Ovaj članak nastao je s namjerom da se podsjetimo na živote i trud imama s područja Bosanske krajine, krajiškoj ulemi koja je čuvala din u najtežim vremenima, ali i da tim podsjećanjem upoznamo sadašnje i buduće generacije mladih imama sa teškim bremenom kojeg su nosili njihovi prethodnici, koji ne zaslužuju zaborav.

Biti imam – izabrati stalnu borbu i časno služenje na putu Dobra

Mehmed-ef. Malkoč rođen je 20. marta 1913. godine u Jezeru -Srbljani, Srez bihaćki, Okrug Banja Luka, od oca Huseina (1882.) i majke Zlate (1890.), rođene Topalović. Nakon završena četiri razreda Osnovne škole upisuje se u Bihaćku medresu, 7. februara 1924. godine. Petogodišnje školovanje okončao je dobrim uspjehom, 29. juna 1931 godine. Bilježimo da je u petom razredu medrese imao 10 predmeta : Kur’an, Akaid, Ibadat, Tarihi-islam, Sarf - arebi, Nahv - arebi, Lijepo pisanje, Ahlak, Porodično i nasljedno pravo muslimana i Usuli tedris. (Svjedočanstvo broj 21/31 od 29. 6. 1931. godine) Prvi radni angažman u svojstvu imama, hatiba i muallima započinje u Ljubijankićima, Srez Cazin u periodu od 23. marta 1932. do juna mjeseca 1936. godine, što potvrđuje Izjava Ali Rize Harčevića, rođenog 1900. i Bećira Hadžića, rođenog 1913. godine data pred Sreskim sudom u Bosanskoj Krupi, 25. juna 1952. godine u svrhu dokazivanja radnog staža. Temeljem rješenja Ulema medžlisa u Sarajevu, broj 1342 -II- 1936, od 20 juna 1936. godine Mehmed-ef. Malkoč postavljen je za imama, hatiba i muallima jednogodišnjeg mekteba u Rizvanovićima, Srez prijedorski. Rješenje potpisuje Naib, Fehim Spaho. Nakon toga prelazi u džemat Blagaj Japra, Srez Bosanski Novi, sa berivom predviđenom u ugovoru sa džematom. (Odluka Ulema medžlisa u Sarajevu broj 5172/39 od 7 augusta 1939. godine)

Rješenjem Ulema medžlisa u Sarajevu broj 3295/40 od 6. aprila 1940. godine prelazi u džemat Bužim-grad, Srez Bosanska Krupa, gdje ostaje do 1954. godine.

Aktivan rad tokom Drugog svjetskog rata

Bez obzira na ratne okolnosti tokom II svjetskog rata, Mehmed-ef, ili Malkoč-hodža, kako su ga od milja zvali, predvodi intenzivan vjerski život u džematu Bužim-grad. U mektebu je imao više grupa, a mektepska nastava se završavala uz obavezni salavat koji se prolamao bužimskim dolinama. Tada su u mekteb išli: Hasan Duraković i njegova sestra Emina, Ahmet Dedić, Mumin, Alija i Šerif Veladžić te Mumin Velić, koji je mektepsku nastavu pohađao jednu godinu. Godine 1944. bila je velika svečanost povodom hatmi koje su uspješno završili Veladžić (Omera) Fatima sa Baga i Kedić Bajre Ahmet iz Elkasove Rijeke. Tim povodom oko stotinu djece predvodilo je povorku kroz džemat učeći salavate na Poslanika, a.s, i ilahije, a u pravilu su bili darovani. Svi gore poimenično spomenuti, sem hadži Hasana Durakovića, su preselili na Ahiret.

Teška vremena i preteško breme na plećima tadašnje Uleme

U to vrijeme plata je bila u naturi, 5 oka pšenice od bogatijih članova džemata, a 5 kukuruza od siromašnijih. (Oka – 1 kg i 250 grama) Oni koji nisu mogli ni to ispuniti bili su oslobođeni davanja. Ko je imao dva konja u obavezi je bio da doveze imamu kola drva, a ko je imao jednog, tovar (oko pola metra) drva, kao dio njegove plate. Bio je to težak period u životu našega naroda.

Nakon završetka II svjetskog rata nastupa iznimno težak period za ulemu. Često su saslušavani i ispitivani. Rad u mektebu je bio poluilegalan. Zbog pritiska naroda mekteb je povremeno radio, ali uz obavezni pismeni pristanak roditelja, a pohađala su ga uglavnom ženska djeca, kazuje nam hadži Abid Duraković, penzionisani major Armije R BiH, ratni pomoćnik komandanta 505. Viteške brigade za moral. On se prisjeća da je išao u mekteb kod Mehmed-ef. jednu zimu, 1953/54, i došao do sure Zilzal. Neki su čak naučili i abdeske dove, među njima: Hamdija Duraković, Salko Šahinović, Emina, Kadifa, Šemsa Ajka i Hasan Veladžić, Zlata i Fatima Spahić i Ćatiba Kakuković, Derviša, Vahida, Minka, Rasema i Nafija Mulalić te Nura i Rasema Mustafić, majka rahmetli komandanta, generala Izeta Nanića.

Konstantno je vršen pritisak da se djeca ne šalju u umekteb i da se ne daje vazifa, tako da je Mehmed-ef. skoro ostao bez primanja. Jedne prilike ga lokalni trgovac Ale Šahinović, koji je imao magazu, upita: „Kako živiš efendija“? Teška srca Mehmed-ef. mu odgovori: „Teško brate, nema vazife, nema se haman ništa.“ Ale mu tada reče: „Dok sam ja živ moj hambar je za tebe otvoren. Uzmi šta ti treba i koliko ti treba. Halal ti bilo, nemaš obaveze da mi to ikada vratiš“. Tako je i bilo gotovo do kraja Mehmed-efendijinog službovanja u džematu Bužim-grad. Premješten je u Rizvanoviće, Srez Prijedor, rješenjem Ulema medžlisa broj 1216/54 od 10. juna 1954. godine. Nedugo poslije preselio je na Ahiret i dobri Ale Šahinović, Allah dragi mu lijepi Džennet dao.

I u Rizvanovićima Mehmed-ef. je pozivan na razgovore zbog uspješnog rada u mektebu kojeg su i tamo, uglavnom, pohađala ženska djeca. I njih su pozivali iz državnih organa. S obzirom da su bile dobre učenice u školi nije bilo prevelikog pritiska na njih, kaže nam Raza, Mehmed-efendijina kćerka. U džemat Ostrožac - grad, Srez Cazin, prešao je 21. marta 1957. godine (Rješenje Ulema medžlisa u Sarajevu, IVZ u FNRJ, broj 562/1957) i tu ostaje do odlaska u penziju, 15. 1. 1976. godine.

Mehmed-ef. je o sebi 7. 4. 1979. godine zapisao da je bio imam-matičar, predsjednik, a potom sekretar i blagajnik Udruženja Ilmijje Bosanska Krupa. Također je bio vjersko-prosvjetni referent, a kasnije i predsjednik Odbora IZ Cazin. Od strane krovnih organa Islamske zajednice u tadašnjoj SFRJ je više puta pohvaljivan i nagrađivan, čak i novčano. Imao je desetero djece, a završio je i sahadžijski zanat koji mu je pomogao u njihovom školovanju, priča nam njegov sin Omer. Kroz mekteb su mu prošle mnoge generacije, među njima i nekoliko svršenika medrese. Imami su ga cijenili, između ostalog, i zbog iznimno kvalitetnih vazova. Bio je pravedan, principijelan i lijepog ahlaka, jednom riječju, drag čovjek. Na Ahiret je preselio 21. 4. 1991. godine u 78. godini života, a mezar mu se nalazi u Donjim Srbljanima. Neka ga Allah dragi obilato nagradi za sve što je učinio na putu našega dina. Amin.