digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg

Kuknjava i neodmjereno kritizerstvo postali su biznis na kojima mnogi grade svoje vlastite društvene i političke ambicije.

U jednom razgovoru, rahmetli akademik Nedžad Ibrišimović mi je kazao: „Moj hafize, znaš li ti da sam ja u svom životu vidio stotine ljudi da su izgubili kišobrane?“. „Dobro, pa“ velim ja, „šta je tu čudno“? „Čudno je“, veli on „to što još nisam vidio čovjeka da je našao kišobran. A neko je tolike kišobrane, bezbeli, morao naći“ veli on. Pisac je, ustvari, htio ukazati na ljudsku naviku da svoj dobitak i sreću taje, ali zato svoj gubitak naširoko rastelale. Ovo je univerzalna antropološka činjenica koju su isticali i mnogi drugi umni ljudi. Dostojevski npr. kaže da je „čovjek sklon nabrajanju svojih nevolja, ali nikada ne nabraja svoje radosti“. Još je dodao „kada bi ih nabrajao onako kako zaslužuju, uvidio bi da svako ima dovoljno sreće u životu“. Drugačije kazano, kada spomenemo izgubljene kišobrane, deder sjetimo se i onih koje smo našli. Samo tako je slika našeg života cjelovita.

Cijeli tekst

Pametnim telefonima stalno ‘surfamo’, gotovo neprekidno smo ‘on line’ pa smo sem vida i srce svezali, konektirali na tehnički proizvedeni on line. To neosporno umrtvljuje naše središte – srce.

Godinama čitam posvetu ove novine. ‘Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne izmijeni ono što je u dušama’ (Ra’ad,11). Komunikološki je preciznije kazati ovako, kako nađoh u starim rukopisima. To šta nam je u dušama se duhovno njeguje i mijenja, pa potom izađe na vidjelo. Iz intra- u ekstra-komunikaciju.

Tjelesno zdravlje i slobodno vrijeme to ponajprije posvjedoče. Jer su to dva najpreča nimeta. Čisti Allahovi darovi. Pošto mi ni zdravlje ni slobodu ne dajemo sami sebi, trebali bi ih sa zahvalnošću bolje iskoristiti. Danas oboje traćimo s ekranima. A oni će biti nepobitan dokaz protiv nas, kod Allaha dž.š. Kao što već jesu dokaz protiv nas kod sitnijih cenzora globalne moći.

Sličica Želim Print

Grčka je jedina zemlja Evropske Unije u kojoj je primjenjivano šerijatsko personalno pravo putem državnih organa, i za muslimane pokrajine Zapadna Trakija, sve do do 9. januara 2018. bila je obavezno.

 Svjetski mediji su izvijestili da je Parlament Grčke 9. januara 2018. godine donio zakon koji dozvoljava muslimanima u Zapadnoj Trakiji da se u personalnim pitanjima (brak, porodica, nasljeđivanje) obrate grčkim građanskim sudovima, a ne isključivo muftijama koji su sudili po šerijatskom pravu. Time je primjena šerijatskog prava na muslimane u pokrajini Zapadna Trakija postala opciona a ne obavezna, kao što je bilo u posljednjih stotinu godina.

Mnogi su bili iznenađeni da je ovaj fenomen uopšte postojao i da je Grčka kao službeno pravoslavna država bila jedina zemlja Evropske Unije u kojoj je primjenjivano šerijatsko personalno pravo putem državnih organa.
Kako je sve počelo?
Sve je počelo Atinskim ugovorom između Osmanske Carevine i Grčke iz 1913. godine (kasniji Zakon br. 2345/1920), nakon balkanskih ratova, kojim je predviđeno postojanje muftija, kao vjerskih autoriteta koji su imali nadležnost za primjenu šerijatskog personalnog prava. Ta situacija je bila istovjetna sa situacijom u Srbiji, Bugarskoj i Rumuniji, te Jugoslaviji između dva svjetska rata.
Cijeli tekst

Rijaset Islamske zajednice u BiH, Uprava za vjerske poslove Rijaseta u saradnji sa Kulturnim centrom „Kralj Fahd“ i Fondacijom „Hifz Časnog Kur'ana“ Sarajevo organizuje 2. takmičenje u hifzu 30. džuza Kur'ana Časnog na nivou Rijaseta.

Tradicionalno početkom februara 2018. godine, na prigodnoj svečanosti održanoj u dvorani „Skenderija“ u Gradačcu, dodijeljene su nagrade i priznanja najboljim sportistima općine Gradačac u 2017. godini, a za najboljeg sportistu u invalidnoj kategoriji sportova je proglašen najbolji košarkaš Damir Babajić, koji je sa KIK „Zmaj“ Gradačac osvojio desetine trofeja u 2017. godini, od međunarodnih i evropskih takmičenja pa do KUP-a FBiH i domaćih takmičenja. 

U subotu, 03. februara 2018. godine u Elči Ibrahim-pašinoj medresi je upriličena hafiska dova za svršenika Medrese Hrustana Šišića, koji je položio hifz pred komisijom Rijaseta Islamske zajednice 29. januara 2018. godine i stekao zvanje hafiz Kur'ana.

U džamiji Kralj Abdullah u Tuzli, 02. februara je upriličeno svečano potpisivanje ugovora sa stipendistima Fonda za stipendiranje učenika i studenata Medžlisa Islamske zajednice Tuzla.

Merhum hadži Ćašif ef. Šišman dugogodišnji imam u Lišnji kod Prnjavora 1947 – 2018

Ovisnost o internetu i igrama može biti opasna kao alkoholizam ili droga/ U nedostatku roditeljske pažnje djeca se sve više okreću virtualnom svijetu što u konačnici dovodi do njihove izoliranosti i isključivosti

Od ovisnosti do tragičnih posljedica

Ono što je danas realnost jesu podaci koji govore da i mladi i odrasli isuviše vremena provode uz internet i video igre koje zahtijevaju pristup internetu, odnosno umrežavanje s igračima diljem svijeta. Njihovu strast još više pospješuju kompanije koje od toga imaju ogroman profit. Gaming industrija, tj. video i kompjuterske igre postaju konkurencija filmskoj industriji.
Jedna od prvih video igara koja je zaokupila putem interneta ogroman broj igrača 2004. godine plasirala je kompanija Blizzard. Radilo se o multiplayer igri zvanoj World of Warcraft koja je za deset godina donijela dobit od deset milijardi dolara, a sa deset miliona aktivnih pretplatnika. Ova kompanija je lansirala još tri popularne franšize: Diablo, Starcraft i Hearthstone od kojih svaka ima milione korisnika.
U novije vrijeme u svijetu kreirana je aplikacija na mobilnim telefonima – Pokemon Go. Igrači u ovog igri ne vežu se za virtualni izmišljeni svijet, nego nadograđuju već postojeći tako što podrazumijeva fizičko kretanja u traganju i hvatanju Pokemona. Naime, igrač treba pronaći Pokemona na određenom mjestu i to snimiti kamerom na telefonu da bi prešao na slijedeći zadatak ili nivo. Opasnost je što igrač u tom slučaju katkad treba izaći u noći, ili naći se na nekoj zabačenoj lokaciji i ulici. Tako su prošle godine zabilježeni i prvi slučajevi ubistva igrača ove igre.
Među opasnim igrama našla se igra „Izazov - 48 sati“. U ovoj igri zahtijeva se da igrač pobjegne od kuće i izgubi se na dva dana. Namjera igre time je da izazove pažnju roditelja i prijatelja koji bi objavljivali zabrinute poruke i tražili pomoć kako da pronađu svoju djecu. Tu je i igrica „Plavi kit“ koja je uzrokovala mnoga samoubistva djece širom svijeta.
Pored ovih igara, koje zahtijevaju opasne aktivnosti u stvarnom svijetu, tu su i igrice koje mlade vežu za mobitele skoro 24 sata.

Cijeli tekst

Huan Ramon Rulfo bio je meksički pisac, scenarista i fotograf. Rulfov ugled počiva na dvije male knjige; El Llano en llamas, koja se sastavljena od sedamnaest kratkih priča objavljenih 1953. godine, te na knjizi Pedro Paramo, objavljenoj 1955. godine. Jedan je od najprestižnijih pisaca dvadesetog vijeka, iako se ne ističe po broju napisanih djela. Takođe, Huan Rulfo i Horhe Luis Borhes proglašeni su za najistaknutije pisce tog perioda na španskom jeziku. Huan Rulfo je bio jedan od najvećih latinoameričkih pisaca dvadesetog vijeka, koji su pripadali književnom pokretu pod nazivom „magični realizam“. Samim tim, u njegovim djelima postoji kombinacija realnosti i fantazije, čija radnja se odvija u latinoameričkom ambijentu, a likovi predstavljaju i odražavaju tipičnost mjesta, te se sa svojim velikim društveno-kulturnim pitanjima prepliću sa svijetom fantazije.
Interesantno, posle dvije uspješne knjige, postepeno se udaljava od pisanja te počinje raditi za televiziju. Završio je karijeru kao direktor uredničkog tima Domorodačkog instituta Meksika Umro je u Meksiku 1986. godine.
Roman Pedro Paramo vodi čitaoca u grad duhova u ravnicama meksičkih pustinja, i tka priču o strasti, gubitku i osveti. Selo Komala nastanjeno je dušama prethodnih stanovnika, nedovoljno čistim da bi zaslužile raj. Poštujući posljednju želju svoje majke, Dolores Presijado, Huan Presijado dolazi u Komalu da bi pronašao svog oca, Pedra Parama, kojeg nikad nije upoznao, a čiji je jedini zakoniti sin. Čitalac se s njim kreće kroz Komalu, grad duhova, gledajući njegovim očima utvare i slušajući njegovim ušima glasove mrtvih. Tako čitalac i Huan istovremeno sastavljaju priču o Komali i njenoj smrti. Odnos čitaoca s tekstom nalik je pomalo na odnos Huana Presijada s Komalom: to je putovanje u kojem ni čitalac ni lik u romanu nemaju ravnotežu niti oslonac. Svojom jedinstvenom narativnom tehnikom i tekstualnom građom, roman Pedro Paramo daje mnogo bolji uvid u taj dio meksičke historije (početak 20. vijeka; tokom i poslije meksičke revolucije 1910-1920) nego neke objektivne studije; on uranja čitaoca u svijet kontradikcija, u borbu s prošlošću koja još nije iščezla i sadašnjošću oblikovanu silama izvan naše moći i uticaja. Roman predstavlja Pedra Parama i ostale stanovnike Komale u njihovim izigranim snovima, neostvarenim željama i neuspješnom pokušaju da žive u sreći i zadovoljstvu.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine