je rad intelektualaca bio politički uvjetovan i politički diktiran s nekim pojedinim epizodama izuzetaka kao npr. tekst Muhameda Filipovića o bosanskom duhu u književnosti iz 1967. godine koji se odnosio na jezičku debatu i koji je objavljen mimo političkog tj. partijskog protokola.
Glavne teme intelektualaca, koji su bili angažirani u narativizaciji muslimanskog nacionalnog identiteta, opservirane su na polju historije. Dakle nacionalni identitet Muslimana legitimirao se je uglavnom historiografijom, za razliku od drugih republika gdje se nacionalna partikularnost legitimirala i lingvistikom.
Struktura historijskih narativa o muslimanskom etničkom a kasnije i nacionalnim subjektivitetu, kao i njihovi autori, mijenjali su se pak ovisno od toga koji period sagledavamo. Prvi autor koji je javno kritizirao politiku nacionalnog opredjeljivanja Muslimana bio je Enver Redžić sa svojim radom «Društveno-istorijski aspekt nacionalnog opredjeljivanja Muslimana u BiH» iz 1961. godine. Datum objavljivanja nije slučajan, dakle iste godine kada se uvela etnička kategorija Musliman u popisu stanovništva. Redžić u svom radu naglašava klasni aspekt te čifluk-sistem za vrijeme osmanske vladavine kao glavni faktor nacionalne heterogenizacije u BiH kroz historiju koja je rezultirala u tri posebna naroda u BiH. Time je narativ određen marksističkim primatom o klasnoj borbi kao glavnoj tekovini u historiji te se njemu podređuje nacionalni aspekt. Taj marksistički aspekt izbljeđuje što idemo dalje te se nadomješta aspektom kulture i religije, tj. islama kao glavnog faktora za određivanje muslimanske nacionalne subjektivnost naspram Srba i Hrvata u BiH. To se vidi već u radu Salima Ćerića iz 1968. godine pod naslovom «Muslimani srpskohrvatskog jezika» kao i kod Muhameda Hadžijahića «Od tradicije do identiteta».

Pozicija u kojoj Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak mora dokazivati kako ovdašnji muslimani nisu strani element i kako ih se ne treba sumnjičiti kao carstvu nelojalne građane koji sanjaju povratak Turske i da su oni spremni prihvatiti „evropske vrijednosti“ tako podsjeća na nastojanje da se Bošnjaci zbog svog islamskog identiteta ponovo dovedu u istu položaj.

Nekako u vrijeme kada je u zvaničnoj posjeti BiH i reisu-l-ulemi boravila savezna ministrica za Evropu, integracije i vanjske poslove Austrije Karin Kneissl, i dok sam pratio kako su o toj posjeti izvijestili tamošnji mediji, pred sobom sam imao publikaciju vladinog Austrijskog integracijskog fonda - Fond za integraciju izbjeglica i migranata u kojoj je objavljen skandalozan tekst Saïde Keller-Messahli o muslimanima na Balkanu i BiH pod naslovom„Islam na Balkanu – historijski pregled i sve do danas.“
Sve me je to posjetilo na u Takvimu od 2009. objavljen reprint brošure “Šta misle muhamedanci u Bosni?”, koju je napisao Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, a koja je objavljena u Sarajevu 1886. godine. Zahvaljujući hvale vrijednom projektu Gazi Husrev-begove biblioteke kojim je besplatno u digitalnoj formi postao dostupan značajan dio bogatog fundusa odlučio sam još jednom prelistati brošuru.
Nisam se prevario. Bilo mi je jasno zašto mi je ta 132 godine stara publikacija bila prva asocijacija. Ono što sam čitao u spisu Mehmed-beg Kapetanovića Ljubušaka tako me podsjetilo na ovo naše vrijeme i još jednom mi dokazalo kako se u ovoj zemlji bosanskoj haman ništa nije promijenilo i kako nam se historija ponavlja, ali i kako su duboki korijeni nekih politika s kojima se ovih godina nosimo.
Pozicija u kojoj Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak mora dokazivati kako ovdašnji muslimani nisu strani element i kako ih se ne treba sumnjičiti kao carstvu nelojalne građane koji sanjaju povratak Turske i da su oni spremni prihvatiti „evropske vrijednosti“ tako podsjeća na nastojanje da se Bošnjaci zbog svog islamskog identiteta ponovo dovedu u istu položaj.

„Sadašnjost i najbliža budućnost Bosne“

Ali po redu, sve je počelo kada je u januaru 1886. godine u Lajpcigu (Lipskoj) na njemačkom jeziku objavljena brošura nepoznatog autora pod naslovom „Sadašnjost i najbliža budućnost Bosne“ poznata još kao Lajpciška ili Lipska brošura. Prijevod teksta je u nastavcima i sa povremenim komentarima objavio zagrebački list Obzor.
U ovom pamfletu glavne teze su bile jasno poredane i namijenjene tadašnjoj evropskoj publici s istim ciljem s kojim se i danas islamski identitet Bošnjaka pokušava iskoristiti da ih se politički diskredituje i spriječi da postanu politički narod ili da suvereno s drugima odlučuju o budućnosti države.
Kao ključan argument nameće se teza kako je u bosanskim muslimanima (muhamedancima) zbog njihove pripadnosti islamu duboko ukorijenjeno neprijateljstvo prema Austro-Ugarskoj i Zapadu i da se oni nadaju da će se “Bosna povratiti pod tursku upravu”. I danas se Bošnjaci moraju objašnjavati da ne rade na osnivanju neke „islamske države“, moraju objašnjavati svoje kulturne i bilo koje druge veze sa većinskim muslimanskim zemljama.
Dok su investicije iz bogatih arapskih zemalja dobrodošle u svim evropskim državama, ali i zemljama regiona pa čak i u bh. entitetu RS, one su predmet sumnjičenja ako su uložene u većinski muslimanskim zemljama. Neko je lijepo rekao ovih dana da kada Arapin jede mozart kugle onda je turist, a kada jede ćevape onda je potencijalni terorist.
Uzalud svi pokazatelji kako je među Bošnjacima i danas najotvorenija podrška za EU i NATO integracije. Međunarodni republikanski institut (IRI), u okviru svog Centra za anketna istraživanja, objavio je novo istraživanje javnog mnijenja, prema kojem većina Bošnjaka (65 posto) i Hrvata (59 posto) apsolutno podržava članstvo u EU, a samo 18 posto Srba daje tako snažnu podršku pristupanju. Naravno, u takvom okruženju nije bitno ni to što je isto istraživanje pokazalo da među Bošnjacima vlada najotvorenija podrška za sekularno uređenje države (tako život u sekularnoj državi preferira 58% Bošnjaka, 56% Hrvata i 49% Srba).
Nadalje, teza koja se tada kao i danas provlači je da je višestoljetna turska vlast u Bosni dovela do toga da se među ovdašnjim ljudima raslojavanje desilo po vjerskom identitetu i ti narodi nisu sposobni izgraditi vlastiti nacionalni identitet, onaj bosanski. Dok muslimani zbog svoje fanatične privrženosti vjeri imaju samo identitet vjerske manjine i zato su nesposobni razviti nacionalni identitet, te se s njima ne može graditi država. Zbog toga je Mehmed- beg morao da odgovara i na navode iz lajpciškog pamfleta u kojem autor tvrdi „da je tursko gospodarstvo kroz vjekove gospodujući prouzrokovalo u Bosni, da se još i danas pučanstvo dijeli po vjeri; kaže,da je vjera stupila na mjesto narodnosti“. Mehmed- beg na ovo odgovara pišući kako se sa autorom ne može u tom pogledu složiti i da „Bošnjak koje vjere bio da bio, on je ostao pri svojoj narodnosti; vazda i uvijek svaki bosanski muhamedanac veliki je musloman, - možebit veći neg oni što živu u Arabiji, -ali se nije nikad svoje narodnosti odrekao, već ju je vazda dobro čuvao kano svetu stvar. Bošnjak ako je posto velikim vezirom kao Mehmed paša Sokolović i mnogi drugi, opet je bratimski ljubio naš narod i nije nikad na svoju domovinu zaboravio, nego joj je uvijek od koristi bio…“

Šta se promijenilo?

I danas se Bošnjacima naprasno naglašava njihov islamski identitet u političkom diskursu. Na stranu što među njima ima svih političkih orijentacija od onih desnih do onih lijevih kao i u svakom političkom narodu, na stranu što ih ima različitih svjetonazora, njihovo muslimanstvo se naglašava s ciljem diskreditovanja, jer je to najlakši put da ih se svede na vjersku manjinu. A vjerskim manjinama se prava daju dok nacije imaju svoja suverena prava.
Još jedna teza na koju Mehmed -beg odgovara, a koja se i danas čuje jeste ona o tome kako „budućnost zemlje temelji se samo na katoličkom elementu i vlada se jedino na taj element može osloniti“.
Čitajući stav autora lipske brošure prema kojem „buduć da muhamedanci nijesu sposobni niti su temeljiti, a kod grčko-istočnog elementa, da se nalazi nepovoljnih mahana; za to veli „da bi se bosansko-hercegovačka budućnost samo imala na katoličkom elementu temeljiti, i da bi se vlada samo na taj jedini element mogla osloniti“, nisam mogao, a da se ne prisjetim zaključaka HNS-a i Neumske konferencije o bosanskim Hrvatima kao jedinim nosiocima evropskih vrijednosti u BiH.
Nadalje, iz sporne studije se vidi da se sugeriše kako vlada ne zna koji bi smjer zauzela u vođenju zemlje ka blagostanju i da se ta politika treba mijenjati. I danas se stalno čuje kako je međunarodna zajednica pogriješila što se stavila na stranu onih koji zagovaraju jedinstvenu državu u kojoj će svi njeni građani na svakom njenom dijelu biti ravnopravni.
Teško je ne primijetiti kako su tadašnji autori anonimnih pisama pisali kako je „u zemlji apsolutno nemoguće provesti potpunu ravnopravnost islama sa drugim vjerama“ dok se danas providnom politizacijom blokira potpisivanje Ugovora IZ u BiH sa državom dok su druge dvije tradicionalne vjerske zajednice isti ugovor davno potpisale.
Možda bi sa teorijom zavjere sada graničilo povezivati današnje iseljavanje iz BiH sa natpisima onih koji su u vrijeme Mehmed-bega zagovarali kako ne treba „stavljati zapreke iseljavanju muhamedanaca iz Bosne i Hercegovine“, ali i to vrijedi pribilježiti, ako ne želimo da iz historije učimo onoliko koliko i kunić podvrgnut naučnom eksperimentu.