Vjerujem kako će mnogima koji ovo budu čitali, već nakon prve rečenice, najblaže rečeno, biti nejasno čemu toliko ushićenje, jer, ruku na srce, ikrar dove i odlasci na Ćabu, hvala Milostivom Bogu, već odavno nisu ništa neobično niti strano bosanskohercegovačkom podneblju. Ako su nekada i bili, a u određenoj mjeri jesu, više definitivno nisu.

Helem, tog predzadnjeg oktobarskog dana u Lizopercima kod Prozora je ikrar dova dvojici braće, Safetu i Husniji Bajramović. Obojica s velikim nestrpljenjem čekaju ovaj veliki put i susret sa svetim mjestima po kojima su 63 godine hodile mubarek noge našeg Pejgambera alejhisselam. Budući da se radi o najodabranijem ljudskom zijaretu koji je u svakom pogledu poseban i koji, prema kazivanju hadžija, predstavlja jasnu prekretnicu u životu vjernika, pokušavam dvojicu braće gledati kroz tu prizmu. No, nikako da pobjegnem od jedne vrste divljenja koja se nerijetko pretvara u iščuđavanje. Naime, obojica braće će, ako Bog da, obaviti hadž, obići sveta mjesta i okusiti istinsku ljepotu islama sa njenog izvora. Već naslućujete ono famozno ''ali''. Zapravo, to ''ali'' je jedan od glavnih razloga ovog teksta, jer, uza sve lijepo, do sada rečeno, samo jedan od braće, Husnija, će u vizuelnom smislu dokučiti ljepotu Mekke, Medine, Kabe, Arefata... Njegov brat, a moj adeš, Safet, je slijep.

Dvije kur'anske deskripcije slijepih ljudi bi se mogle nazvati stvarnima a jedna metaforičkom, premda su sve tri, na određeni način, dio ljudske realnosti.

E sad, Kur'an nas upozorava da bi nabrajanje Allahovih blagodati koje nam daje bio beskonačan proces. Većine tih blagodati postajemo svijesni tek kada nam budu uskraćene. Bolesnik misli jedino o zdravlju, beskućnik o toploj postelji i krovu nad glavom, gladan insan o nekakvoj trpezi a žedan o gutljaju vode. Čudno je to kako jedan jedini zalogaj ili gutljaj nekada znaju biti malehni a nekada k'o brdo veliki.

Muhammed a.s., nas uči da smo, kao vjernici, uvijek ''u plusu''. Kako? Tako što se prema životu uvijek postavljamo kao prema prolaznoj stanici na putu ka vječnosti te tako doživljavamo i proživljavamo sve ono što nas zadesi. Pa ako nas sustigne kakvo dobro, mi se uredno zahvalimo svome Stvoritelju jer znamo da je dobro od Njega i da nam je u svojoj Knjizi poručio: ''A ako vi zahvalni budete, Ja ću vam još više dati''. Ako se, pak, suočimo sa kakvom nedaćom i teškoćom, mi otrpimo i izvučemo pouku te tako opet profitiramo. No, jedno je trpiti dan, heftu, par mjeseci ili koju godinu a nešto sasvim drugo je trpjeti cijeli ljudski vijek. Za to treba istinski jaka i nepokolebljiva vjera kakva je bila ona koja je krasila samo velikane ljudskog roda. Možda je upravo tračak te vjere i vrijednost Allahovih blagodati shvatio onaj koji reče: ''Bolovao sam čitav život za skupim cipelama i obućom sve dok jednog dana na ulazu u butik nisam sreo čovjeka bez nogu''.

Kur'an nam u nekoliko navrata govori o slijepoći. Dvije kur'anske deskripcije slijepih ljudi bi se mogle nazvati stvarnima a jedna metaforičkom, premda su sve tri, na određeni način, dio ljudske realnosti. U najljepšem kur'anskom kazivanju o Jusufu a.s., i njegovoj braći susrećemo se sa Ja'kubom a.s., koji je uslijed tuge i žalosti uzrokovane zlobom i ljubomorom sinova oslijepio da bi, povratkom sinova, ponovo progledao. Slijepima će na Ahiretu biti proživljeni i oni koji su na dunjaluku bili slijepi (nehajni) spram Allahovih jasnih ajeta. Konačno, Kur'an spominje i treći, vjerovatno i najopasniji vid slijepoće – slijepoću srca. Iako su sve navedene slijepoće naizgled jednake, stanovita razlika ipak postoji.

U slučaju Ja'kuba a.s., nailazimo na stvarnu fizičku slijepoću koja je kasnije izliječena stavljanjem sinovljeve košulje na lice slijepca. Savremena nauka će se detaljno baviti fenomenom slijepoće te utjecajima znoja, odnosno određenih sastojaka koje on sadrži na slijepu osobu te tako opravdati ovaj događaj opisan u suri Jusuf. No, za ovu priliku nam je puno bitniji i zanimljiviji stav i držanje Ja'kuba a.s., tokom perioda u kome je bio lišen blagodati vida. Nijednog momenta nije pokazao svoje protivljenje spram toga. Naprotiv, uporno je ponavljao da svoju tugu i žalost iznosi jedino Allahu, uporno govoreći ''Lijepi sabur!''. Dakako, od takvog čovjeka i nije bila očekivana drugačija reakcija pa je primjer Ja'kuba a.s., ustvari neka vrsta kalupa po kome bi se trebali ravnati svi oni koji sebe smatraju vjernicima i koji se nađu u sličnom iskušenju.

Onosvijetska, ahiretska slijepoća je nešto o čemu Kur'an ,također, jasno i precizno govori. Međutim, i površan opis ''ahiretskih slijepaca'' nedvosmisleno ukazuje na kvalitet ali i kvantitet njihove vjere. Tako će oni, umjesto bilo kakve vrste pokajanja i priznavanja greške zapravo krenuti u raspravu, insistirajući da im se objasni razlog njihove slijepoće, premda su na dunjaluku ''vidjeli''. Upravo odgovor na njihovo pitanje dovodi nas do treće vrste slijepoće i to slijepoće na Allahove ajete i uputu prisutnu u svemu oko nas. Istina, ovdje se više radi o slijepoći srca, no nisu je lišene ni mnoge ljudske oči. Nerijetki su oni koje, pored vlastitog vida Kur'an etiketira slijepcima. ''Allah je zapečatio njihova srca i uši a na očima im je koprena'' (Bekare – 7).

Zbog svega navedenog naglašavam da riječ ''slijep'' u kontekstu moga imenjaka s početka teksta treba uzimati s rezervom. On, u praktičnom smislu, uistinu jeste slijep i to od svog ranog djetinjstva. No, prema svim pređašnjim parametrima s pravom se usuđujem ustvrditi kako Safet vidi više, bolje i dalje od mnogo nas koji se redovno i nesmetano služimo svojim očima. Mjesna džamija mu je skoro kilometar udaljena od kuće a ipak je jedan od najredovnijih džematlija na vaktovima i uglavnom je upravo on mujezin. Možda bih i sam, zbog određenih urođenih problema sa vidom, djelimično mogao shvatiti njegov položaj, no ono što fascinira i plijeni pažnju kod Safeta je nesalomljivi duh, upornost, lijepi sabur, duhovitost i optimizam kojim godinama zrači i koga konstantno prenosi na druge. Pored toga, Safet je i društveno aktivan te je već godinama bio predsjednik Unije civilnih žrtava rata Hercegovačko-neretvanskog kantona.

Odlazak na hadž, bez ikakve sumnje, predstavlja svojevrsnu krunu ovog osebujnog životnog puta. Koliko god se trudili da razumijemo entuzijazam, elan i volju ovog čovjeka, vjerujem da nećemo uspjeti pobjeći barem maloj dozi čuđenja (čitaj: divljenja). To, zapravo i jeste vjera. Sa njom je ljudski život divan i vrijedan pažnje. Sa njom ljudsko srce osjeća mnogo više a oči vide puno dalje. Bez vjere smo slijepci, vidjeli mi ili ne. Otuda je vrlo znakovita kur'anska poruka svima nama: ''Ali, nisu slijepe oči, slijepa su srca u njedrima''. Safet, možda, fizički neće vidjeti sve ono što vidi većina hodočasnika. No, siguran sam, mnogo ljudi nikada neće vidjeti ono što snagom svoje vjere vidi Safet. Njemu i njegovom bratu, ujedno i vodiču, želim hairli putovanje i primljen hadž, slijepim osobama sabur a svima nama puno više istinske vjere jer je samo ona snaga koja ruši sve barijere i nadomješta sve nedostatke.