U nekoliko prethodnih crtica ukazali smo na mjesta u Kurʼānu gdje se govori kako Bog odbija “da se ljudima pokaže na javi“. 

U izdanju renomirane izdavačke kuće HECE YAYINLARI iz Ankare izišao je turski prijevod romana  “Boje višnje“  Enesa Karića. Roman su na turski prevele Mirela Crnovršanin-Kurtali  i  Sanela Crnovršanin, urednica i redaktorica prijevoda je Azemina Brkan Baymak, a predgovor je napisala prof. dr Kerima Filan.  

Jedanaestog jula ove godine u svečanoj sali Rektorata Univerziteta u Istanbulu uručena su priznanja Udruženja muslimanskih društvenih naučnika Ujedinjenog Kraljevstva (AMSS UK) profesorima Fikretu Karčiću i Enesu Kariću.

Putnici kroz tradicionalne zemlje islama, napose koji pristižu iz kulturnih krugova u kojima ne postoji  “sakralni jezik“ (za razliku od  arapskogKurʼāna ili hebrejskog Tore), lahko mogu pomisliti da muslimani (napose Arapi) promiču arapski jezik, štaviše da ga promoviraju uvjerenjima i sredstvima koja su na samom rubu onoga što se naziva  “lingvistički rasizam!“ Pa ipak, tako stvari ne stoje.

KADA SE KNJIGA ZATVORI

Avgust 07, 2018

Znamenitim motivom Kurʼāna, onim da svijet i cijeli Univerzum na svojim stran(ic)ama sadrže znakove (āyāt) iz kojih saznajemo da Bog ima i da postoji Božija svemoć, premrežen je cijeli Kurʼān.

A i sam Kurʼān je, također, knjiga koju sačinjavaju znakovi (āyāt). To nas navodi da naslutimo sljedeće: Listajući Kurʼān mi, u načelu, “listamo“ cijeli svijet! Egzistencijalna pozicija čovjeka na Ovom svijetu je da hodi između dvije vrste Božanskih znakova (āyātu ʼllāh), Božanskih znakova u svetoj knjizi i Božanskih znakova u svijetu, svemiru. Te dvije vrste znakovlja su komplementarne.

Zapravo, davno su komentatori uočili da se iz Kurʼāna jasno pomalja motiv svijeta kao jedne knjige. Svijet se kreće, svjetska ili svemirska knjiga se lista, znamenja se pomaljaju, mnoga, jedno po jedno, na mirijade njih, neizbrojivo. Kao da se zadrže neko vrijeme pred našim očima i ušima, pa potom odlaze u dubine svemira, baš onako kako se i komete jave na svome putu, pređu preko nama susjednog nebeskog svoda i opet odu u dubine svemira, slijedeći svoje tajanstvene puteve. I nama nepoznate zadaće.

Ali, i cijeli svijet, Univerzum u svojoj sveukupnosti, ukratko: svi svjetovi, vidljivi i nevidljivi, u Kurʼānu su na jednom mjestu uprizoreni kao jedna knjiga. Dovoljno je nakratko osmotriti suru al-Anbiyā/Vjerovjesnici (21:104), u njoj se daje moćni proglas o jednoj sceni nastupanja Sudnjeg dana:

“A na Dan kad smotamo nebo Mi

– kao što se smota list knjige

– i kao što smo prvi put iz ništa stvorili,

tako ćemo opet iz ništa stvoriti!“

Na ovom mjestu Kurʼān zbori o tome da je Bogu posve lahko “završiti sa ovim Univerzumom“ tada kad se njegovom ciklusu prikuči kraj. Bog će smotati ili sklopiti i zatvoriti Univerzum (na ovom mjestu za njega se kaže: “nebo“), to će Bogu biti “tako lahko“ učiniti baš kao što je čovjeku lahko smotati ili zaklopiti listove knjige!

Sve ono znakovlje Univerzuma (āyāt) će se sklopiti među korice knjige koju će Bog zatvoriti. Nestaće Univerzuma u kojem smo bili, koji je bio tu unaokolo nas.

Ali, hoće li to biti kraj svega? Hoće li nastati stanje jedne zauviječne “samosti Božije“?

Iz ovog mjesta u Kurʼānu (21:104) vidimo da sa “sklapanjem [knjige Univerzuma]“ neće nastati kraj. Naprotiv, posve jasno slijedi jedan optimističan proglas Kurʼāna:

 

– i kao što smo prvi put iz ništa stvorili,

tako ćemo opet iz ništa stvoriti!“

Tako će stvaranje opet započeti, tako će se Božija milost opet očitovati u mirijadama stvorenih svjetova. Božanskim tajnama i svrhama neće nikada nastupiti kraj.

(...)

Stranica 1 od 6
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija