digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg
Vaša strana

Preporod između gladi i smrti

Autor: Eso Balić Decembar 03, 2025 0
Ilustracija: Izložba o Preporodu pod nazivom "Enciklopedija našeg identiteta" postavljena povodom 50 godina ovog lista Ilustracija: Izložba o Preporodu pod nazivom "Enciklopedija našeg identiteta" postavljena povodom 50 godina ovog lista

Devedeset prva. Mlad, sretan i friško oženjen. Može li biti išta ljepše? Teško. Eh, baš kad je sve potaman, naši stari su govorili: „Kad je sve dobro, to je pred salađak.“Nikada nisam saznao šta tačno znači ta riječ, ali se zloslutno počela sve češće javljati među ljudima.

I zaista — već samo godinu kasnije vidio sam koliko smo mi ljudi slabići, kad nas može iznenaditi jedan običan rat. Sve se počelo mijenjati. Neki momci, koji su zaboravili da čarape idu na noge pa ih u brzini navukli na glavu, počeli su nas sve češće zaustavljati, kontrolisati i prijetiti.

U tadašnjim spavaćim sobama obavezno je bio ugrađen radio da idili spavaće sobe da dodatni šarm. Prelijepe melodije postajale su sve kraće, a sve duže su bile rasprave nekih nepoznatih ljudi o još nepoznatijim temama. Počela se provlačiti ona čudna jeza o kojoj se ne priča, a koja stalno šapuće.

Telefonske veze bile su sve slabije. Goriva nije bilo. Ni apetita. Ima se šta jesti, ali neće niz grlo. Nane nam je govorila da je ovako bilo i pred „onaj rat“, a stari hadžija Edhem nas je bodrio:

„Učite šta znate. Ne može ti niko život uzeti ako Allah dragi to neće.“

Sreća pa se čovjek nekada i razboli. Baš to je spasilo život mom ocu, koji je otišao u bolnicu zbog bubrega — i tako izbjegao da s nama završi u logoru Trnopolje.

Brzo, kako se čovjek navikne na zahod, tako smo se i mi prilagodili tvrdim klupama za spavanje, mecima koji su nas budili i strahu kojeg se vremenom prestaneš bojati.

Rekoše nam da svaki dan jedan od nas iz grupe može izići iz logora i otići sa vojnikom u selo.

„Tražite, možda vam se posreći!“— govorili su.

Sreća u nesreći bila je ta što je bio mjesec juni, pa se moglo ponešto naći u napuštenim, neobranim bašćama. Nesreća u sreći bila je činjenica da nam niko nije davao garanciju da ćemo se stvarno vratiti živi. Mnogi i nisu.

Ali glad ne pita za život, i lako se čovjek odluči na taj rizik. Amiđa Hedo bi znao donijeti luka, zet Elvir papriku. Edo, moj bubnjar, imao je nekog ko mu je doturao nešto hrane. Dijelio je s nama koliko je mogao — i onda je došao red na mene.

Mršavi vojnik s traktorom rekao mi je da mogu ići s njim, da će samo pokupiti neke stvari. Cijelo vrijeme je psovao rat i nešto mrmljao, a meni se učinilo da sam ponovo rođen. Sloboda mi je tada bila ljepša od sitosti.

Sjetio sam se Dostojevskog koji je rekao da zatvor nije najgora stvar za zatvorenika, već saznanje da ni jedan trenutak ne možeš biti sam.

Stigli smo pred neku kuću. On je prionuo na kupljenje svega i svačega iz šupe, štale i kuće, a meni je rekao da imam deset minuta da pregledam unutra. Bila je to uredna bosanska kuća.

Od hrane sam našao samo nekoliko galona pekmeza od šljiva.

„Šta da radim s pekmezom ako nemam na šta pomazati?“— pomislio sam.

Izašao sam vani. Obuzet svojim poslom, vojnik koji je pušku ostavio na traktoru nije me ni gledao. Odjednom se okrenuo i počeo se smijati. Gledao je u moje ruke.

U jednoj sam držao kasetu Branimira Đokića — bio mi je muzički uzor. Stajala je na kredencu i nisam odolio da ga ne ponesem onako nasmijanog. U drugoj sam ruci držao kaladont i dvije četkice za zube. Još se jače nasmijao.

Krenuli smo nazad. Srećom, nije ga interesovalo šta držim pod rukom. Bile su to novine — Preporod.

Kad sam ih uzeo, kroz mene je prošla toplina, kao da sam na trenutak dotakao svoj dom. Na prvoj stranici onaj poznati ajet:

„Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sebe.“

Ruke su mi zadrhtale. Sjetio sam se kako smo ih nekada čitali s Abaz efendijom u mejtafu. Nane nije znala čitati, ali bi nas, kad bih novine ponekad donio kući, pitala da li razumijemo šta znači to „promijeniti se“.

Mi bismo razmišljali, a majka i otac dodavali da čovjek mora najprije sebe popraviti — pa tek onda svijet oko sebe. Bila je zadovoljna odgovorom.

A sad — ja, sam, u napuštenoj kući, s Preporodom u ruci, između gladi i smrti, kao da čitam taj ajet prvi put.

U tom razmišljanju zaboravio sam gdje se nalazim. Tek pred vojnim punktom, kad su nas počeli pregledavati, u zadnjem sam trenutku uspio baciti novine u grabu.

Ruke su mi se stisle kao da bacam komad svog života. Kontrola je bila smiješna vojnicima koji su me začuđeno gledali s priborom za higijenu u rukama.

A ja sam, dok sam ulazio nazad, bio sretan zbog kasete i kaladonta, ali tužan kao nikada prije — zbog Preporoda, i zbog svega što sam s njim bacio u blato. Još više zbog tužnog pogleda mog amiđe, koji se nadao barem jednom poštenom zalogaju.

Ipak, tog dana bio sam sit. I preporođen.

Oznake
« Sarajevo: Obilježili 60 godina mature

Povezani članci (po oznakama)

nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine