50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Namaz Božijih poslanika

Autor: Meho Šljivo Maj 16, 2020 0

Kur’an izričito naglašava da su Božiji vjerovjesnici neizostavno obavljali namaz: ...i učinismo ih vjerovjesnicima da upućuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo im da čine dobra djela i da namaz obavljaju, i da milostinju udjeljuju, samo su se Nama klanjali. (Kur’an, 21:73)

Iz hadisa Božijeg Poslanika, a.s., saznajemo da je on, neposredno pred Mi‘radž, predvodio namaz u Kudsu na kojem su ga slijedili svi Božiji vjerovjesnici koji su mu prethodili na stazama poslanstva. Upravo taj čin potvrđuje namaz kao univerzalni, nepromjenljivi, integrativni obred vjerovjesnika koji je još jednom, na simboličan i konkretan način, okrunjen zajedničkim namazom pred Poslanikovo najveličanstvenije spoznajno iskustvo – mi‘radž – uzdignuće. Na nekoliko mjesta u časnom Kur’anu ističe se duboka zabrinutost Božijih poslanika za duhovnu uputu i čestit odgoj njihovog potomstva.

Kur’an bilježi Jakubovo, a.s., pitanje koje ovaj poslanik na samrti u vidu testamenta postavlja svojim sinovima: Kome ćete se, poslije mene klanjati? (Kur’an, 2:19) Briga za duhovno nasljedstvo i zaostavštinu praktičnog, živog islama u slučaju Poslanika najcjelovitije se prepoznaje u njihovom predanom i skrušenom učenju dovâ Gospodaru svjetova da potomstvo koje ostavljaju iza sebe klanja namaz. Poslanici, k tome, svoju zaokupljenost brigom za sudbinu prakticiranja namaza proširuju na sve buduće generacije muslimana. S njihovih usana Gospodaru se upućuje vapaj da namaz postane dio životnih navika i duhovnih potreba potonjih muslimana i muslimanki. Praksa upućivanja na namaz vlastitog potomstva, koju su poslanici usvojili kao svoj životni credo i zavjet, prenosila se s koljena na koljeno, s generacije na generaciju Božijih odabranika. Ibrahimova, a.s., strahovanja od toga da njegovi sinovi budu zatočenici i žrtve do tada preovlađujećeg idolopoklonstva, kao i njegov krajnje ljudski osjećaj zebnje za sigurnost potomstva u kotlini u kojoj se ništa ne sije, uobličen je u kur’anskoj dovi koju muslimani i danas uče u namazu, ali i u trenucima svoje nesavladive roditeljske brige i nade: Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji obavljamo namaz; Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju! (Kur’an, 14:40)

Duboki vjerski značaj dove koju Ibrahim, a.s., uči za svoje potomstvo nije moguće ni izbliza sagledati ako se i za trenutak izgubi iz vida mnoštvo počasti koje su Ibrahimu, a.s., ukazane među svim Allahovim poslanicima i vjerovjesnicima. Ibrahim, a.s., u časnom Kur’anu nazvan je halilurrahman, prijatelj Milostivog, opisan je kao kaniten-lillahi – pokoran Allahu, dž.š., u svakoj situaciji, jedan je od peterice ulul-azm poslanika. Muhammed, a.s., susreo ga je na sedmom nebu leđima naslonjenog na nebesku Ka‘bu – Bejtu-l- ma‘mur, hram u koji svaki dan uđe sedamdeset hiljada meleka. Ne samo da se Milostivi odazvao i primio Ibrahimovu, a.s., dovu u kojoj je on molio da njegovi potomci klanjaju namaz već je Božijom voljom i odredbom Ibrahimovo, a.s., ime zajedno s imenom Muhammeda, a.s., trajno ovjekovječeno i zapečaćeno u svaki dnevni namaz kojeg muslimani obavljaju. Učeći salavat na tešehudu u namazu svaki klanjač istovremeno donosi salavate na Muhammeda, a.s., i Ibrahima, a.s. Muslim bilježi hadis kojeg prenosi Ebu Mesud el-Ensari: “Došao nam je Allahov Poslanik, s.a.v.s., dok smo mi sjedili sa Sa‘dom ibn ‘Ubadom te mu Bešir ibn Sa‘d reče: ‘Allah, džellešanuhu, naredio nam je da učimo salavat na tebe pa kako ćemo to činiti?’ Allahov Poslanik je zašutio tako da smo pomislili da je bilo bolje da ga nije ni pitao. Ipak, Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam kaza: ‘Izgovarajte salavate ovako: Allahumme salli ‘alâ Muhammedin ve ‘alâ âli Muhammedin kema sallejte ‘alâ âli Ibrahime; ve bârik ‘alâ Muhammedin ve ‘alâ âli Muhammedin kemâ bârekte ‘alâ âli Ibrahime fi -l-‘alemine, Inneke hamîdun medžîd – Gospodaru moj, blagoslovi Muhammeda i njegovu porodicu kao što si blagoslovio Ibrahimovu porodicu, na oba svijeta; učini bereketnim Muhammeda i njegovu porodicu kao što si bereketnom učinio Ibrahimovu porodicu, na oba svijeta! Ti si, doista, Svehvaljen, Vječni! A selam vam je poznat.’”(2)

U vezi s namazom Ibrahimu, a.s., iskazana je još jedna velika počast. Allah, dž.š., je odredio da mjesto na kojem je stajao Ibrahim, a.s., dok je gradio Kabu sa svojim sinom Ismailom, a.s., bude musalla – mjesto klanjanja namaza hadžijama: I neka vam mjesto na kojem je stajao Ibrahim bude prostor iza koga ćete namaz obavljati. (Kur’an, 2:125) Kamen na kojem je stajao Ibrahim, a.s., postavio je njegov sin Ismail, a.s., da bi se popeo na njega kada je zdanje Kabe poodmaklo u visinu. Ovaj kamen se od starih vremena pa sve do vremena Omera ibn el-Hattaba nalazio uz sami zid Kabe kada je od nje malo odmaknut kako klanjači kod njega ne bi ometali one koji čine tavaf. Ibn Kesir bilježi kasidu koja je bila popularna kod predislamskih Arapa u kojoj je sačuvano svježe sjećanje i poštovanje prema mjestu na kojem je stajao prisni prijatelj Božiji. U kasidi koju je pjevao Ebu Talib uz spominjanje znamenitosti Mekke spominje se i Mekami-Ibrahim: I tako mi Ibrahimovih još svježih otisaka u kamenu od njegovih bosih, neobuvenih stopala. (3)

Mjesto na kojem je stajao Ibrahim, a.s., je danas musalla za milione hodočasnika koji vršeći hadžske obrede nastoje na tom mjestu ili u njegovoj neposrednoj blizini tokom tavafa klanjati bar dva rekata namaza i na taj način iskazati zahvalnost Allahu, dž.š., koji je iz milosti prema ljudima ovjekovječio očita znamenja islama. Blagoslov Ibrahimove, a.s., dove u kojoj je on molio da njegovi potomci obavljaju namaz na ovaj način se u realnom vremenu ispunjava doslovno i to u svakom trenutku, jer nema nijednog sata i dana da hodočasnici ne čine tavaf oko Ka‘be i ne klanjaju kod Mekami-Ibrahima.

Blagoslov Ibrahimove, a.s., dove kao i njeno praktično ispunjenje potvrđeno je u moralnom pozivu njegovog sina i poslanika Ismaila, a.s., kojeg karakterizira odgovornost, samilost i svijest o prvorazrednoj važnosti namaza: – I spomeni u Knjizi Ismâila! On je ispunjavao dato obećanje i bio poslanik, vjerovjesnik, i tražio je od čeljadi svoje da namaz obavljaju i da milostinju udjeljuju, i Gospodar njegov je bio njime zadovoljan. (Kur’an, 19:54-55) Sa svakom novom stranicom poslanstva baklja tevhida i pokornost Stvoritelju u formi namaza mora biti nanovo upaljena i oživljena u pozivu poslanika. U blagoslovljenoj dolini Tuvâ Stvoritelj se obraća poslaniku Musâu, a.s., podsjećajući ga na namaz kao najtrajniji vid sveprožimajuće svijesti o Bogu. Tek sa tom sviješću koja je oblikovala i učvrstila um i spoznaju svih ranijih vjerovjesnika Musâ, a.s., se sa darovanim mu‘džizama može uputiti oholom faraonu. Prije svakog velikog životnog ispita, a naročito prije poslaničkog poziva koji je u znaku upućivanja ljudi, oslobađanja od duhovnog i fi zičkog ropstva kojem su izloženi cijeli narodi, neophodno je obnoviti sjećanje na Izvor sve snage i moći. Namaz prethodi džihadu, borbi na Božijem putu. Namazom se izoštrava svijest o društvenoj inicijativi i aktivizmu. A kad do nje dođe, neko ga zovnu: “O Mūsā Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj, zato, obuću svoju, ti si, doista, u blagoslovljenoj dolini Tuvâ. Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje slušaj! Ja sam, uistinu, Allah, drugog Boga osim Mene nema; zato se samo meni klanjaj i molitvu obavljaj – da bih ti uvijek na umu bio!” (Kur’an, 20:11-13)

Prateći kazivanja o Musau, a.s., raspoređena u nekoliko kur’anskih poglavlja, uočava se isticanje namaza kao glavnog psihološkog, motivacijskog i umirujućeg sredstva koje je Musau, a.s., i njegovom bratu Harunu, a.s., stajalo na raspolaganju u totalitarističkom sistemu faraonove apsolutističke vlasti. U suri Junus navodi se kako su Musa i Harun, a.s., po Božijoj naredbi gradili kuće svojim sunarodnjacima koje su im istovremeno služile kao bogomolje, odnosno džamije: I mi objavismo Musau i njegovu bratu: U Misiru narodu svome kuće izgradite i bogomoljama ih učinite i u njima molitve obavljajte! A ti obraduj vjernike. (Kur’an, 10:87) Mudžahid, Ibrahim en-Nehai, Zejd ibn Eslem i drugi smatraju da ovaj ajet znači da su Musa, a.s., Harun, a.s., i vjernici koji su bili s njima dobili naredbu od Stvoritelja da u tim kućama – bogomoljama puno obavljaju namaz i na taj način traže pomoć protiv lošeg, teškog i tegobnog stanja u kojem su bili. Po nekim drugim tumačenjima ovakva naredba pokazuje da su okolnosti straha od faraona i njegovih glavešina zahtijevale tajno klanjanje namaza po privatnim kućama i domovima.4 Musaov, a.s., namaz spominje se i u kontekstu potvore koju je Karun iznio na Musaa, a.s. Bilježi Buharija od Džezira ibn Zejda koji je čuo od Sabita, on od Ebu Hurejre, a ovaj od Poslanika, a.s., predaju da je Karun potplatio jednu prostitutku pred masom ljudi da kaže: “Musa, ti si sa mnom uradio to i to.” Prenosi se da je Musa, a.s., kada mu je to rekla, zadrhtao od straha, klanjao dva rekata a onda joj prišao i zakleo je da mu kaže ko ju je navratio da to kaže. Rekla je da je to učinio Karun a onda je od Allaha zatražila oprost i pokajala se. Na to je Musa, a.s., pao na sedždu i prokleo Karuna. Allah je Musau objavio: “Naredio sam Zemlji da ti u pogledu njega bude pokorna.” Musa, a.s., je, zatim, naredio da proguta njega i njegov dvorac pa je to učinila. (5) Kur’an bilježi razgovor Isaa, a.s., sa članovima porodice h. Merjeme u kojem se na slikovit i upečatljiv način ističe svevremenski značaj namaza kao drevnog bogoštovlja. Onemogućena da svojim članovima porodice objasni kako je zatrudnjela i rodila sina, h. Merjema pokazuje na dijete u bešici. Zahvaljujući od Allaha, dž.š., darovanoj mudžizi, Isa, a.s., u bešici progovara i kazuje za sebe da je Božiji rob i poslanik koji će molitvu – namaz obavljati i milostinju dijeliti dok god je živ: ... i učinit će me, gdje god budem, blagoslovljenim, i naredit će mi da dok sam živ molitvu obavljam i milostinju udjeljujem. (Kur’an, 19:31)

U kur’anskoj suri El-Enbija’ poimenično se spominje šesnaest različitih vjerovjesnika a jednim ajetom se potcrtava da su Ibrahim, a.s., njegov sin Ishak i unuk Jākub, a.s., činili dobra djela, klanjali namaz i davali milostinju: ...i učinismo ih vjerovjesnicima da upućuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo im da čine dobra djela, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se nama klanjali. (Kur’an, 21:73) U klasičnim islamskim djelima zabilježene su brojne predaje o tome kako su klanjali i s koliko poniznosti su obavljali namaz Božiji vjerovjesnici i poslanici. U predaji Ibn Abbasa, r.a., navodi se da je Davud, a.s., u svojim dovama Allahu, džellešanuhu, govorio: “Bože moj, ko živi u Tvome domu i od koga primaš namaz?” Allah, džellešanuhu, tada mu je objavio: “Davude, u Mome domu živi i ja primam namaz od onoga ko je ponizan spram Moje veličine, ko dan ispuni spominjanjem Mene, ko se radi Mene sustegne od prohtjeva, ko hrani gladnog, pruži utočište strancu, smiluje se unesrećenom. To je onaj čije svjetlo obasjava nebesa poput Sunca. Ko Mi dovu uputi, odazivam mu se, ako Me moli, Ja mu dajem. Pružam mu u neznanju oštroumnost, u nemaru sjećanje, u tmini svjetlo. Među ljudima je poput Firdevsa u najvišim dijelovima Dženneta, čije rijeke ne presušuju niti se kvare njegovi plodovi.” (6)


2 Muslimova zbirka hadisa, sažetak, hadis br. 309.

3 Hafiz Ibn Kesir, Kazivanja o vjerovjesnicima, s arapskog preveo Ahmed Adilović, Ilum d.o.o. Bužim 2008., str. 152.

4 Hafiz Ibn Kesir, nav. djelo str. 302.

5 Hafiz Ibn Kesir, nav. djelo str. 360.

6 Ebu Hamid el-Gazali: Ihjau ulumid-din, Oživljavanje vjerskih znanosti, Knjiga 1., Bookline d.o.o.,Sarajevo 2006. str. 469 i 470.

 

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija