Uhvatih sebe kako razmišljam o grbu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, koji je bio na snazi u vrijeme Jugolasvije. Imao je u sredini  dva tvornička dimnjaka iz kojih se uzdiže dim. Okolo grančice bosanske šume, bjelogorica s jedne i crnogorica s druge strane. U podnožju dva snopa žita. Industrija, šuma, zemlja. Mogu se imati razne primjedbe na to razdoblje i na tu državu  ali neko je tada jasno znao od čega ova zemlja živi i na čemu stoji.

Danas dimnjaci ne dime. Željezara u Zenici ugašena je 23. aprila, nakon 134 godine rada. Šuma se siječe i izvozi kao sirovina, bez prerade. Zemlja leži slabo obrađena. Bosna raspolaže s 2,5 miliona hektara poljoprivrednog zemljišta, a obrađuje tek nešto više od milijuna. Tri simbola s grba, tri iste rečenice: bilo je, nestaje, stoji prazno.

Nisam nostalgičan za starom državom ali sam zabrinut za ovu.

Bosna i Hercegovina ulazi u prvomajske praznike s ugašenom Željezarom u Zenici. Visoka peć je ugašena a s njom i još jedna sposobnost ove države da opstoji na vlastitim resursima.

Broj od 2.500 direktno otpuštenih radnika iz Koksare i Željezare samo je prvi sloj. Zajedno su ova dva industrijska sistema godinama generisala oko 1,5 milijardi KM izvoza godišnje. Taj novac više neće ući u ekonomski krug FBiH: u plate, u potrošnju, u poreze, u doprinose za penzije i zdravstvo.

Drugi sloj je transportni. Željeznice Federacije BiH su godinama imale stabilan, predvidiv prihod upravo od teretnog prevoza za ova postrojenja: transport uglja, koksa, čelika, sirovina. Taj prihod je nestao. Željeznice FBiH su javno preduzeće koje zapošljava oko 2.500 radnika i koje već godinama jedva balansira između putničkog saobraćaja koji nije isplativ i teretnog koji jest. Bez prihoda od industrijskih giganata, egzistencija i tih 2.500 radnih mjesta postaje neizvjesna. Zbirno, govorimo o najmanje 5.000 direktno ugroženih radnih mjesta mada se u analizama oko ovih događaja spominje i 12.000.

Ono što EU radi, a BiH nije

U isto vrijeme kad je Vijeće ministara BiH odbijalo zaštitu domaće čelične industrije, Evropska unija je donosila jednu od najsveobuhvatnijih mjera zaštite u historiji svog čeličnog sektora.

EU je od 2019. godine imala privremene zaštitne mjere na uvoz. Te mjere istječu 30. juna 2026. Umjesto da ih ukine, EU ih ne samo produžava nego drastično pooštrava a uvode se i strogi zahtjevi dokazivanja porijekla čelika  da bi se spriječilo zaobilaženje mjera preusmjeravanjem kineskog i drugog jeftinog čelika kroz treće zemlje.

Obrazloženje je eksplicitno: čelična industrija je vitalna za ekonomiju i sigurnost EU.

BiH, koja pregovara o pristupanju EU i koja svoje zakonodavstvo usklađuje s europskim standardima, nije primijenila logiku koja je osnova europske industrijske politike. EU štiti svoje, BiH ne. Razlika je u volji i spremnosti da se vlastito sačuva.

Hrana: ista logika, stariji problem

Željezara i Koksara nisu anomalija. One su samo najglasnije poglavlje u knjizi koja se piše trideset godina. Bosna i Hercegovina danas sama proizvodi oko 23 posto hrane koju troši. Ostatak uvozi. Uvoz mesa je 12 puta veći od izvoza. Mliječnih proizvoda uvozimo skoro duplo više nego što izvozimo. Ukupni deficit u prehrambenom sektoru premašuje četiri milijarde KM godišnje, a vrijednost ukupnog uvoza hrane dostiže pet milijardi. Stočni fond goveda brojan je oko 390.000 grla a fond bikova za tov, koji je 2018. imao između 25 i 30 hiljada grla, srušio se na 15 hiljada. Farmeri su godinama upozoravali: uvozno meso je jeftinije, poticaji kasne, mlađi odlaze.

Neko iz resornih ministarstava u medijima je izgovorio rečenicu koja bi u svakoj normalnoj državi izazvala hitnu sjednicu vlade i parlamenta: ako se granice zatvore, BiH ima crvenog mesa za sedam dana. Pekari u BiH otvoreno govore da domaća pšenica u rodnoj godini pokriva svega 10 do 15 posto potreba mlinske i pekarske industrije a ostatak, 80 do 90 posto, dolazi uvozom, uglavnom iz Srbije i Mađarske. Mlijeka i mliječnih proizvoda uvozimo skoro duplo više nego što izvozimo. Dakle: nema mesa, nema hljeba, nema mlijeka bez uvoza. To je bilans koliko je Bosna udaljena od elementarne prehrambene krize u scenariju koji nije samo teorijski.

Globalni lanac snabdijevanja nije stabilan sistem. U posljednjih nekoliko godina to se pokazuje iznova. Pandemija je srušila logistiku. Rat u Ukrajini poremetio je tržišta žitarica, gnojiva i energenata na koje cijeli kontinent ovisi. Novi američki carinski rat promijenio je globalne tokove robe na načine čije posljedice još nisu u potpunosti vidljive. Napetosti oko Hormuza, i niza drugih strateških točaka ne jenjavaju. Klimatski ekstremi sve češće ruše prinose. U takvom okruženju, kapacitet da se prehrani vlastiti narod, da se gradite s domaćim čelikom, da se roba prevozi predstavlja elementarnu sposobnost preživljavanja države.

BiH tu sposobnost sistematično smanjuje i to nizom propuštenih mjera, kašnjenja, odbijenih prijedloga i tržišne logike koja uvijek kaže isto: uvoz je jeftiniji. Jeste, dok teče. Pitanje je cijena kad stane.

Ovaj broj Preporoda izlazi iz štampe na Međunarodni praznik rada. Ovaj dan je nastao kao spomen na borbu radnika za pravo da njihov rad vrijedi nešto. Napolju je proljeće. Počela je proljetna sjetva. Zemlja je tu. Bosna i Hercegovina raspolaže s 2,5 miliona hektara poljoprivrednog zemljišta, a obrađuje tek nešto više od milijun. Seljaci koji su ostali sade ono što sade, čekaju poticaje koji možda i stignu, nadaju se da cijena neće pasti do jeseni ispod isplativog.

Praznik rada u zemlji koja gasi radna mjesta ne bi smio biti samo dan roštilja nego i dan za jedno ozbiljno, neugodno pitanje: koliko još ovakvih odluka možemo sebi priuštiti i razmišlja li iko šta ako uvoz jednom zakaže?