Nije bilo dovoljno dostaviti Objavu samo Muhammedu s.a.w.s., već je lično on bio najviše angažovan i zadužen za dostavljanje Božije riječi ljudima na Zemlji, a nakon njega tu obavezu prenošenja Božije upute preuzimaju ashabi, pa zatim oni koji se za njima povode, pa oni koji se za njima povode sve do naših dana.

Dostavljanje Božije Objave je nužno – ali ono samo po sebi nije cilj, već je cilj svega sprovedba Allahove dž.š., riječi na Zemlji, u svakoj sveri našega života, te živjeti i umirati u skladu sa Allahovom voljom svakog tipa.

Najbolji način pomoću kojeg se Allahova dž.š., Objava može sprovesti na zemlji jeste baviti se, iskreno i ispravno, institucijom naređivanja dobra i odvraćanja od zla, što je bila glavna preokupacija svih Božijih poslanika i svih njihovih sljedbenika.

Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je put Allahovih Poslanika i Njegovih dobrih robova; to je veličanstveni propis čijom sprovedbom dobijamo uspostavu vjere sa svim svojim postulatima i pravilima, putevi bivaju bezbjedni, zarada sigurna, nasilje zaustavljeno, zemlja se izgrađuje, od neprijatelja se čuva i brani, i sve u životu kreće se naprijed, onako kako to Allah dž.š., hoće!

Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je prvashodno nužno i potrebno u domenu 'akide – iskrene vjere i ispravnog ubjeđenja, gdje je nužno raditi na širenju ispravnog islamskog ubjeđenja i vjerovanja, koje je u skladu sa samom prirodom i fitrom čovjeka.

Islamsko vjerovanje počiva na načelu poricanja svega što se obožava mimo Allaha dž.š., (el-kufru bil-tagut), uz potvrdu imana i iskrene vjere prema Allahu dž.š., (el-imanu billah). Islamsko vjerovanje traži od vjernika iman u gajb – vjeru u nevidljivi svijet koji je oličen u melekima, knjigama, poslanicima, Sudnjem Danu i Božijem određenju. Islamsko vjerovanje upoznaje svakog čovjeka sa njegovim pravima ali i sa njegovim obavezama kako prema Allahu dž.š., tako i prema svome okruženju i prema samome sebi. Islamsko vjerovanje insistira na iskrenosti u svakom aspektu našega života, kako u ibadetu Allahu dž.š., tako i u poslovanju i odnosu prema Allahovim stvorenjima! Islamsko vjerovanje traži od muslimana iskren odnos prema svim Božijim Poslanicima, a pogotovu prema posljednjem od njih, Muhammedu s.a.w.s., zahtijevajući od nas da ga slijedimo u svakom domenu života gdje nam se to naređuje ili preporučuje. Islamsko vjerovanje traži od čovjeka da se predadne 'ilmu i znanju, učenju, studiranju i iščitavanju Božije riječi - oličene u Objavi, i Božijeg djela - oličenog u svemu stvorenom. Sve se to iščitava, istražuje i proučava – nakon čega se dolazi do neminovnog rezultata koji glasi: „Allaha dž.š., se najviše boje učeni!“

Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: „Šeri'at se temelji na mudrosti, i interesima ljudstva kako ovog tako i budućeg svijeta. Šeri'at je sav pravda; sav je rahmet i milost Božija. Šeri'at je sav od interesa i koristi ljudstva. Šeri'at je sama mudrost. Svako pitanje koje izlazi iz okvira pravde u nepravdu, iz milosti u kaznu, iz koristi i interesa u štetu, iz mudrosti u glupost – to nije Šeri'at, i ako će to neko nazivati Šeri'atom zbog svog te'vila – pogrešnog rezonovanja i tumačenja Šeri'ata. Šeri'at je sušta uspostava pravde među ljudima i samilosti među stvorenjima. Šeri'at je Allahova sjena na zemlji, mudrost koja najbolje i najiskrenije upućuje na Njega, i na istinitost poslanstva Njegova Poslanika s.a.w.s.. Šeri'at je svjetlo pomoću kojeg gledaju oni koji oči imaju, i kojim se upućuju oni koji su upućeni. Šeri'at je apsolutni lijek za svaku bolest, i pravi put za one koji misle hoditi pravim putem. Šeri'at je radost oka, život srca, slast duša. Šeri'at je život, hrana, lijek, svjetlo, iscjeljenje, čuvanje. Šeri'at je dobro ovoga svijeta, i svako dobro proizilazi iz njega, i nastaje pomoću njega...“ (Pogledaj: I'ilamul-Muvekki'in, 3/3.)

Vjera je ključni aspekt ljudskoga života. Ona pomaže čovjeku da realno prihvati prilike u kojima živi i ne podlegne nevoljama i teškoćama koje život nosi sa sobom. Čovjek se rađa, živi i umire sa vjerom. Koliko god se daleko vratili u povjest, utvrdit ćemo da je vjera bila redovan pratilac čovjeka na Zemlji.

Čovjeku je potrebna vjera jer je ona dio njegove prirode, čovjek ima potrebu za njom (vjerom), jer je on duhovno biće, te samim tim ima potrebu za duhovnom hranom. Dokaz o potrebi vjere jeste upravo taj da je ona postojala od nastanka svijeta, da je čovijek od svoga početka uvjek tragao za najvišim Bićem.

No pored povjesnih dokaza, naša vjera nam daje odgovore na brojna životna pitanja na koja današnje društvo ne može odgovoriti. Neka od pitanja čiji se odgovor može naći u vjeri su: - Kako smo nastali? – moderna nauka još uvijek traga za tim odgovorm. - Odakle dolazi čovjek? – pitanje na koje filozofija i današnje moderne nauke nemogu dati niti jedan konkretan i pouzdan odgovor. - Zašto postojimo? - Šta je nakon smrti? - i još brojna druga slična pitanja, na koja čovjekov um ne može dati odgovora.

Pošto se naš život sastoji od lijepih i ružnih trenutaka, vjera nas uči kako ćemo se ponašati u različitim uvjetima. Vjera nas upućuje na pravi put, uči nas i hrabri, ulijeva snagu i pouzdanje, jednostavno ona je naša duhovna snaga koja nam je potrebna. Ona je naš izvor sreće i zadovoljstva. Čovjek nije samo materijalno biće nego i duhovno, pa mu je potrebna i duhovna „hrana“, a ta „hrana“ je vjera.

Dakle, islam je oličenje svake istine i pravde, i islam je borba protivu svake neistine i nepravde, i prvashodno se u tome ogleda propis naređivanja dobra i odvraćanja od zla!