Najprije, u aprilu 1992. godine zajedno s pridošlim borcima Ustikoline i Foče, mještani pružiše snažan otpor višestruko brojnijim i opremljenijim četničkim jedinicama koje su nadirale od Foče, što je dalo vremena za dodatnu mobilizaciju i grupisanje jedinica Armije na općini Goražde. Položaji u Zebinoj Šumi nisu se mogli održati, te se borci povukoše do nekoliko kilometara udaljene Osanice i učvrstiše liniju odbrane, koja je četnicima ostala neprobojna do kraja rata, bez obzira na njihovu premoć u ljudstvu i naoružanju. Četrdeset šehida ovog sela bila je cijena odbrane topraka, vjere i dostojanstva, i zalog za svjetliju budućnost preživjelih i dolazećih generacija.

Potom, nakon nekoliko godina, jedna mala grupa hrabrih odvaži se pokrenuti gradnju džamije u selu. Jedni pokloniše zemljište, drugi nešto novca, neko materijal i radnu snagu, te se u kratkom roku ukazaše temelji i zidovi. Ali, time se uglavnom iscrpiše skromne mogućnosti ratom i raznim drugim nedaćama osiromašenih mještana Zebine Šume i šireg džemata, te radovi počeše polahko zamirati. Ipak, bijaše to dovoljno da se iskrenim nijjetom ovih hrabrih ljudi taj pokrenuti točak više nikada ne zaustavi.

Upravo tada pojavio se Šaćir Buljubašić. On je još prije četrdesetak godina sa svojom Dikom otišao iz Zebine Šume trbuhom za kruhom, prvo u Sarajevo, potom na Pale, pa onda opet u Sarajevo, na Ilidžu. Vremenom je razvio vrlo uspješnu porodičnu firmu koja se bavi izradom drvene stolarije. S obzirom da je samo povremeno dolazio u rodni kraj Šaćira je ondje poznavao neveliki broj ljudi, i to samo površno. Ali, kolika i kakva je to insanska gromada i koja je plemenitost i snaga u tom skromnom i tihom čovjeku vrlo brzo se pokazalo. Vidjevši da su radovi oko džamije „zapeli“ Šaćir se nudi, te uz saglasnost Izvršnog odbora Medžlisa islamske zajednice Ustikolina i građevinskog odbora, ubrzo počinje rukovoditi svim poslovima oko izgradnje. Gradi se ubrzano i po najvišim građevinskim standardima. Na tom poslu ne žali Šaćir ni sebe niti svoju porodicu, niti firmu. Animira i uključuje prijatelje, poznanike, komšije, institucije. Za sve vrijeme gradnje niko ne ču jedne ružne riječi niti povišenog tona ili glasa pesimizma, niko se od graditelja ne povrijedi niti požali na umor ili neku tegobu. Sve se odvijalo kao u nadahnutom nahlskom svijetu. Niko ne imade snage suprotstaviti se njegovim uvijek dobro odmjerenim i blagim riječima izrečenim zahtjevu da se nešto uradi. Nekad bi bio dovoljan samo blagi pogled njegovih dubokih očiju i sve bi se pokretalo. Obrazli čovjeku ne ostaje ništa drugo do da se postidi pred tolikom snagom volje, pred tom skromnošću, iskrenošću i dobrotom. Uz gradnju džamije Šaćir popravlja puteve, pravi vodovod, izdašno pomaže popravku komšijskih kuća, izgrađuje i jača džemat.

Ovdje postoji vjerovanje da se još od Kalu Bela neprekidno roje i zikir čine meleki na svakom mjestu gdje će Allahovom dosudom i uz Njegovo zadovoljstvo biti podignuta bogomolja, blagosiljajući one koji će je graditi. I tako iz dana u dan džamija je rasla sve više se pokazujući u svojoj ljepoti, a uz nju Šaćir obznanjujući se u svojoj dobroti. Šta bi bio Rumi bez Šemsudina i ko bi bio Šems bez Mevlane? Tek udvoje oni jedno su.

Ali, priča bi bila nepotpuna bez pomena Šaćirove životne druge Dike, vrijedne i plemenite žene, uzorne supruge i majke. Sve je vrijeme, baš kao Hadžera, r.a., bodrila i ohrabrivala svoga muža, ali i sama naporno radila kako bi se osigurala dodatna sredstva za džamiju. Založila je svoj imetak i ušteđevinu, odricala se ljetovanja i banja, iako bi to dobro koristilo narušenom joj zdravlju. Tragove umora na njenom licu uvijek je prekrivao izraz radosti, sreće i zadovoljstva.

Tridesetog marta 2017. godine, po nastupanju Lejletu-r-Regaiba proučen je prvi mevlud u novosagrađenoj džamiji u Zebinoj Šumi. Mevlud su proučili bulbuli sa Drine – imami Muftijstva goraždanskog, predvođeni prvom ahmedijom, s čijim dolaskom na ove prostore zapuhaše blagodarni lahori ruhanski i revdanski, ali i vjetrovi pravedni bedranski. Često se u posljednje vrijeme prisjetim riječi jednog priznatog bošnjačkog duhovnog autoriteta (K.S.), upućenih mi prije petnaestak godina: „neka znaš, ključ Bosne je na Drini...“, pa pogledam, osluškujem i pitam se kome li će biti dodijeljen, jer takav ključ uvijek nosi jedna ruka tvrda imamska, iza koje stoji halka čvrsta muminska.