Naše je da se trudimo, a ne da reklamiramo svoj trud

Autor: E. Subašić Decembar 07, 2018 0

Ponekada u životu mukotrpno radimo, iz dana u dan, poslove koje ne vide ni članovi porodice ni poslodavci. Nije nam potrebno priznanje ili nagrada, ali želimo razumijevanje kada učinimo grešku ili, pak, nedovršimo određene privatne ili poslovne obaveze

U tim situacijama kao lijek dolaze riječi Gospodara iz sure Et-Tevbe: „Radite! Allah će vidjeti djelo vaše. I Njegov Poslanik i vjernici...“ (105). Allah će vidjeti naš trud, a ako smo iskreni u poslu i obavljamo ga kako treba učinit će da saznaju i oni koji trebaju znati za naš trud. Allah kaže upravo da će vjernici vidjeti naš trud, znači dobri ljudi koji trebaju vidjeti.

Čovjek može doći umoran, uznemiran, čak i uvrijeđen, kući, ali to je njegovo iskušenje i nije od lijepog ahlaka da i drugi moraju osjetiti njegovo iskušenje, koje je možda dobro za njega, a možda kazna Božija.

 

Kakva svrha da naš trud vide ljudi kojima je muka što uopšte radimo? Međutim, ne zaboravimo, ipak, da ćemo odgovarati za sve što činimo i to nam poručuje kraj ovog ajeta, to jeste da će nas Allah obavijestiti o onome što smo činili: ako smo govorili da je nešto u ime Boga – je li uistinu bila čista namjera; ako smo radili da zaradimo halal platu – jesmo li radili kako treba; ako smo podučavali, pomagali drugima – jesmo li to radili najbolje što smo znali...? Poslije ovog ajeta odnosno ove sure dolazi sura Junus, odnosno sjećanje na Junusa, kada spomenuti ajet dolazi do posebnog izražaja. Naime, Junus, a.s., je napustio svoj narod, nije polagao nade da će njegovi sugrađani postati vjernici, napustio je svoju misiju misleći da se uzaludno trudi. Allah ga je zbog ovakvog negativnog stava iskušao i uvjerio u suprotno: svi su postali vjernici, cijeli narod je postao vjernički što se nikada nije desilo nekom narodu koji je trebao propasti, odnosno kao da je Allah poručio Junusu, ali i nama, da je naše da se trudimo i iskreno radimo; to je naše, za ostalo se ne brinimo. Imajmo na umu da sve što nas zadesi kao loše, zapravo je trunka spram onoga što nam dolazi kao dobro. Vjernik toga mora biti svjestan svakog trenutka, jer u suri Junus stoji: „Kad bi Allah ljudima zlo brzo davao kao što im dobro, kad ga traže, daruje, doista bi im kraj njihov došao“ (11). 

Ipak, čovjek kada ga zadesi bilo kakvo zlo vidi samo njega, pored svih drugih blagodati. Zaboli ga uho pa ne vidi cijelu zdravu glavu.  Stoga nam u slijedećem ajetu (12) Allah kaže da čovjek, kada ga zadesi nevolja, dugo se moli, a kada ga nevolja prođe zaboravlja na Allaha. Odnosno  bude zaokupljen nevoljom, što je normalno, ali ne smije zaboraviti na Allaha kada ga prođe nevolja, glavobolja, zubobolja... to nije i ne smije biti normalno kod vjernika, stoga je zlatno pravilo, na osnovu hadisa, da će se onog ko se sjeća Allaha u blagodati, Allah sjetiti kada bude u nevolji. Obratimo pažnju da ne budemo smrknuta lica uslijed ovih iskušenja. Čovjek može doći umoran, uznemiran, čak i uvrijeđen, kući, ali to je njegovo iskušenje i nije od lijepog ahlaka da i drugi moraju osjetiti njegovo iskušenje, koje je možda dobro za njega, a možda kazna Božija.

Zašto mora njegova porodica, kolege, komšije, džemat trpjeti njegovu kaznu? Neki ne uznemiruju druge verbalno ili fizički, ali smrknuta lica se pojavljuju u društvu i čine nelagodnim ambijent. Smrknuto lice je osobina onih kojima će takvo lice biti na Sudnjem danu (Junus 27), stoga zašto imati njihov izgled? S druge strane, prema hadisu osmijeh je sadaka, to jest vedro lice koje mijenja ambijent u društvu je dobro djelo i njihova lica su lica džennetlija.  

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro