U opisu nedavno održanog festivala TradFest u Zagrebu, stoji, između ostalog, da je riječ o festivalu „tradicije i konzervativnih ideja, nasuprot tzv. ‘naprednih’ i militantno-sekularističkih ideja i politika koje su na nasilan i revolucionaran način pokušali zatomiti, kao što i danas nastoje uništiti izvorne tradicionalne, konzervativne i kršćanske temelje kulture u Hrvatskoj, Evropi i Zapadnom svijetu.“ Da je kojim slučajem neko udruženje s islamskim predznakom napravilo festival ideološki intoniran kao TradFest, opisujući ga shodno svojim uvjerenjima onako kako je opisan ovaj festival i promovirajući vjerski arhaizam, događaj bi bio nazvan vehabijskim fanatizmom i okarakterisan kao prijetnja po demokratiju i svijet. Ovako, ultrakonzervativci u kravatama s vrlo konkretnim interesima, među kojima i predstavnici već poznate Heritage fondacije (finansijeri festivala), koji žele, kako se zvanično opisuju, „promišljanje i djelovanje, tj. reakciju na negativne ‘napredne’ pojave te potaknuti i promicati povratak na tradiciju“, nameću narativ o kojem se naširoko raspravlja i prijeti miru i stabilnosti.

Vjerovatno bi njihova tema „Pad liberalizma i novi uspon kršćanskih nacija“, ostala na nivou naše percepcije vjerskih kultova u američkim pustinjama, da se nisu dotakli i stare teme vazda svježih rana: podjele Bosne i Hercegovine, jer su pojedini fanatici na festivalu predstavili i podržali mapu BiH s trećim entitetom. Naša reakcija na ovakve teme pokazuje da još nemamo razvijen odbrambeni mehanizam na provokacije, ali i realnu dilemu: da li ignorirati provokativne i neodgovorne političke teze ili reagirati na njih s obzirom da ignoriranje može nesvjesno podržavati normalizaciju politički opasnih ideja, a ovaj festival upravo retoriku ‘vrijednosti’ koristi za normalizaciju netolerancije prema drugačijima, sužavanje društvenog prostora slobode i indirektno za širenje ideja koje mogu voditi u sukobe. Još kada se festival s ovakvim idejama realizira u isto vrijeme kada premijer Republike Hrvatske prima delegaciju firme koja će graditi plinovod u Bosni i Hercegovini, iz kojeg je isključena državna kompanija na zahtjev Dragana Čovića, kao HDZ-ove ekspoziture u BiH, strepnja nad mogućnosti da se opet, kao devedesetih godina, o budućnosti Bosne govori kao o „svačijoj“teritoriji, a ne suverenoj državi, postaje opipljiva. Ono što je mnoge građane Bosne i Hercegovine iznenadilo u svemu ovome jeste, vjerujemo zloupotrijebljeno, prisustvo festivalu Vinka Puljića, uvaženog kardinala u mirovini, i izostanak njegovog javnog, konkretnog i glasnog distanciranja od crtanja novih mapa i ideja o podjeli naše domovine. Ipak, ljudi slušaju pa i poslušaju vjerske velikodostojnike više nego bilo koga drugog.

Kardinal Puljić je nedavno govorio za naše novine. Zapravo dvaput u relativno kratkom vremenu. Nijedno pitanje ni odgovor nije bilo naknadno modificirano. Pitanja su tematski postavljena tako da je uvaženi Puljić mogao ukazati na sve probleme u našem društvu. To smo radili u duhu islama koji promovira iskrenost u našim odnosima pa makar sagovornici imali različite stavove, te poštujući načela koja promovira kršćanstvo, kao što su zapovijedi: „Govorite istinu jedan drugomu“(Ef 4:25); “Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je.” (Mt 5:37), odnosno načelo iskrenosti i jasnoće spram licemjerstva i uvijanja u govoru. Također, to smo činili i zbog ukupne žrtve koju je uvaženi Puljić podnio boreći se protiv svakog ekstremizma tokom i nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu. S tugom u srcu je prolazio pored išaranog samostana u Gučoj Gori, ali nije dao da „nikakva ružna riječ“prijeđe preko njegovih usana. Nuđeno mu je mnogo toga samo da napusti Bosnu, što bi bio odličan argument hrvatskim nacionalističkim radikalnim krugovima devedestih godina kako je život u Bosni i Hercegovini nemoguć. Odbio je da se i on i Katolička crkva instrumentaliziraju. Bio je i ostao čovjek. A, ostati čovjek i patriota kada mnogi očekuju riječi mržnje, podjelu i kada se ima bolji izbor od života pod snajperskim nišanom, bio je veliki čin za svakog građanina BiH.

Imao je i drugih izazova. Trebao je podnijeti sve napade koji su svojstveni mediokritetskom mentalitetu pojedinih stanovnika Balkana. U intervjuu za Dnevni list 2002. godine Franjo Topić je govorio o prenaglašavanju problema i nezavidnom odnosu hrvatske politike i medija prema Hrvatima u BiH, navodeći primjere kako se nadbiskup Puljić u hrvatskim medijima prozivao kao „nadbiskup Suljić“i kako su „muslimani dobili kardinala“, kada je uvaženi Puljić promoviran u kardinala. Topić je nakon rata često pisao o nesuvislim komentarima kako je Hrvatima nemoguće da žive u Bosni, optužujući određene hrvatske ličnosti za populizam i politikantstvo. Taj dijabolički krug zagrebačkih nacionalista uvijek je uživao u ideološkom mrcvarenju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ta destruktivna matrica samouništenja zarad sudbonosnih hegemonističkih ideja stalno se nametala Hrvatima u njihovoj i našoj domovini Bosni i Hercegovini.

U toku agresije na BiH, ova matrica se ogleda u svjedočenjima Hrvata kojima se preporučivalo da trajno napuste Sarajevo te u ratnim dokumenatima koji ukazuju na određene dogovore bez znanja Hrvata u Bosni i Hercegovini. Upravo je kardinal Vinko Puljić 1993. godine pisao predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu kako bi provjerio da li su tačne informacije koje su davali zvaničnici HVO-a, a to jeste da HVO ima sklopljen dogovor sa srpskom stranom da se iz Srednje Bosne Hrvati isele i to područje preda Srbima. Citirajući hrvatskog komandanta iz Srednje Bosne kardinal Puljić je u svom pismu naveo:

„Na upit zašto se žrtvuju toliki momci koji se bore, navodno je odgovorio: ‘Moramo izazvati Muslimane da nas protjeraju odavde. Taj zadatak sam dobio.’ Ne bih ovim izjavama davao preveliku važnost da mi vjernici ne poručuju kako je u njih ušao strah ne samo od neprijateljskih snaga nego i od pojedinih siledžija HVO-a. Zbunjen sam ovim vijestima. Pogotovo zato što mi živimo na takvim prostorima da iskihavamo mnoge čudne poteze HVO-a.“

Pismo kardinala Puljića upućeno je predsjedniku Tuđmanu 31. oktobra 1993. godine, a faksimil i interpretaciju ovog pisma (P – 621/93) kasnije je dao i novinar Senad Avdić, prepričavši susret i razgovor s kardinalom Puljićem u ratom obavijenom Travniku.

Uvaženi Vinko Puljić je devedesetih godina bio simbol nade i borbe za svijet bez podjela, što je prepoznao i sam papa Ivan Pavao II koji ga je imenovao za kardinala. To je bila čast i za samu Bosnu i Hercegovinu. Tada je čuo i razumio riječi voljenog pape Ivana o ljubavi i bratstvu naroda, koji je u svojim molitvama i govorima često imao mir i zajedničku budućnost Bosne i Hercegovine. Danas, kada se papa Lav XIV hrabro usprotivio podjeli svijeta, suprotstavljajući se bez kalkulacija svakom populizmu koji zloupotrebljava religiju i ugrožava mir, ne gledajući iz kako moćnih centara taj populizam dolazio, bez straha od prijetnji jer računa na pomoć Boga čak da sam na svijetu ostane pri svojim principima i stavovima, pitanje je hoće li naš uvaženi kardinal Puljić ustrajati u svojim principima i da nikada ne podrži populiste za koje treba učiti molitve, jer „ne znaju šta čine“.

Upravo zbog svega što je voljeni i uvaženi kardinal Puljić značio u najtežim godinama za Bosnu i Hercegovinu, javnost s pravom očekuje njegovu jasnu riječ: da se legitimna briga za položaj Hrvata u BiH ne smije pretvarati u podršku projektima teritorijalne podjele zemlje. Njegova biografija obavezuje na jasnoću pred političkim mapama koje ponovo otvaraju rane devedesetih.