Šta jedni drugima čestitamo?

Na kraju smo 2018. odnosno na početku 2019. godine. Ovih dana katolički i pravoslavni vjernici obilježavaju svoje najznačajnije vjerske blagdane. I jednima i drugima svi upućuju čestitke: poglavari crkava i vjerskih zajednica, vjerski velikodostojnici, državnici, nosioci javnih mandata, političari, firme, trgovine, restorani. Svi čestitaju blagdane i „Novu godinu“ koja predstavlja pseudoblagdan moderne religije konzumerizma u kojoj buka, galama, razvrat, alkohol, droga, dim, šarenilo i vatrometi predstavljaju globalnu negaciju kršćanskih i svih drugih religijskih vrijednosti, strijemljenja i nadanja.
Čestitke se izriču, manje-više, u duhu političke korektnosti, diplomatski odmjereno ili konzumeristički kitnjasto, bučno i drečavo ili formalno i kurtoazno, uglavnom u oblicima i izrazima vidljivo ispražnjenim od nekog iskrenog sadržaja ili religijskog smisla. Vjerovatno su mnogo iskrenije, neposrednije, sadržajnije i više u duhu vjerodostojnog međureligijskog poštovanja, dijaloga i suživota blagdanske čestitke koje obični vjernici – pripadnici različitih vjerskih zajednica – iskazuju jedni drugima, svojim komšijama i susjedima, u svakodnevnom životu u našim džematima, župama i parohijama. O tome, međutim, malo znamo zato što medije – čija je priroda postala da proizvode demonsku koncepcije slike svijeta kao spektakla – ne zanima ništa što je tiho, obično, svakodnevno i stvarno.
Kada je riječ o čestitanjima vjerskih blagdana tu imamo još jednu zanimljivu situaciju u kojoj se suočavamo s doktrinarnim pitanjem. Čestitke koje mi, muslimani, ovih dana upućujemo katolicima i pravoslavnim u povodu njihovih vjerskih blagdana, već gotovo tradicionalno izražavamo u formi kojom izbjegavamo izreći njihov naziv jer se kosi s islamskim pogledom na Boga. Stvar je poznata: polazimo od toga da bi nam bio grijeh Boga imenovati u deminutivu, a ipak i jednima i drugima čestitamo blagdane. I ne samo to, prema islamskom učenju i našem vjerovanju Isus nije ne samo malo Bog odnosno Božić, nego nije nikako Bog. Uostalom, ni u Bibliji on nije Bog. Ali, mi katolicima i pravoslavnim i ne čestitamo blagdane koncipirane na našem učenju i vjerovanju. To bi baš bilo za čestitanje, za aferim. Ključno je da i jedne i druge (i sve) priznajemo, i da im u tom poštovanju njihovog religijskog identiteta (koji je – jasno – drugačiji u odnosu na naš) čestitamo blagdane. Unatoč tome što ove blagdanske čestitke upućuju ili su upućivali muslimanski vjerski poglavari diljem svijeta, o ovom pitanju trebali bismo imati argumentiran stav naše uleme. Kakva je bila praksa u ranijim razdobljima, u drugim podnebljima? Kako je danas u tradicionalnim sredinama u muslimanskom svijetu, u drugim govornim područjima? Ali, pitanje nema tek jezikoslovni karakter. Nije riječ samo o tome u kojoj formi, jezičkom izrazu i formulaciji nam je dozvoljeno katolicima i pravoslavnim čestitati njihove vjerske blagdane vezane za rođenje Isusa. Tu gdje i mi, muslimani, imamo nedoumice o tome kako da se izrazimo otvara se temeljno pitanje vjerodostojnosti međusobnog priznavanja.
Da li bismo u našem priznavanju kršćana (kršćani u pogledu priznavanja muslimana stoje daleko lošije – a to je druga tema) bili spremni da idemo dokle je išao Poslanik Muhammed, alejhisselam? Prema bilježenju Ibn Ishaka Poslanik, alejhi-s-selam je kršćanskoj delegaciji iz Nedžrana u Medini – koja je odbila prihvatiti njegovu poruku – dozvolio da obavi molitvu u samoj džamiji, riječima „Pustite ih da se mole!“ iako su neki ashabi bili protiv toga.

00Sličica Želim Print

Zadnji put promjenjen petak, 04 Januar 2019 11:22
Senada Tahirović

Diplomirala na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Od ‎2006 -2013 godine izvršni urednik u časopisu za odgoj i obrazovanje Novi Muallim. 2013. do 2017. glavna urednica Novog Muallima. Autorica više članaka u domaćim časopisima i monografskim publikacijama.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro