50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Između hrabrosti i šutnje

Prvo što svaki čovjek pomisli kad se okrene iza sebe i rekapitulira dotadašnji život jeste njegova neumitnost prolaznosti. Obično se u toj prilici prisjeti nečega što je uradio ili već nije, te se zapita- je li moglo biti bolje? Je li se moglo više rizikovati i time zadovoljnije živjeti.

Pitat ćemo se tako- koliko li samo svojih snova nismo ispunili i svoje sposobnosti na najbolji način izrazili. Krivca tad nemojmo tražiti u drugima niti u društvu, nego nadasve u nama samima i našem odnosu. Ako već po tom pitanju ne činimo ništa plašeći se ovog ili onoga, plašeći se ovna i ovnića, kada ćemo onda živjeti. Ako se mirimo sa svakom situacijom strahujući za njene posljedice praktički sebi uskraćujemo životne uslove, pa i  sam život. Zašto se plašimo i od čega i  od koga strahujemo? Kao ljudi, rekosmo, plašimo se posljedica. One su te koje nas sputavaju u dosezanju željenog rezultata. U toj namjeri više nas brine šta će drugi reći o nama negoli naše vlastito mišljenje i dobrobit. Olahko nekako više poštujemo tuđe nego sopstvene vrijednosti. No, naše vrijednosti su samo naše. Njih nam niko ne može oduzeti. Ukoliko smo time svjesni svojih prilika i šansi- iskoristit ćemo ih, a ne zarad straha od posljedica unaprijed odustati i prepustiti ih drugima. Za prilike koje nam život pruža odgovorni smo samo mi.

  Riječ je ovdje o našem odnosu koji podrazumijeva više moralnu od fizičke ili intelektualne hrabrosti. Taj odnos nadasve se tiče i vezuje za moralnog čovjeka koji se nužno pridržava svojih stavova i principa ne povinujući se spoljašnjim rizicima i unutrašnjim nedoumicama. To suštinski čini čovjeka čovjekom. Nije čovjek onaj koji zbog Dunjaluka i fotelje pogne glavu i postane beskičmenjak i licemjer kojih je uzgred, moramo priznati, danas sve više.  Što čovjek bude  svjesniji tog stanja on će biti dostojanstveniji i time hrabriji u svom izboru. Jer, sama njegova svijest će mu dati za pravo da radi ono što smatra da je potrebno i važno. S druge strane, savjest će ga naprosto tjerati da bude odgovoran pred sobom i pred Bogom.

Međutim, svako društvo ima svoj sistem vrijednosti u kome oni na vlasti kao pozicija nastoje kontrolirati i instrumentalizirati jedinke. Ideološki to zahtijeva pojedinačnu stranačku opredijeljenost i potpunu poslušnost. U takvoj situaciji ne treba odviše razmišljati niti šta dovoditi u sumnju. Jednostavno, politika i političari ne trpe neistomišljenike ni kritičare. To što u tim suodnosima najviše istina strada „nije ni važno“. Otuda se angažman intelektualaca u svakom društvu, pa tako i u našem bosanskohercegovačkom, postavlja kao poticajna snaga. Ukoliko se društvo želi demokratizirati ono mora imati etički osviještenu individuu. Za to je u ovakvim vremenima neophodna hrabrost kako intelektualaca tako i pojedinaca. Intelektualci su pozvani da ponude izlaz, pokrenu ideje i kritički promišljaju. Naravno, bez takvog njihovog angažmana  teško da društvo može krenuti naprijed.

  Naša  bh. realnost je odista zabrinjavajuća. Svi šute i očekuju da neko umjesto njih krene naprijed. Akademik Esad Duraković to karakterizira ovako: „Akademska zajednica i intelektualci o svemu šute, naročito u pogledu patriotizma i budućnosti, šute mučki i izdajnički. Ta šutnja pokazuje i najveću moguću neetičnost, jer nemaju nikakvo pravo na šutnju ljudi kojima su i Bog i Društvo dali znanje i poziciju (da li i pamet?!) da se društveno angažiraju pod prinudom vlastitog znanja. To je najviši nivo prijevare, a upravo ona ohrabruje političke „elite“ da idu pogrješnim putem“. Da problem bude veći  i narod  je iščekujući bolje dane nekako s godinama već oguglao i postao ravnodušan. Nastala šutnja najbolje svjedoči o tome. Ona (šutnja) upravo upozorava  i savjesnim ne da mira. Jer, ako se odviše šuti to je znak da je u državi nešto truhlo. Ne primjetiti to, nego i dalje šutjeti i skrivati glavu u pijesak, te čekati da  napuhani balon pukne- nikome ne ide u prilog. Ni političarima, ni narodu, a ni državi. Zatvarati oči pred sve većim uplitanjem politike u sve društvene pore, bez kontakta s narodom/građanima, nešto je što zahtijeva hitno reagiranje. Očito  je da se politika uveliko odrodila od naroda. Etnički identitet prerastao je u prvenstveno politički identitet. Zajedničko dobro u BiH svelo se tek na uske stranačke okvire. Narod, tj. građani sve se manje pitaju. Doduše, neko će reći, izbori govore o njihovoj volji, ali kakvoj? Glasaju oni koji imaju posao koji, zasigurno, neće glasati protiv. To biračko tijelo je jedinstveno, dok se drugi glođu oko ostatka kolača. Ono što je i dalje izvjesno jeste šutnja. Da li će ko prvi smoći snage i kukurijeknuti ostaje da vidimo. Tek intelektualci imaju prvenstveni zadatak probuditi svijest kod građana i raditi na izgrađivanju državotvorne svijesti u Bosni i Hercegovini.

I kao biber po pilavu, nas posebno interesira odnos Islamske zajednice, njenih prvaka i službenika, prema političkim strankama. Tu ne treba šutjeti. Da li u dovoljnoj mjeri ona (IZ u BiH) osjeća bol i ono što tišti ovaj narod? Odgovori će ukazati da je Islamska zajednica iznikla iz naroda i da se narod od nje ne može tek tako odroditi. Narod se ugleda i pogleduje u Islamsku zajednicu. Stoga ni jedna stranka makar ona bila ukorijenjena i u islamsko naslijeđe, bez obzira na sve ne može biti odgovorna za osjećanja Bošnjaka koliko Islamska zajednica. Jer, Islamska zajednica jeste i treba biti nadstranačka duhovna i institucionalna snaga koja će, ako Bog da, sa reisu-l-ulemom na čelu znati probuditi Bošnjake iz letargije i potaći ih na akciju. I to hrabro, a protiv šutnje koja vlada. Uostalom, hrabrost je sastavni dio vjere, ma kakva god situacija u društvu bila.

Selman Selhanović

Selman Selhanović  je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek za komparativnu književnost i filozofiju, a magistrirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Doktorsku disertaciju „Porodica i društvo u svjetlu ekonomsko propagandnog diskursa“ odbranio je 2014. godine. Dugogodišnji je novinar. Bio je urednik na TV Hayat, urednik lista novinara BH journalist , te prvi  je glavni i odgovorni urednik Bošnjačkog avaza, koji je prerastao u Dnevni avaz. Od 1994. godine je član redakcije Preporoda. Surađuje sa mnogim listovima i časopisima, piše književne kritike i recenzije, a objavio je više knjiga.

Email: selman@rijaset.ba 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija