50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Muslimani, pa šta?

U bosanskohercegovačkom političkom i kulturološkom diskursu uglavnom ne nedostaje problematiziranja ‘muslimanstva’, kao nečega pogrešnog, tuđeg, krivog, nedoraslog. Političke krize u našem javnom prostoru otkriju koliko je nekima važno čuvati rasističke, supremacijske ideje u odnosu na ‘muslimanstvo’, te ih plasirati s vrlo jasnom agendom uz tačno i jasno etiketiranje naše nacije, a kojim nas delegitimiraju u mišljenju, stavu i političkom djelovanju. Malo je problem ime nacije, malo smo Srbi pa onda Turci, malo jezik, malo porijeklo, vjera i tako ukrug, po potrebi.
Ilustrativna može biti posljednja kriza vezana za Ustavni sud u kojoj se za „opremu“ razloga i povoda secesijskim politikama iz manjeg bh. entiteta pa i iz Srbije, Bošnjacima problematizira između ostalog „muslimanstvo“. Ali, ostavimo ovu ilustraciju po strani. Šta je, konkretno i neovisno o njoj, problem s islamom kod Bošnjaka kao etničke i političke grupacije u Bosni i Hercegovini? Zbog čega je tačno problem da neki Bošnjaci, svoje stavove, pa i političke iznose i iz svoje muslimanske pozicije? Šta je tačno problem u toj poziciji?

Ne susrećemo se kao pripadnici muslimanske zajednice i kao Bošnjaci s tim prvi put, odavno je kod nas biti „musliman“ ono što, samo po sebi, u političkom smislu ima nešto neodgovarajuće za geopolitički prostor u kojem jesmo i djelujemo. „Muslimanska“ politička pozicija Bošnjaka, ukratko, stiješnjena je između vrlo agresivnih hegemonističkih političkih pretenzija na teritorije koje naseljavaju. S druge strane, uspostavljena je kulturološki ispod veoma čvrsto konstituiranih supremacijskih rasističkih ideja koje postoje kao argument takvim politikama.

Više od stotinu godina, Bošnjaci ovih prostora su u susretu sa takvim idejama – koje osporavaju naše razne identitete: vjerski, kulturni, politički i koje imaju vrlo jasnu funkciju delegitimiziranja u svakodnevnom životu. Više od stotinu godina Bošnjaci su nečiji objekat „civiliziranja“, jer su dominantne supremacijske kulture mjerilo i za našu unutarnju uspostavu. Nove definicije prihvatljivih ponašanja, političkog organiziranja, pismenosti i školstva koje isključuju i ne uvažavaju našu poziciju i muslimanski identitet – nas stavljaju u poziciju problematične grupe, ili čak pojedinaca i pojedinki koje treba postaviti na novu poziciju, jer je njegova ili njena, manje vrijedna. Držati jednu grupu u konstantnom procesu opravdavanja vlastitih identitarnih odlika – jer one su same po sebi manje vrijedne uz proces hranjenja „kompleksa manje vrijednosti“ zbog identiteta – ima vrlo konkretnu svrhu. Mnoge od tih konstrukcija o našoj „manje vrijednoj“ kulturi i vjeri smo internalizirali nerazumijevajući njihovu funkciju. Mnogi od nas, ne svojom krivnjom, nego direktnom posljedicom supremacijskih, orijentalističkih, rasističkih, pa i islamofobnih ideja koje nas okružuju skloni su iz svog bića iskorjenjivati dijelove identiteta ili naprosto učiniti otklon od tog identiteta ne zbog svjesnog uvjerenja da je u njemu nešto pogrešno, već zbog toga što se naprosto ne uklapa u „savremenost“, „uspješnost“, „prihvatljivost“ – a i nije isplativ. To internaliziranje ima za posljedicu bespogovorno prihvatanje da je nešto moje manje vrijedno samo po sebi, i da je moja pozicija nevrijedna. Ne tvrdim da je posljedično getoiziranje zajednice po osnovu dijelova zajedničkog identiteta nekakav uspjeh ili da je to bilo ili da jeste neko funkcionalno rješenje – jer nije, ali za početak bi bilo poželjno ustanoviti da supremacijske rasističke ideje nisu tu da nas civiliziraju, nego da nas drže u stanovitoj podređenoj poziciji. U mirnim vremenima dehumanizirajućim mikroagresijama na taj identitet, u teškim vremenima potpunom dehumanizacijom koja rezultira Genocidom. Opetovano prikazivanje nečijeg nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta problematičnim ne mora biti dokazivo, važno ga je samo prikazati spornim i kao manje vrijednog delegitimirati iz javnog političkog života. Ovdje je najpogodnije, bez daljnjeg objašnjavanja, citirati Toni Morrison koja kaže: „Funkcija, vrlo ozbiljna funkcija rasizma je distrakcija. Sprječava da radite svoj posao. Iznova i iznova objašnjavate svoj razlog postojanja. Neko kaže da vi nemate jezik pa onda potrošite dvadeset godina dokazujući da ga imate. Neko kaže da vaša glava nije pravilno oblikovana, pa onda imate naučnike koji dokazuju da jest. Neko kaže da nemate umjetnost, pa dokazujete da imate... Ništa od ovoga nije potrebno. Jer, uvijek će postojati još neka stvar, neka konstrukcija.“ Ona je također tvrdila da će rasizam nestati onda kada više ne bude profitabilan i ne bude psihološki koristan.

Ne postoji stvarni problem u našem muslimanstvu, niti u nekim drugim našim identitetima. Nažalost, postoje ozbiljne implikacije našeg odnosa prema supremacijskim rasističkim idejama oko nas zbog njihove kontrolne note. Spomenuto internaliziranje kompleksa manje vrijednosti se reflektira na odustajanje od poštivanja krunskih, temeljnih islamskih i etičkih principa na koje imamo razloga biti ponosni. Zbog toga rasističke ideje projektiramo na slabije unutar naše grupe, naprimjer manje obrazovane, djecu, žene. Internalizirani kompleks manje vrijednosti projektiramo na slabije, usvajamo supremacijsku poziciju i onda dajemo vrijednosnu oznaku naprimjer spolu ili urbanom/ruralnom porijeklu. To je direktna teška posljedica za muslimane vjernike, jer time odstupaju od temeljnih islamskih načela.

Druga implikacija je odvlačenje pažnje koje nas stalno dovodi u poziciju traženja razloga, povoda, opravdavanja, bavljenja sobom, dokazivanja da jesmo narod, da naša vjera nije nasilna, jer nema snage, niti volje za stavom, koji jeste teži i koji kaže – muslimani, pa šta? Mirni i uspostavljeni u toj poziciji bili bismo potpuno svjesni da njihov problem s našim „muslimanstvom“ ima vrlo konkretnu funkciju – delegitimiziranje naših vjerskih, kulturnih i političkih pozicija.

Na kraju zahvaljujem se kolegici Đermani Šeta na ugodnom razgovoru koji je inspirirao ovaj tekst.

Zadnji put promjenjen Četvrtak, 11 Juni 2020 09:46
Senada Tahirović

Diplomirala na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Od ‎2006 -2013 godine izvršni urednik u časopisu za odgoj i obrazovanje Novi Muallim. 2013. do 2017. glavna urednica Novog Muallima. Autorica više članaka u domaćim časopisima i monografskim publikacijama.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija