FACEBOOK na radnom mjestu

Autor: Muhamed Velić Januar 27, 2015 0

Vrlo često čujemo da je neučinkovitost na radnom mjestu u javnim preduzećima i javnom sektoru izrazito visoka. Štaviše, nerijetko čujemo da su određene firme na rubu propasti, bankrota ili da su već uveliko propale. I to kao da je postalo ovdašnje pravilo, usud i šta li već, a to su otprilike one firme koje se bave određenom djelatnošću u kojoj je teže i komplikovanije lošije poslovati i propasti nego napredovati i raditi dobar posao. Pa zar je (bio) problem naftu prodavati?! Kupiš litar nafte po marku, a prodaješ po dvije! A, povrh svega, pumpe državne naftne kompanije bile su na najboljim mjestima.

I u čemu je enigma pa da velika firma propadne? I sada se upravo to pitamo, kao što se prije svega pitaju i radnici Gazproma (čitaj NIS-a, Naftne industrije Srbije) koji su svi iznad 40 godina, barem u Sarajevu, dobili otkaze (Klix je o tome nedavno pisao), a, uzgred budi rečeno, ta nova naftna kompanija ima i svoga "bezbednjaka" koji je zatečene radnike na čistoj ekavici ispitivao gdje su bili i šta su tačno radili za vrijeme rata. Sada na tim sarajevskim benzinskim pumpama, s plavim reklamama, rade „neki novi klinci“. No, vratimo se na javna preduzeća.

Pitanje je dvostrano: otkud tolika nefunkcionalnost, s jedne strane, i otkud tolika zaposlenost, s druge strane?! Javni sektor je jedini koji broji zavidan broj uposlenih, a to je zapravo administracija svih nivoa vlasti u Federaciji BiH, naravno, i u javnim preduzećima koja su u vlasništvu Vlade FBiH. Prvo, puno ima uposlenih, vrlo često je to po liniji nepotizma, a drugo, što je i bitnije, ti što su uposleni, neki ili mnogi od njih, kriju se iza zajedničkih odgovornosti i gotovo nikako, vrlo slabo ili skroz malo rade svoj posao. Krilatice i ovakvi izgovori su više nego evidentni: "Pusti, uradit će neko drugi! Moramo li sve mi? Trebam li sve ja? Pusti, sačekaj, sad će kraj radnog vremena (još sat)! Vidi šta ima na Facebooku! Provjeri poruke, apdejtuj status, pročitaj nešto na portalu, iz novina!" itd. I ovo su samo neki od razloga.

Dakle, ljudi se kriju iza zajedničke odgovornosti, kao u onoj priči o caru koji je tražio da njegovi podanici preko noći napune jedan veliki kazan ili bazen s mlijekom. I kako priča kazuje, svi su se krili i oslanjali jedan na drugoga pa su preko noći sipali i punili bazen, a ujutro, kad su osvanuli, car je imao šta vidjeti: bazen je bio pun vode. Tako konačno bude i s našim javnim preduzećima i firmama, a one ne pripadaju ni jednoj stranci, niti ni jednom političaru već to pripada narodu, dakle, svim građanima.

Dakako, ti su ljudi, u pravilu svi, koji rade u javnom sektoru, potpisali ugovore o radu, na određeno i neodređeno, i u tim ugovorima sasvim jasno piše koje obaveze uposlenik prihvata, kao obligatne, šta sve mora i treba raditi, a to što piše u ugovoru je obaveza izvršiti. Naravno i sa vjerske strane. Ako neko, pak, misli da može izvrdati šefu ili direktoru da ga ne vidi šta radi ili ne radi na poslu, neka zna da je Allah šahid svakog tog ugovora, a Njega se ne može slagati i ništa Mu se ne može sakriti. A On jasno i kategorično traži od vjernika da ono čega su se prihvatili u ugovorima svojim da to moraju izvršavati, kako stoji u prvom ajetu sure "Trpeza".

Naveo sam banalan primjer, koji stoji u naslovu kolumne, a to je Facebook na radnom mjestu. (A problem je mnogo veće, složenije i dublje prirode. Facebook na radnom mjestu je samo vrh ledenog brijega, to je jedna od paradigmi problema i to je u naslovu prvenstveno zbog zvučnosti i aktualnosti.) Postoje kompanije koje su svojim uposlenicima ukinule mogućnost pristupa i boravka na društvenim mrežama preko svojih (firminih) kompjutera, ali uposlenici imaju svoje privatne mobitele. Uvijek ima načina. Međutim, ako, pak, stoji u ugovoru da se može u toku radnog vremena, s vremena na vrijeme, ili ponekad, biti na društvenoj mreži ili se ta vrsta odmora, komunikacije, razonode, "paralelizma" dopušta - onda je to u redu, ali rijetki poslodavci to dozvoljavaju, izuzev onih koji se bave tom i sličnom djelatnošću. To bi dozvoljavali i oni kojima društvene mreže nikako ne ugrožavaju posao. Ili, imamo situaciju da je neko čuvar neke vrijedne imovine u firmi, nekog skladišta i tome slično, a po cijelu noć je na Facebooku ili u "boljoj" varijanti spava. A robu i skladište, svakako, dragi će Allah čuvati.

Naravno, i poslodavci trebaju voditi računa o tome kome emanet, tj. posao daju, jer i tu je Kur'an kategoričan: Emanet ili posao - odgovorno radno mjesto (u ovom kontekstu) treba davati onima koji su tog emaneta dostojni, koji to odgovorno, referentno i savjesno mogu izvršavati, a nigdje ne piše da to treba davati (samo) tetićima, amidžićima, dajdžićima itd.

Konačno, ovo su neki od razloga zašto su nam nekad tako rentabilne i prosperitetne firme propale, jer su se ljudi skrivali iza zajedničke odgovornosti, a mnogi su situaciju koristili pa su lovili (samo za sebe) u mutnom; zašto nam je i javni sektor neefikasan, dakle, nije to samo zbog toga što je preglomazan nego i što ljudi neće da rade svoj posao. Sve ih živo tangira, ali ponajmanje posao za koji su zaduženi. I kod nas je postalo sasvim normalno da imamo eksperata i stručnjaka za svašta-nešta i na svakom koraku, ali malo ko uistinu, sasvim odgovorno i predano radi svoj posao.

A u tom grmu leži lajk.

Zadnji put promjenjen utorak, 27 Januar 2015 08:23
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro