Svijest o vremenu u kojem živimo, o njegovim fizičkim, emotivnim i duhovnim slojevima, za mene kao Bošnjaka, muslimana i vjernika nije samo okvir, nego polazna tačka u razumijevanju i sebe i svijeta. Identitet ne doživljavam kao gotovu datost, već kao proces koji se stalno preoblikuje – između sjećanja koje nosimo i mogućnosti koje nas čekaju, između baštine koja nas drži i vizije budućnosti koja nas vuče naprijed. U tom kretanju, tradicija islama i muslimana u Bosni i Hercegovini i širem regionu pojavljuje se dvostruko: i kao historijska činjenica utisnuta u rukopise, arhitekturu, običaje i jezik, i kao živa materija koja nudi obrasce smisla za nova pitanja. Biti vjeran toj tradiciji, po mom razumijevanju, ne znači zatvarati oči pred savremenim svijetom, nego znati kako iz prošlosti crpiti energiju koja nas može usmjeriti u budućnost.

Stoga govoriti o dimenzijama muslimanskog identiteta ovdje znači govoriti o složenoj dinamici između univerzalnog i lokalnog, između šireg islamskog ummeta i posebnog bosanskohercegovačkog iskustva. To iskustvo oblikovalo se na raskršću civilizacija, u prostoru u kojem su se susretali Istok i Zapad, mediteranska otvorenost i balkanska zatvorenost, duhovnost islama i izazovi evropske modernosti. Upravo zato, muslimanski identitet u Bosni i Hercegovini nije monolit, već višeslojna struktura: on je i sjećanje i projekcija, i molitva i dijalog, i metafora i historijska činjenica.

Naša obaveza, ukoliko želimo biti vjerodostojni nasljednici te tradicije, jeste da je tumačimo, prepoznajemo i živimo u vremenu algoritama i globalnih mreža jednako ozbiljno kao što su je naši preci živjeli u vremenu rukopisa i rukopoloženja. Jer samo tako tradicija ostaje živa, i to ne kao relikvija, već kao orijentir, kao putokaz koji nas vodi kroz složenost sadašnjice.

Noć i ekran ne bi trebali da budu samo slika jednog trenutka, nego i metafora našeg vremena. Mladi čovjek, čije lice obasjava plavičasta svjetlost mobitela, nije tek pojedinac, nego odraz čitave generacije vjernika koji između sebe i tradicije stavljaju staklo ekrana. Njegovo oklijevanje da li pitati živog imama ili bezlično pretraživačko polje  zapravo je oklijevanje cijelog jednog identiteta, koji se lomi između težine naslijeđa i lahkoće trenutnog odgovora.

Jer muftija nekada nije bio samo tumač šerijatskog propisa, nego i svjedok života svoga džemata: znao je čija je majka bolesna, ko u srcu nosi ratnu ranu, ko u dovi traži oprost a ko utočište. Njegova riječ bila je oblikovana slušanjima, tišinama, prepoznavanjem boli i radosti zajednice. Digitalni muftija, naprotiv, proizvodi tačan odgovor, ali bez odnosa, bez odgovornosti, bez onog prostora u kojem se znanje pretvaralo u mudrost.

U toj razlici krije se ono što možemo nazvati izgubljenom umjetnošću slušanja. Jer slušanje nije tehnički čin prijema informacija, nego otvaranje bića za drugoga. To je sporost koja traži strpljenje, tišina koja oblikuje riječ, susret koji gradi povjerenje. Bosanskohercegovačka muslimanska tradicija to je znala i njegovala: u mevludu gdje zajednica sluša zajedno, u mukabeli gdje se glas učača pretače u ritam disanja prisutnih, u dersu gdje se mudrost rađa iz pitanja i šutnje. Gubitak tog iskustva nije puka kulturna promjena, nego duboka psihološka rana: prestajemo biti učenici, a postajemo korisnici.

I možda upravo tu leži drama našeg identiteta – u zaboravu da se znanje ne prenosi samo riječju, nego i pogledom, šutnjom, prisustvom. Digitalni muftija može nas opskrbiti informacijom, ali ne može nas naučiti slušanju. A bez slušanja, nema zajednice, nema duhovnog oblikovanja, nema onog unutarnjeg dijaloga u kojem čovjek ne traži samo odgovor, nego i smisao.

Digitalni muftija je apsurd našeg doba. On je u isto vrijeme svemoćan i nemoćan: svemoćan jer zna sve što je ikad napisano i objavljeno, nemoćan jer ne zna ništa o onome ko ga pita. Njega je moguće pitati najdublja pitanja egzistencije, a on će, bez trunke oklijevanja, odgovoriti kao da je sve jasno: da li je dozvoljeno piti vodu stojeći, koliko hurmi jesti na iftaru, da li je muzika haram, da li se molitva važi ako se izgovori pogrešan harf… Algoritam uredno izlistava citate, fetve, stavove i sve to, paradoksalno, čini da vjera izgleda jednostavna, svediva na pravila koja se prepisuju kao recepti.

Apsurd počinje u trenutku kada vjernik takav odgovor prihvati kao konačan, zaboravljajući da je šerijat oduvijek bio i pravni sistem i filozofija života, i da je fetva plod slušanja konteksta, ličnog iskustva i zajedničke odgovornosti. Nigdje u tom digitalnom prostoru nema onog treptaja imama koji zastane prije nego progovori, nema sumnje učitelja koji zna da riječ nosi težinu, nema nijanse koja razlikuje zakon od života. Umjesto toga, digitalni muftija nudi katalog gotovih presuda, od najbanalnijih do najapsurdnijih – i time, gotovo neprimjetno, pretvara religiju u skup tehničkih pravila.

I tako mi, niotkud, naumpade rahmetli pradjed Hasan, čovjek koji je bio i djed i prvi učitelj. Pamćenje ga priziva upravo onakvim kakav je bio: tvrdoglav u blagosti, strog u ljubavi, dosljedan u predaji znanja. Haman dvije sedmice me, s nevjerovatnim strpljenjem i upornošću, učio kako pravilno izgovoriti i proučiti elif-lam-mim, prije nego što sam zakoračio kroz vrata Karađoz-begove medrese.

Nije mi dopuštao izići iz avlije dok ne bih proučio bez ijedne greške, ili tek s jednom, koju bi njegovo strpljenje podnijelo, a moje djetinje pamćenje ispravilo. Dvije su sedmice prolazile u ritmu tedžvidskih pravila koja je, kao refren, ponavljao iznova i iznova, kao da u tim glasovima i pravilima prebiva sama logika svijeta. Ja sam, pak, naivno htio provjeriti ta pravila pred ispitni dan, i povjerovao sam digitalnim raspravama nekakvih “muftija ekrana”. Posljedica tog neznanja i djetinje lakovjernosti bila je ocjena tri. Nisam imao hrabrosti kazati djedu pravi razlog; neka on vjeruje da je do profesora, a ne do mog lutanja po beskonačnim hodnicima interneta.

Ironija je očigledna: u svijetu u kojem smo mislili da će tehnologija otvoriti horizonte znanja, došli smo do toga da nas algoritam uči kako pravilno sjediti, gdje okrenuti oči, šta izbjegavati na tanjiru – a pritom nam izmiče ono najvažnije: kako živjeti smisao, kako nositi bol, kako čuti drugoga. Digitalni muftija je, u svojoj apsurdnoj preciznosti, zapravo simbol našeg gubitka u kojem znamo sve propise, a gubimo umjetnost slušanja.

I dok digitalni muftija nudi odgovore odmah, hladno i bez prisustva, podsjećanje na knjigu, na njeno trajno, slojevito i zahtjevno prisustvo otvara sasvim drugačiji prostor. Knjiga u islamu nije jeftina zbirka riječi, ona je imperativ uči, čitaj, poziv da se svaka riječ osjeti, da se svaka misao proživi. Mushaf i kitabul-menšur, Kur'an i svijet oko nas, jedno su i isto iskustvo: učenje je istovremeno gledanje, slušanje i osjećanje.

Kao što ističu Edin Memić i Samir Muminović u članku “Knjiga kod muslimana nije zapostavljena, ali ni cijenjena kako bi trebala biti”, savremeno društvo često potiče površno konzumiranje informacija i prebrzo prelazak s jedne riječi na drugu. Oni nas podsjećaju da knjiga uči strpljenju, produžuje dah razmišljanja i čuva um od površnosti.