Prof. dr. Senada Dizdar: Bez informacijskog opismenjavanja nema društva znanja

Autor: Selman SELHANOVIĆ Novembar 07, 2018 0
Prof. dr. Senada Dizdar, profesorica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku komparativne književnosti i bibliotekarstva Prof. dr. Senada Dizdar, profesorica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku komparativne književnosti i bibliotekarstva

-kaže profesorica Senada Dizdar naglašavajući da retorika društva znanja koje bi počivalo samo na tehnokratiji postaje paradoks i suprotnost onome što je znanje i kritičko promišljanje o životu

 

Profesorice Dizdar, u mjesecu smo kada vrjednujemo značaj knjiga i kada podstičemo njihovo čitanje. Kao profesor bibliotekarstva, kako vidite uopće brigu našeg društva o knjigama?

-Odgovor na ovo pitanje počela bih sa nekim podacima iz Francuske. U samome Parizu ima, vjerovali ili ne, 700 knjižara. Pojedine knjižare imaju 40.000 i više izdanja, što je za ljubitelje knjiga prava Alibabina pećina. Konačno, u Francuskoj se svakih 13 sekundi proda jedna knjiga, odnosno godišnje 400 miliona knjiga! Nevjerojatno, ali istinito. I, onda, ko to kaže da će knjiga nestati. Gledano iz ove perpektive, to je naprosto nemoguće.

Ali, ako pogledamo domaću stvarnost, situacija je potpuno drugačija i nije nimalo optimistična. Takvo stanje ne bismo trebali vezati za posljeratnu situaciju, budući da na bh. području knjiga ni ranije nije bila „najbolji prijatelj“. Konkretno, prema pokazateljima iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, u BiH se nije uspio dostići čak ni skromni ideal da ukupan fond u bibliotekama bude, kako smo popularno govorili, „jedna knjiga po glavi stanovnika“. Knjige se danas više ne kupuju čak ni kao dekoracija.

Uostalom, što će nam knjiga kad imamo facebook, twittere, portale i razne društvene mreže? Što nema na internetu to i ne postoji. Pa zašto čitati, kad informaciju možemo dobiti brzo i jednostavno, doslovce samo jednim klikom. Većina, međutim, ne zna da informacija nije isto što i znanje. Zapad to itekako prepoznaje, budući da se istraživanjima ustanovilo da postoji velika korelacija između uspjeha u školi i posvećenosti čitanju, a da djeca koja više čitaju imaju bolje rezultate i u prirodnim naukama, zbog čega se tamo mnogo ulaže u podsticanje na čitanje.

Zanimljivo je da se vrijednost čitanja i učenja ovdje itekako prepoznavala i još prije stotinu i više godina, što može ustanoviti svako ko ode u Gazi Husrev-begovu biblioteku i potraži „Sarajevski cvjetnik“, prvi privatni list u Bosni i Hercegovini, štampan u sarajevskoj Vilajetskoj štampariji u osmanskom periodu od 1869 do 1872. Mehmed Šaćir (Šakir) Kurtćehajić, urednik ovog lista i prvi bošnjački novinar u jednom od brojnih svojih tekstova na ovu temu, u broju od 6. marta 1869. u Vilajetskim vijestima, donosi prilog O obrazovanju, u kojem upućuje poziv: „...narodu živećem u Bosni...” da se bori protiv neznanja, jer je to teška bolest, a lijek joj je nauka.”

Suvremeno društvo u centar zbivanja stavlja obrazovanje. Obrazovanje danas zahtijeva veću količinu informacija i usvajanje novih metoda učenja. U tom procesu, gdje se nalazi BiH, odnosno koliko smo informacijski pismeni?

-Unapređenje obrazovanja jedna je od najvažnijih stavki svih agenda, deklaracija i preporuka Evropske unije, međutim potreba za stalnim unaprjeđenjem obrazovanja oduvijek je bila prepoznavana u svim društvima i narodima koji su težili prosperitetu i napretku. Takvo saznanje danas nije dovoljno. Ono što je bitno, jeste prepoznati da se dosta toga promijenilo ulaskom informacijsko- komunikacijskih tehnologija u sve segmente društa (pa i naš privatni život), zbog čega se javlja potreba za novom vrstom pismenosti. UNESCO je preporučio nove pismenosti za preživljavanje u 21 stoljeću, a među njima je i informacijska pismenost. Danas se sve ćešće govori o digitalnoj pismenosti, mada mi je draže da ipak koristim termin informacijska pismenost, koja predstavlja skup pismenosti (bibliotečka, medijska, vizuelna, informatička ...), bez koje niti jedna generacija više ne može opstati. Naprimjer, roditelji moraju znati mnogo o tehnologiji da bi radi sigurnosti sebe i svoje porodice pratili gdje se dijete nalazi u virtualnom prostoru. Moramo znati procijeniti relevante informacije u bujici koju donosi cunami informacija. Učenici više ne žele obrazovanje u kome je jedini autoritet učitelj, a knjiga jedini izvor, oni imaju i druge izvore, zbog čega im trebamo razviti generičke kompetencije o korištenju izvora i informacija koje mogu koristiti cijeli život, ne samo u obrazovanju, nego i sutra na radnom mjestu.

Da pojednostavim, bez informacijskog opismenjavanja nema društva znanja niti cjeloživotnog učenja, nema uspostave efikasnog obrazovanja, nema civilnog društva, a to nisu ni jednostavni koncepti, ni jednostavne strategije i zato ih treba rješavati pod „kišobranom“ države.

 

Razvijati kritičko promišljanje

 

U nauci i obrazovanju informacije jesu bitne. No, bez razumne analize i kritičkog promišljanja informacije su tek mrtvo slovo na papiru. Imajući to u vidu, da li naši učenici i studenti imaju adekvatno znanje?

-Naravno da su informacije bitne, jer one mijenjaju stanje svijesti, pomažu u rješavanju problema, ali ne zaboravimo da imati informaciju, ne znači da znamo i da smo znalci. Upravo zbog toga, kad govorimo o promjenama i uvođenju novih programa u obrazovni sistem, trebamo znati šta nama treba, ne prepisivati šta drugi rade. Metodologija „copy paste“ tu nije preporučljiva. Mi smo u ratnom periodu preskočili dio tehnološkog razvoja, naša ekonomska situacija nije sjajna, imamo problema sa opremljenošću škola, pa je zato bitno istražiti, prepoznati i utvrditi šta je to što mi želimo uvesti u obrazovni sistem. U tom smislu prvo je potrebno znati praviti razliku između informacijske i informatičke/digitalne pismenosti, pri čemu treba biti svjestan da je za društvo znanja informacijska pismenost isto toliko bitna koliko i informatička pismenost, koja se, kao što je poznato, bavi tehnologijom i njenom upotrebom.

S druge strane, mnogo je manje poznato šta je to informacijska pismenost. To je ona pismenost koja u svom fokusu ima informaciju, njen nastanak, život, distibuiranje, evaluaciju i upotrebu. Kad to znamo, onda znamo šta možemo očekivati od medija, a šta od znanstvenih časopisa, za šta nam trebaju bibliografije, a za šta koristimo monografije, kako procjenjujemo vjerodostojnost informacija na portalima, kako efikasno koristiti društvene mreže i kako se ponašati u tom prostoru da zaštitimo svoju privatnost i podatke.

Mi vrlo brzo postajemo moderni tamo gdje je najlakše i najnekorisnije, pa, recimo, sve što nam se dešava stavljamo na „uvid javnosti“, dijelimo našu sreću sa prijateljima, na hiljadu njih, a na instagramu imamo i svoje sljedbenike, ma šta to značilo. Uz to, progovaramo jezikom skraćenica (Bzvz je bezveze; AMDG je Ako mi dopustite glupiranje) i emotikonima.

Nove generacije, uz to, ne razumiju probleme autorskog prava, skloni su krađama intelektualnog vlasništva, a digitalizacija se shvata kao jednostavan tehnološki postupak prijenosa iz analogne u digitalnu fomu. Tehnologija sama po sebi nije pametna. Ali nije ni neutralna i nevina, budući da je sadržaj koji prenosi bitan, zbog čega ga treba naučiti vrjednovati. U vremenu kad sve što ste ikada kliknuli može biti upotrijebljeno protiv vas (Wark, 2015), kad online manipuliranje korisničkim očekivanjima postaje veoma aktuelno, gde se sve više oslanjamo na mašinski posredovano informacijsko okruženje, dolazi do punog izražaja razvoj te nove, informacijske pismenosti, koju je neophodno razvijati ako korisnicima novih tehnologija želimo omogućiti razumijevnje i kretanje u tom prostoru. Nerazlikovanje informacijske i informatičke pismenosti je pojava koja kod nas dovodi do velikih zabluda, koje su duge sredine već prebolovale. Informacijska pismenost često se shvata kao sinonim za informatičku pismenost, pri čemu se informacijska pismenost tretira kao skup sposobnosti koje pojedinci razvijaju usputno, tehnologija je čini nepotrebnom i ona je važna samo u obrazovnim institucijama.

Značaj informacijske pismenosti potvrđuju istraživanja, čiji rezultati bi trebali biti uzeti u obzir na obrazovnim institucijama svih nivoa. Naučiti kritički misliti nije jednostavno, niti je nešto što se brzo postiže, to je dugotrajan proces koji se ravija kroz cjelokupno obrazovanje.

Informacijska pismenost omogućava razumijevanje i ozbiljnih prevara koje nudi globalizacija i postindustrijsko društvo kao svoje agende. Ako sve to nekritički preuzmemo onda moramo računati da će se podrivati i opstojnost vlastitog identiteta, a retorika društva znanja koji bi počivao samo na tehnokratiji postaje paradoks i suprotnost onome što je znanje i kritičko promišljanje o životu. Gdje je tu čovjek, ključno je pitanje?

Prati li naše univerzitetsko obrazovanje zahtjeve tržišta i koji su problemi u stjecanju znanja evidentni?

-Pravo pitanje je šta je to tržište rada i da li možemo nekome uskratiti da studira ono što želi bez obzira što na birou rada već postoji veliki broj nezaposlenih sa tom diplomom. Njegovi roditelji su izdvajali za obazovanje i žele da mu dijete studira ono što želi. Kako sada reći ne? Možemo li insistirati samo na tržišnim vrijednostima i šta dobivamo ako ukinemo školovanje različitih djelatnosti? Mislim da je puno važnije pitanje kako ćemo napraviti tržište koje može zaposliti veliki broj ljudi različitih obrazovnih profila.

Što se tiče pitanja prati li naše univerzitetsko obrazovanje tržište rada, ja mogu reći da Univerutet u Sarajevu (gdje radim) sigurno prati nove trendove u obrazvanju, što zaista potvrđuju i nastavni planovi i programi. Problem je u tome što se to dešava na nivou teorijskih spoznaja, a to ne prati i tehnička opremljenost velikog broja fakulteta i akademija, pa i veća materijalna potpora. Tu prije svaga mislim na ozbiljniju potporu države istaživačkom i naučnom radu u smislu opremanja laboratorija, kao i korištenju licenciranih softvera važnih za razvoj pojedinih nauka. Ponekad je problem i u nedovoljnom znanju kadra koji bi trebao koristiti te tehologije.

Veliki problem je i nedostatak prakse, što opet zahtijeva razvijeno tržište i privredu. Kod nas u BiH, doduše, u tom pogledu nije ništa drugačije nego u našem okruženju, jer zemljama u tranziciji nije jednostavno da ispune potrebne zahtjeve, pogotovo je to slučaj sa BiH koja iza sebe ima još i rat, u kojemu je preživjela genocid, kulturocid i urbocid. Naravo, to nije jedini uzrok zaostajanja, mnogo toga je i do nejedinstvene obrazovne politike na nivou BiH i poteškoća, od toga da privreda uhvati korak sa promjenama koje donosi tehnologija, do nastanka novih zanimanja koje zahtijevaju nove kompetencije, pri čemu se ni univerzitesko obrazovanje ne može tako brzo prilagođavati promjenama. Naravno, nisu rješenja ni instant diplome, čija pojava je možda najveći problem bh. visokog obrazovanja.

Čini se da studenti ili nove, tzv. internetske generacije, više koriste Internet nego biblioteke. Mogu li i kako biblioteke odgovoriti potrebama novih generacija?

-Biblioteke imaju veoma važnu ulogu u društvu i njihova hiljadugodišnja tradicija to potvrđuje. Uvijek je kroz historiju bilo prevrata i preobrazbi, ali je biblioteka uvijek opstajala. Kojoj to državi, nauci i naučnicima nisu potrebni ljudi i institucije koji čuvaju dokumente, organiziraju i upravljaju zapisima o znanjima koja se nalaze u tim dokumentima, koje mogu biti portal za ulazak u virtualni svijet i doći do „dubokog weba“ (čitaj: baza podataka poput Web of Scienca Scopus EBSCO...), koje mogu pomoći u informacijskom opismenjavanju korisnika, koji znaju kako vrjednovati informacije, koje mogu mnogo toga... a da to nisu biblioteke? Pa biblioteke su među prvima, još sredinom prošlog stoljeća, u svoje poslovanje uvele automatizaciju i vrlo brzo prihvatile dostignuća tehnologije kao svoje alate i Internet kao novo okruženje.

Uz sve probleme koje biblioteke i struka imaju danas u BiH, je i činjenica da se u bibliotekama zapošljava kadar koji nema bibliotečke/informacijske kompetencije stečene akademskim obrazovanjem, pa taj kadar u velikom broju slučajeva ne može odgovoriti naraslim potrebama korisnika, niti orgnizirati rad u tim institucijama na način koji zahtijeva savremeno društvo.

Strategija brzih premoštavanja i improvizacija koja je za preživljavanje u ratnim uslovima bila dobra i kreativna, ovdje nije primjenljiva. To jednostavno neće biti dobro za naraštaje koji dolaze i već su sa nama. Internet i online komunikacija samo je naizgled lahka i bezopasna, ali na to moramo računati i znati se s tim nositi. Bitan pomagač i saradnik u rješavanju tih problema trebala bi biti biblioteka i bibliotekar. Naravno, postoje i takvi primjeri, koji potvrđuju da biblioteka može odgovoriti zahtjevima nove generacije, što ohrabruje.

 

Biblioteke čuvaju identitet naroda

 

Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu je jedna od naših najsavremenijih biblioteka. Ispunjava li ona zahtjeve tržišta?

-Ja bih radije rekla zadovoljenje korisničkih potreba novih generacija, nego zahtjeve tržišta. Ne treba bezuslovno dozvoliti da se sve podredi tržištu, kao što ne treba podleći ni donošenju jednostavnih ocjena. Šta znači ako ja iznesem statistiku o biblioteci (Voditeljica sam bibliotečko-informacionog sistema UNSA i imam podatke o ovoj biblioteci) i kažem da prema statističkim podacima ona ima veoma razvijene korisničke usluge, te da, prema tim pokazateljima, ona “ide“ prema digitalnoj biblioteci. To je sve dobro, ali malo smo rekli o bogatstvu koje GHB posjeduje. To ostaje, a statistika i digitalne usluge se mijenjaju i razvijaju. To moramo razvijati i kod novih generacija da znaju šta je bitno.

Problem sa novim generacijama je što oni misle da sve treba biti kao na Googleu i da oni sve moraju dobiti odmah i sada, da sve što je drugačije nije prihvatljivo, a tako procjenjuju i rad institucija, koje ipak imaju i druge zadatke i posluju na drugi i drugačiji način. Mnogo je toga što se ne može ugurati u statistiku.

Kad želim impresionirati moje kolege iz svijeta, ja ih odvedem u Gazi Husrev-begovu biblioteku. I oni budu istinski impresionarani, zadivljeni i doslovce očarani. Priča, međutim, o spašavnju fonda ove bilioteke puno više govori o posvećenosti njenih ljudi, koji su u nevjerovatnim okolnostima spašavali knjige, nego svi podaci koji se mogu trenutno iznijeti o kvalitetu korisničkih usluga.

I tome treba učiti generacije koje dolaze, da znaju da toj kući znanja duguju mnog toga. Da je na njima red da naprave bibliometrijska istraživanja i pokažu u koliko je izrada doktorskih disertacija ova biblioteka pomogla, koliko je radova s kojim su se pojedini naučnici proslavili nastalo korištenjem njenih fondova, koliko je bh. nauka postala vidljivija zahvaljujući tim fondovima, koliko je, napokon, ova biblioteka doprinijela očuvanju bosanskog i bošnjačkog identiteta. I još mnogo toga.

Dobitnica ste nagrade za izuzetan doprinos u razvoju bibliotekarstva koja nosi naziv „Mustafa Ćeman“. Šta Vam ona osobno znači?

-Nagrade se valjda dobivaju kad ste na zalasku karijere i to su važna priznanja, jer vam kolege odaju počat za vaš rad. Naravno, to što nagrada koja nosi ime jednog od navećih bosanskohercegovačkih bibliografa, Mustafe Ćemana, čovjeka koji je uradio posao koje institucije nisu, posebno me raduje. Uostalom, i sama znam šta znači sačiniti bibliografiju, znam koliki je to posao, ali sam svjesna, kao što je to bio i rahmetli Mustafa Ćeman, da je to važan posao, jer je bibliografija efikasan alat u organizaciji znanja, važan za mapiranje povijesti knjige, pa i naše, bosanskohercegovačke, te nezaobilazan alat u naučnom istraživanju.

00Sličica Želim Print

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro