ramazanska-cestitka-banner.gif

Nek' vala Aliji uči Fatihu ko mu je čitao djela

Da se nije ranije događalo  bilo bi interesantno tačnije tragično, ali njegov tihi odlazak i indolentnost Bošnjaka za njegovu smrt kao i život samo je još jedan primjer kulturnog ambisa u koji su Bošnjaci zapali, ali i bh društvo. Nije on bio samo bošnjački književnik, ali u kontekstu ovog osvrta oni su nam važni. Zapravo njihov mentalitet.

Govorimo o indolentnosti prema životu bošnjačkih književnika, jer o istom odnosu prema radu je suvišno i govoriti. Mrtve ruke ne pišu. Dok se politička elita, samoprozvana ali prihvaćena, borila za fotelje, radila na kadrovskoj politici promovirajući mediokritete, koji, usput kazano, i ne mogu nabrojati deset književnika iz BiH, jedan po jedan književnik je bivao prepušten zaboravu. Ali, čitaoci, nije to ta mračna bošnjačka realnost. Realnost je što su se te elite u svako doba dana i noći pozivale na bošnjački identitet, kao njegovi zaštitnici koji 20 i kusur godina ne uspijevaju ništa zaštiti, pa tako i na bošnjačku književnost i književnike, dok u isti mah u njihovim interesno naštelovanim mozgovima nije bilo nauma da promoviraju pa i pomognu te književnike. Ako bi i pomogli ta sadaka je imala svoju cijenu.

Istaknuti bosanskohercegovački književnik Alija Hasagić Dubočanin umro je jučer 29. aprila u Sarajevu u 70. godini. Dženaza je danas na mezarju Bare u Sarajevu

Jedan od razloga ovakvog moralnog ambisa mogao je biti što književnik nema njihovu člansku karticu, karticu različitih interesnih klubova. Napisali su mnogo toga oni, stavili potpise na hiljade stranica, ali nisu stavili potpis na karticu, koju je pripremila neka gospođa sa cigarom u ruci i napravila tri štamparske greške. Bitno je da boju nije pogriješila. I to je književnicima najveći propust u životu. Jadnici, nisu znali da je jedan komad plastificiranog papira važniji od njihovih tomova. U isto vrijeme neki su zbog tih članskih kartica postali umovi nacije i “abanzovali“, što bi rekao Pantić, zajedno s onima koji su zahvaljujući brisanju nogu o bošnjački identitet i politici autošovinizma postali prva imena u postratnoj književnosti. Danas će spustiti u zemlju Dubočanina, kao što su spustili Akmadžića, Taljića, Ibrišimovića... uz prisustvo nekoliko poznanika i bijelih ahmedija koje će pitati: “hoćemo li mu halaliti?“ Hoćemo, efendija, ali hoće li on(i) nama? Halalit će oni nama što ih nismo čitali, jer ionako se pisanu riječ nema vremena. Naša inteligencija je programirana na onoliko slova koliko stane u jednom slajdu - pomjeranju palca na mobitelu ili onoliko koliko stane u ilustraciju. Izgleda da će naša civilizacija, koja je počela piktografijom, slikama na pećinama, i preko hijeroglifa prenosila se do mnoštva pisama kroz koje smo se sjedinili čitajući svjetsku književnost i naučne traktate, završiti u svojevrsnoj piktografiji s inteligencijom koja je programirana da prepoznaje ikone, slike, fotografije, a ne mudrost i ljepotu pisane riječi.

Halalit će oni nama i što im nismo pomogli, jer nemamo vremena ni za babu svog, kamoli za nekog pisca kojeg smo ionako izbjegavali zbog lektira. Ali hoće li nam halaliti, jer ja ne bih, što smo se njima hvalili u svom nacionalnom i kulturnom programu, a cijeli život smo, kao prema Kabi, svoje lice okretali medijskim natpisima o eliti, retorički ili praktično borili da dokažemo njihovo poštenje i veličinu spram drugih; eliti koja danas na Barama u pola tri neće doći Aliji na dženazu kako ne bi, po ovako kišnom danu, isprljala cipele. Danas imaju oni veći problem: kiša pada. I sutra će, a janjci cu naručeni. Opet kiša za maj. Možda će i proučiti dovu za bolje vrijeme, ali Fatihu za Aliju neće: "Nek' mu je uči, vala, ko ga je čitao".

 

Zadnji put promjenjen utorak, 30 April 2019 17:28
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro