50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Etički aspekti namaza

Autor: Meho Šljivo Maj 16, 2020 0

I slamski izvori ističu da namaz sa svojim formalnim sadržajem, kontinuiranim i naizmjeničnim redoslijedom obavljanja u različitim vremenskim intervalima ima ključnu korektivnu ulogu u ponašanju i moralnom izgrađivanju ličnosti. Namaz kojeg čovjek obavlja svjesno i samovoljno u službi je njegovog duhovnog razvoja.

Utjecaj namaza na ljudsku dušu je dvojak: 1. spoznajnoj strani duše namaz kroz kiraet i zikr osigurava elemente za kontemplaciju i razmišljanje, 2. čuvstvenoj strani duše kroz voljni i lični čin obavljanja namaskih ruknova, namaz podupire razvoj voljnih i motivacijskih elemenata ličnosti. Pomoću namaza čovjek može izvršiti svojevrsnu reviziju stečenog, ranije postignutog ili naslijeđenog sadržaja u ponašanju. Kur’an naglašava da samo aktivna vjerska svijest u duši formira pozitivne sadržaje koji omogućavaju akceptiranje kosmosa kao reda i ljepote: U stvaranju nebesa i Zemlje, u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene. Za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!” (Kur’an, 3:190-191) U nerazvijenoj, zapuštenoj i neodnjegovanoj duši odražava se slika haotičnog svijeta. U takvoj slici svijeta izostaje red i smisao. To je samo predodžba unutrašnjeg duševnog nesklada, viđenje svijeta koje je prethodno formirano u ljudskoj duši. Da bismo uopće mogli gledati svijet i događaje u logičnom slijedu, potrebno je da prvo čovjek vlastitoj duši da odgovarajući smisao za red. U prvom redu, ljudska duša žudi za spoznajom smisla za vremenski red događaja, ona preispituje svoju poziciju i cilj u stvorenom svijetu. Tu na scenu nastupaju dnevni namazi. Klanjajući namaz, svakodnevno i kontinuirano, čovjek svim stvarima i događajima daje određeno mjesto i značenje u vremenu i prostoru. Istovremeno, namazom čovjek disciplinira dušu i osposobljava je da se odupre iluzijama i pogrešnim predodžbama o svijetu koju prate neizvjesnost i neodlučnost. Zato, Ibrahim, a.s., u namazu i obredima pronalazi poveznicu kojom harmonizira svijet duše sa smislom cjelokupne egzistencije. Reci: “Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.” (Kur’an, 6:162) Općepoznato je da u namazu učimo ajate iz Kur’ana po vlastitoj želji i izboru.

To nam omogućava da prema vlastitoj uviđavnosti i pronicljivosti biramo i učimo na namazu one ajete koji nam najviše “nedostaju”, odnosno, ajete koji sadrže u psihološkoj formi ono čime naš duh najviše oskudijeva. Klanjajući namaz na taj način, čovjek lično i aktivno sudjeluje u svojoj duhovnoj samoizgradnji. Namaski pokreti spojeni s učenjem Kur’ana u namazu i dubokom sviješću o Bogu simboliziraju vrlo tijesnu i neodvojivu povezanost tijela i duše. Namaz kao izraz pokornosti i poniznosti pred Bogom produbljuje svijest o vlastitoj nesavršenosti i stalnoj potrebi i želji za samousavršavanjem. U toj tačci duhovne samospoznaje skoncentrirana je najbolja podloga i najsigurnija garancija čovjekovog potencijalnog duhovnog razvoja. Što je naš duhovni razvoj na višem nivou, to sve stvari – ljudi i događaji u vanjskom svijetu, uključujući biljni i životinjski svijet, svijet minerala i cijeli kosmos – imaju veću vrijednost i sadržajnije značenje. S druge strane, kada se u čovjeku počne rađati umišljenost i uobrazilja o njegovoj ličnoj vrijednosti, istovremeno se u takvoj duši stvara predstava o podređenosti drugih i inferiornosti svega oko njega. Time okončava duhovni razvoj pojedinca a to najilustrativnije svjedoče primjeri oholog šejtana i uobraženih faraona. Prvi, umišljajući veću vrijednost od čovjeka odbija da učini sedždu Stvoritelju, a faraoni su u svojoj oholosti i arogantnosti mučili i zlostavljali ljude istovremeno zahtijevajući da im se grade tornjevi koji će doseći do samog prijestolja Božijeg. Bez poniznosti i skromnosti vrata duhovnog svijeta se zatvaraju. Egocentrizam postaje sinonimom za duhovnu smrt i robovanje materiji. Upravo je šejtan prvi demonstrirao takvo duhovno zastranjenje zanijekavši istinsku svrhu čovjeka i njegovog stvaranja. Šejtanova glavna odlika – oholost nastala je iz uobrazilje o superiornosti njegovog bića. Namaz sprečava da se u nama pojavi, razvije, učvrsti i manifestira oholost. Istovremeno, namaz nas štiti od teških zabluda i približava nas Božijoj milosti. Namaz je temelj i regulator vjerničkog ponašanja. Skrušeno klanjanje namaza sprečava čovjeka od usvajanja loših navika i devijantnog ponašanja. Redovni, skrušeni i bogobojazni klanjači više od drugih ljudi postaju svjesni posljedica hrđavih djela. Namaz u njima razbuđuje spoznaju o štetnosti i razarajućem djelovanju i najmanjeg počinjenog zla: Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj namaz, namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje namaza je najveća poslušnost. (Kur’an, 29:45)

Namaz pomaže postepenoj promjeni ljudske svijesti koja je preduvjet promjene ljudske ličnosti. Učvršćivanje ispravne svijesti dug je i mukotrpan put koji traži usredotočenost na vlastitu ličnost, njene nedostatke, potrebe i ciljeve. Zbog toga Kur’an podjednako insistira na redovnom obavljanju namaza i na skrušenom i potpuno predanom klanjanju koji je kontrapunkt ritualnoj molitvi. Izvršiti zamjenu ciljeva koji su loši, sumnjivi i nedostižni dobrim, ispravnim i dostižnim a ostvarenje ciljeva preobratiti u određena, priznata i legalno dopuštena sredstva. Ali da bi se usvojilo novo ponašanje, novi stil života, potrebno je to što smo usvojili dugo i strpljivo ponavljati. Sve to traži izvjestan trening (ponavljanje) sve dok se navika ne usadi u svijest. Naviku stalnog ponavljanja određenih vrijednosti vjernik stiče preko osnovnih obaveza koje se stalno vrše i svakodnevno ponavljaju. Tako mu nije teško bilo što novo vrijedno ponavljati. (Zijad Ljevaković, Etika ibadeta u Kur’anu: Etika u islamu -zbornik radova trećeg simpozija, Zagreb 1991. str. 130)

Kolebljivost i neodlučnost u ljudskoj prirodi, kao i sklonost impulzivnom ponašanju, neprincipijelnom mijenjanju stavova i mišljenja u kur’anskoj percepciji čovjeka jedna je od njegovih trajnih negativnih karakteristika. Kur’an portretira čovjeka kao slabića, razmetljivca, lahkomislenog hvalisavca... Revnosni klanjači namaza oslobađaju se ekstremnih stajališta kao što su padanje u očaj i defetizam u teškim životnim prilikama te euforija i uznositost u trenucima sreće i zadovoljstva.

Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe, brižan je, a kada mu je dobro, nepristupačan je, osim vjernika, koji molitve svoje budu na vrijeme obavljali. (Kur’an, 70:19-23) Namaz kao svojevrsna duhovna “terapija” pruža mogućnost relaksacije, jer se klanjač, oslanjajući se na Allaha, džellešanuhu, oslobađa od stvarne i samonametnute krivnje i grižnje savjeti. U traženju izlaza iz briga i dilema, klanjač traži izlaz na Siratu-l-mustekim - Pravi put. Time razvija duh samokritičnosti i razvija vrlinu prepoznavanja i priznavanja vlastitih slabosti, zabluda i stranputica. Namaz istodobno sudjeluje u zaštiti mentalnog zdravlja, jačanju volje, uključivanjem razuma i buđenjem zapretanih pozitivnih osjećaja. Za razliku od iskrenih i Allahu predanih robova, licemjeri oskudijevaju u pozitivnim duhovnim kvalitetima pomoću kojih bi savladali kolebljivu ćud. Stalno kalkuliranje kome da se priklone čini ih nepouzdanim osobama koje namazu prilaze nevoljko i s pogrešnim motivima. U želji da svoj namaz učine vidljivim drugima, licemjeri daju prednost formi u odnosu na zikr – spominjanje Boga. Ispravnost nečijeg namaza provjerava se praktičnim učincima općeljudskom, humanitarnom i socijalnom planu. Najpouzdaniji pokazatelj nedovoljnog učinka namaza, koji može prerasti u transparentno poziranje i samopromociju, jeste škrtost i bešćutnost spram potreba socijalno ugroženih. Prijeteći ton kojim se Bog obraća takvim klanjačima upućuje na zaključak da formalistički shvaćen i primijenjen namaz kojeg ne prati dobročinstvo može imati iste posljedice kao i neklanjanje namaza uopće. A teško onima koji, kad namaz obavljaju, namaz svoj kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju i nikome ništa u naručje ne daju. (Kur’an, 107:4-7) Na početku sure El-Bekare Allah, džellešanuhu, govori o tri vrste ljudi: nevjernicima, vjernicima i licemjerima - munafi cima. Četiri ajeta te sure posvećena su vjernicima, dva izravno govore o nevjernicima, a čak trinaest ajeta odnosi se na munafi ke. Prevrtljiva priroda čovjeka licemjera predmet je na desetine drugih ajeta u kojima se upozoravaju vjernici na njihovo krajnje destruktivno i negativno djelovanje u društvu.

Želim podržati naučni rad.

Širenjem dezinformacija među vjernicima, ostavljajući muslimane na cjedilu u odsudnim životnim situacijama, kalkulirajući kada i kome će se prikloniti u ratnim sukobima, munafi ci nastoje posijati sjeme raskola u muslimanskom društvu i proizvesti unutrašnje nemire i konfl ikte. Islamski izvori sadrže jasne opise munafi čkog odnosa prema namazu. U kur’anskoj suri En-Nisa’ za munafi ke se kaže: kada ustaju da namaz obavljaju, lijeno se dižu. (En-Nisa’, 143.) Oni se, štaviše, svojim namazom prikazuju svijetu i Allaha samo malo spominju. Objašnjavajući ajete koji opisuju namaz munafi ka, klasični komentator Kur’ana Ibn Kesir naglašava kako licemjeri ne shvataju smisao namaza i zbog toga lijeno ustaju na namaz. Zapravo, oni ne klanjaju pred Stvoriteljem svjetova, oni klanjaju pred ljudima da bi im se dodvorili i predstavili u najboljem svjetlu. U vjerodostojnim hadisima je potvrđeno da je munafi cima najteže klanjati sabah i jaciju, između ostalog, i zbog toga što ovim namazima obično ne prisustvuju veće mase ljudi i oni znaju da na ovim namazima neće biti primijećeni i viđeni. Vrhunac munafi čkog djelovanja i organiziranja ogleda se u institucionalizaciji licemjerja koju simbolizira podizanje raskolničkih mesdžida. Tako je prilikom Muhammedove, a.s., odsutnosti iz Medine nekolicina munafi ka 631. god. u kvartu Zu Avna sagradila mesdžid. Mesdžid je izgrađen iz separatističkih i konkurentskih ciljeva s namjerom unošenja raskola među muslimanima. S obzirom da je ovaj mesdžid podignut iz pobuda potpuno suprotnih pobožnosti i bogobojaznosti, Muhammedu, a.s., je objavom obznanjeno da nikada u njemu ne smije obaviti namaz.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija