Redakcija

Redakcija

Sarajevo, 25. septembar 2018. (MINA) - Posljednjih dana u nekim medijima eksponirano je članstvo brata reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića, Šemsudina Kavazovića, u jednoj političkoj opciji i njegovi javni istupi. Preporod je od većeg broja čitaoca dobio upit o povezivanju reis-l-uleme sa političkim stavovima njegovog brata. Ovim povodom zatražili smo komentar reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića koji je za Preporod izjavio:

-Svako ima pravo iznijeti osobni stav i lični dojam o ljudima i događajima, pa tako i moj brat. To ni na koji način ne oslikava moj lični stav a posebno ne stav Islamske zajednice u BiH. U stranačkoj kampanji predsjednik, stranka i vlastito mišljenje se mora braniti. Nerijetko ili gotovo u pravilu se pretjeruje. Zato to treba tako i razumjeti.

Ja poštujem politički stav moga brata kao i političke opcije kojoj pripada, ali zadnju riječ će ipak imati naš narod. Da o ovome nisam pitan, ne bih smatrao da se trebam očitovati. 

Moj je savjet muslimanima da slobodno i bez pritiska bilo koga donose odluke o našoj zajedničkoj budućnosti. Također sam siguran da naši građani neće nasjesti na ostrašćene kampanje, ma od koga dolazila i da se neće povoditi za populizmom bilo koje vrste. Mi kada biramo trebamo da biramo one koji su dostojni našeg povjerenja. One kojima možemo povjeriti nas život, imetak i čast. Na svakome je da prepozna ko su ti, između ostalog, i na osnovu načina na koji vode kampanju i šta nam u njoj nude, kazao je reisu-l-ulema Kavazović.

00Sličica Želim Print

Meso, pored medresa i povratnika, dobiva 76 pravnih subjekata: od narodnih kuhinja, studentskih domova do obdaništa, centara za liječenje, među kojima i Studentski dom u Sarajevu, EMMAUS, JU Dom za stara lica Zenica, Udruženje logoraša Novi Grad, Udruženje gluhih i nagluhih FBiH, Obdanište Zulejha…

Otkup kurbana od povratnika Bošnjaka bio je i ove godine prioritet Rijaseta Islamske zajednice u BiH u akciji Kurbani 2018. Ove, pete godine po redu otkako je uspostavljen ovaj projekat na inicijativu reisu-l-uleme Husein-ef. Kavazovića s ciljem pružanja podrške povratnicima u entitet RS i FBiH, postignuti su do sada najbolji rezultati, kazao je u izjavi za Preporod šef Odjela za ekonomske poslove Bilal Memišević, uz napomenu da se za potpuno zaključivanje rezultata ovogodišnje akcije čeka izvještaj medresa.
„Svi pokazatelji govore da ovaj projekat ima svoju ekspanziju. Medrese bilježe veliki porast, od 10-30 % u odnosu na prošlu godinu“, kazao je Memišević, te iznio očekivanja da će, nakon što sve medrese dostave izvještaje u narednim danima, u završnim rezultatima ovogodišnje akcije Kurbani 2018. brojke pokazati da se broj kurbana gotovo pa udvostručio od 2014. Većina ovih kurbana nabavljena je i žrtvovana na prostoru entiteta RS: u povratničkim džematima Tuzlanskog muftiluka, Srednjeg Podrinja, Goraždanskog muftiluka, Gornjeg Podrinja, u Krajini, Prnjavoru, Bosanskoj Dubici, Kostajnici, Kobašu, Gradišci, zatim u povratničkim džematima u FBiH: u Glamoču, Kiseljaku, Žepču. Ove godine po prvi put je ovaj projekat implementiran na Romanijskom platou sa džematom Dejčići iz Trnova, kao i na Palama, te da se nastavlja implementacija sa džematom Kaljina, MIZ Sarajevo, džematom Podgora i Podvitez.

00Cijeli tekst

U novom izdanju Preporoda od 15. septembra čitajte:                                                

INTERVJU

  • Nema kvalitetnih iskoraka u bošnjačkoj politici“, ističe prof. Šaćir Filandra

POGLEDI

  • Šta je muslimanski svijet?

GODIŠNJICE

  • Sjećanje na naše velikane Ahmeda Smajlovića i Nijaza Šukrića

HIFZ

  • Zenica: Novi hafiz Malik Memić

ZAJEDNICA

  • Islamska zajednica kao primjer saradnje EU i vjerskih zajednica
  • Sporazum o saradnji Islamske zajednice i Jevrejske zajednice u BiH
  • Pozitivni efekti Kurbanske akcije će se osjećati cijelu godinu

UVODNIK

  • „Allah je s nama“

PITANJA I ODGOVORI

  • Da li je dozvoljeno držati mačku kao kućnog ljubimca?

KOLUMNE

  • Fikret Karčić – UN: Počinjen genocid u Myanmaru
  • Meho Šljivo: Zaklanjanje za islam i zaklinjanje islamom

DUHOVNOST

  • Vrijednost muharrema i petka

Potražite još mnogo informativno-edukativnih sadržaja u novom printanom izdanju Preporoda, kojeg možete nabaviti na trafikama u vašem gradu. Pozovite nas na broj tel. +387 33 236 493 i postanite član porodice pretplatnika Preporoda. Pratite nas na Facebook Twiter stranici. Obnovite na vrijeme pretplatu za 2018. godinu slanjem prijave na e-mail adresu Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.

Čitajmo Preporod, budimo preporod.

00Sličica Želim Print

Prof. dr. Šaćir Filandra je dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Predaje nastavne discipline: politička filozofija, sociologija jezika, politike identiteta i socijalna filozofija na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Funkciju predsjednika Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ obnašao je od 2001. godine do 2009. godine.

 Vaš komentar o političkoj (ne)moći Bošnjaka u manjem entitetu. Jesu li okolnosti zaista takve da je teško bilo šta promijeniti?

FILANDRA: U znatnoj mjeri je posljednjih godina oslabila pozicija Sarajeva u odnosu na Banju Luku i to slabljenje bosanske/bošnjačke pozicije moralo se negativno reflektirati na položaj Bošnjaka u manjem entitetu. Trend ekskluzivno srpske vlasti u tom entitetu se nastavlja i produbljuje u mjeri u kojoj taj entitet definira, bar verbalno, svoju poziciju izvan Bosne i Hercegovine. Naravno, takav cilj u ovom trenutku jeste iluzija, ali ono malo Bošnjaka dovodi svakodnevno u sve težu poziciju. Na svima nama, a ne samo na političarima, je zadatak da se sažmu iskustva i dometi dosadašnje politike u tom entitetu i da se iznađu njeni novi modaliteti, budući da sadašnji trendovi nisu dobri.

Naš status žrtve je potrošen

Zanima li se EU, ali i šira međunarodna javnost, za sigurnosnu situaciju u BiH ili se više fokusiraju na ekonomsku budućnost BiH?

FILANDRA: Nama je još teško shvatiti i prihvatiti da je naša sudbina samo u našim rukama i da krivicu za vlastito loše stanje, u bilo kojem segmentu življenja, ne možemo tražiti samo u nekome sa strane. Takva svijest značila bi autorefleksiju i suočenje sa vlastitim neurađenim zadacima na što naše elite još nisu spremne, budući bi one same došle u pitanje. Naš status žrtve u ratu je potrošen, Bosna i Bošnjaci nisu više u pozitivnom fokusu međunarodne politike. Čak je prisutan i suprotan trend kojim se bosanski muslimani nastoje predstaviti jedinim remetilačkim faktorom na ovom području. Istovremeno, nema iskoraka u bošnjačkoj politici. Ona je duboko konzervativna i sve svodi na zadržavanje postojećeg stanja. To nije dobro. Strance ne interesira kako ćemo mi živjeti, ako se mi razvijamo i oni će nam pomoći i u tome će sa svojim kapitalom sudjelovati. I to je legitimno. Njihov jedini interes je sigurnosne naravi i mislim da su Bosanci u toj sferi zadnjih godina postigli značajne rezultate.  

00Cijeli tekst

Najveći sigurnosni problem je nedostatak sistema

-kaže direktor Hadžović ističući da kada bismo imali zajednički cilj mogli bismo odgovoriti svim sigurnosnim izazovima

Odgovornost se često pripisuje političarima kojima su važniji lični od općih interesa. To uzrokuje zloupotrebu položaja i povećanje koruptivnih djela. Građani ističu nepovjerenje prema pravosuđu...?
-To nepovjerenje je zato što nema rezultata. Jednostavno, građani sa pravom traže pozitivne pomake u radu pravosudnih institucija. Imamo dosta deklarativnih izjava da smo za državu i napredak, ali malo imamo konkretnih poteza koji idu ka jačanju države. Evo od 2011. godine imamo budžet BiH na istom nivou. Znači, dok smo finansijski ulagali sredstva u jačanje državnih institucija imali smo pozitivne pomake. Evidentan je napredak koji je napravljen u reformama kao što tu su granična policija, carine, vojska, obavještajna služba, djelimično policija i pravosuđe. No, svi su oni u međuvremenu opterećeni nedostatkom resursa i suočeni sa odlaskom kadrova. Naprimjer Oružane snage BiH su 2009. godine imale budžet oko 370 miliona, a sada 9 godina kasnije on iznosi 290 miliona KM uprkos tome što se broj prijetnji i potreba umnogome povećao, a samim tim bi i odgovori trebali biti adekvatni. U međuvremenu, kantonalni i entitetski budžeti se značajno povećavaju, a državni stagnira. Nema puno pomaka. Ostaje deklarativna podrška i pojedincima su puna usta i NATO-a i EU i integracija, ali u praksi se za ovakve stavove ne bore političkim sredstvima. Recimo, jednom inspektoru je pragmatičnije raditi u Banjoj Luci za veću platu, negoli biti u Graničnoj policiji ili SIPI gdje su mu veći lični izdaci. Konkretni iskoraci su načinjeni u izgradnji obavještajno- sigurnosnog sistema, ali rad agencija mora biti značajnije podržan kako bi mogle odgovorniti sve većim prijetnjama i izazovima po sigurnost državne. Na drugoj strani imamo policiju koja je još nedovršen sistem. Svjedoci smo da se pojedine policijske strukture koriste jedna protiv druge i to u istoj državi. Prilikom ovakvih i sličnih incidenata samo se konstatuje da sistem nije odgovarajući i time se sve okonča. Ali, niko nije spreman niti voljan pokrenuti priču i organizovati sastanak političkih stranaka da vide kako uspostaviti strukturu koja će spriječiti nemile događaje u budućnosti. Slično je i sa pričom o integrisanju u NATO, odnosno aktivaciji MAP-a Jedni kažu mi smo za NATO, drugi su oprječni u tom stavu i sve se završi na takvim i sličnim medijskim istupima. Ukratko, nismo još završili te procese u policiji, nismo dovršili procese reforme u pravosuđu, civilnoj zaštiti i dr. To su objektivni problemi sa kojima se suočavamo. Sigurnost nije statičan i jednokratan proces koji se može završiti već je to proces koji zahtijeva kontinurano unaprjeđenje kapaciteta i prilagođavanje novim prijetnjama i sigurnosnim izazovima.
Mogu li ovi imigranti u bitnome narušiti bezbjedonosnu situaciju u BiH?
-Problem je u nedostatku sistema. Treba jednostavno država da odgovori na sve to. Ali ako država ne može narediti nekome onda imamo problem. Tu su i ustavne nadležnosti, gdje imamo 14 ustava, 14 lokalnih vođa koji određuju sve, tako da je teško da država preuzme odgovornost. A, to je državna obaveza prema međunarodnom pravu. Država treba preduzeti sve mehanizme kako bi tim ljudima omogućila da konzumiraju svoja prava. Kao potencijalnim korisnicima azila moramo im to obezbijediti. Koncentracija prelazaka je iz Srbije na granici sa RS-om. Tu su problemi. Tu brzo prelaze uz pomoć krijumčarenja ljudi do zapadnog dijela Bosne i Hercegovine. Jednostavno, država tu treba nešto preduzeti, ali vidite kakvi su animoziteti između lokalne samouprave koja najviše trpi i države koja nema kvalitetan odgovor. Još je gore ako se to pretvori u politički problem.
Pitanje terorizma i odlazaka na strana ratišta nisu više u fokusu interesiranja. Možemo li reći da je ono stavljeno pod kontrolu?
-To pitanje je medijski više eksponirano od strane Zapadne Evrope koja se susrela sa mnogim značajnijim terorističkim aktima u svojim zemljama nego u BiH. Mi smo imali dva do tri teroristička akta koja su bila ozbiljna i nažalost ostavila tragične posljedice u ljudskim životima. Nasreću u posljednje vrijeme takvih dešavanja nema i nadam se da će i u buduće institucije nastaviti sa svojim predanim radom kako bi spriječile eventualne slične događaje, mada moramo biti svjesni da apsolutne sigurnosti u današnje vrijeme više nema. Što se tiče povratka sa stranih ratišta najviše se u obzir uzima činjenica da su ove osobe stekle vojne vještine. Ja bih samo podsjetio da smo mi u BiH izašli sa preko 500.000 obučenih vojnika nakon rata pa oni nisu predstavljali problem po sigurnost. Prošli su kroz ono šta su prošli i ovi borci na ratištu u Siriji i Iraku. Sada su prvi put Evropljani na svojoj teritoriji osjetili toliki obim terorističkih akata. Problem više leži u ideologiji i radikalizaciji tih većinom mladih osoba nego što je to vezano za njihovo iskustvo i vještine koje su stekli na ratištu. Inače broj tih osoba koje su se vratile u BiH je relativno mali i relativno su dobro pod nadzorom policijsko- sigurnosnih struktura. U jednoj maloj sredini i državi poput BiH mnogo je lakše doći do obavještajnih saznanja nego u jednom Londonu koji ima oko 10 miliona stanovnika. Dakle, u BiH je u tom pogledu relativno dobra situacija, ali još jednom ponavljam apsolutna sigurnost se ne može garantirati nikome.

00Cijeli tekst

Godine 1997. osvrnuo sam se u jednom tekstu (Takvim za 1997. godinu, El-Kalem, Sarajevo, 1996., str. 33.-42.) na sklonost jednog dijela uleme (nadam se da je ona u manjini) i tzv. običnih vjernika da vlastitu imenicu Allah zamjenjuju općom/zajedničkom imenicom bog. Ta svojevrsna običajnost nije istaknuta samo u verbalnim iskazima, već je ona učestala i u tekstovima, u pisanim materijalima, čak u dijelu literature koja ima ambicije da bude referentna teološka ili islamološka literatura. „Razlika“ u vezi s tim između verbalnih iskaza i (pisanih) tekstova sadržana je u tome što autori ove odveć smjele i veoma pogrešne supstitucije u svojim tekstovima imenicu Allah zamjenjuju imenicom Bog s velikim početnim B, uvjereni da su time riješili „problem“, a zapravo su se tako – što ću pokazati daljom analizom – zaputili ka blasfemiji. Dotle se u verbalnom iskazu „ne vidi“ ni to veliko početno B, pa je supstitucija tamo još dramatičnija s lingvističkog, vjerničkog, teološkog i logičkog aspekta: tamo je šteta totalna. S obzirom na učestalost te supstitucije, čini se da je riječ o svojevrsnom trendu na koji je nužno upozoriti iznova i s nekim novim akcentima.

00Cijeli tekst

Oni koji imenicu Allah „prevode“ u imenicu Bog vjeruju da pisanjem velikoga slova B izražavaju određeni član koji se etimologijom utvrđuje u imenici Allah, ali naporedno postojanje al-’ilāh  i Allah pokazuje da nisu u pravu, jer al-’ilāh i Allah nisu isto na jezičkom ni na teološkom planu, niti tu suštinsku razliku može “pokriti” veliko slovo B. U tom smislu, literatura na arapskome jeziku (vid., npr., Lisān al-‘Arab i Ibn Kesirov Tefsir) vrlo razložno i argumentirano upozorava da je nedopušteno imenicu Allah zamjenjivati imenicom al-’ilāh  (s određenim članom), jer se ovom drugom imenicom nazivaju idoli. Premda je imenica Allah etimološki nastala transformiranjem određenog člana, ona je vremenom postala nešto mnogo više i određenije od imenice s određenim članom, kako u ravni jezika, tako i u ravni religije. Analogno tome, pisanje velikoga slova B (kao neuspjelo izražavanje određenoga člana) kojim bi se htjela zamijeniti imenica Allah nedopušteno je po istoj logici: pripadnik svake religije označavat će svoga boga velikim B, te se u tom slučaju imenica Bog, upotrijebljena kao oznaka za Allaha, ne diferencira od božanstava u drugim religijama, a upravo Njegovo diferenciranje je suštinsko u islamu. Uostalom, sam Allah upozorava da je ovo Njegovo ime najuzvišenije, jer sadrži sva Njegova svojstva: “On je Allah – Tvorac, Onaj koji iz ničega stvara, Koji svemu daje oblik, On ima najljepša imena”.[1] Razumije se da riječ Bog ne samo što Allaha ne izdvaja u Njegovoj jedinstvenosti u odnosu na nekog drugog boga, nego ne sadrži ni ova druga Njegova “opisna” imena, niti ističe jedinstvenu uzvišenost na kojoj upravo On insistira upotrebom ovoga jedinstvenog imena.

 

[1]   Kur’an, 59:23.

- priča Hasan Džakmić, koji nakon što se borio od prvih dana odbrane BiH, sada bez posla vodi drugu bitku - onu za svoje zdravlje i egzistenciju

U svrhu naše teme vezane za postratni sindrom (PTSP), kojega psiholozi još nazivaju i ‘vijetnamski sindrom’, potražili smo sagovornika kako bismo onako iz prve ruke doznali kroz šta su sve oni koji su se borili prolazili u ratu i kroz šta prolaze sada u miru. Kažemo ‘potražili’, jer mnogi od njih nisu željeli „otvarati stare ratne rane“ i time otkrivati  svoju intimu. No, iako se stidio položaja u komu je danas, Hasan Džakmić je pokazao dovoljno hrabrosti da govori o posljedicama koje je rat ostavio na njegovo zdravlje.  Sada govoriti o onome za šta nije kriv, govoriti o situaciji do koje su ga dovele ratne posljedice i , nadasve, društvo koje o  njemu i njegovim saborcima treba da vodi brigu izgleda kao ‘nemoguća misija’. Tu čak i ona mudrost da vrijeme liječi sve gubi svoj smisao. Štaviše, pomoć onima koji imaju dijagnozu postratnog sindroma za društvo postala je opterećujuća pošto  podrazumijeva sistemsko uključivanje svih segmenata djelovanja, počev od one psihološke, socijalno-ekonomske, i svake druge naravi. A, za to treba vremena, novčanih sredstava, i nadasve volje. Razgovor sa Hasanom Džakmićem započeli smo  spontano,  njegovim prisjećanjem na ratne dane. Hasan priča:


-Po agresiji i ratu u BiH, u Sarajevu smo se onako džematile organizirali u vojne jedinice. Jedan od osnivača jedinice Fatih, da se ne hvalim, bio sam i ja. U toj jedinici bila su i četiri hafiza i desetak do petnaest efendija, svršenika Gazi Husrev-begove medrese. Nakon, pojedinih akcija među kojima je bila i ona oko kasarne na Bistriku i odlaska generala Kukanjca, odlučio sam otići u Sedmu muslimansku brigadu, gdje sam ostao do kraja rata. Tu sam dogurao do pomoćnika komandanta za bezbjednost. Bilo je mnogo ratnih akcija i mnogo ranjenih i ubijenih. O tome bi se dalo nadaleko pričati.

Rizici bez ikakve satisfakcije

Na pitanje je li bilo straha u tim akcijama, Hasan nam odgovara:

-Za divno čudo, vjerovali ili ne, nisam se toliko plašio. Bilo je pedesetak akcija i direktnih borbi, ali u tom metežu i iščekivanju nije bilo mjesta za razmišljanje. Svaki put je bilo sa Božijom pomoći. Da budem iskren nisam osjećao neki veliki strah. Čak sam u tim akcijama bio izuzetno uspješan i spretan. Prilikom jedne akcije iz 1994.godine  kada je bilo gusto i kada je život visio o koncu, a mi napadali, pitao sam se - Bože mili, ako  ovo preživim i ako rat prestane  da li će ovi momci  sa kojima sam išao u prve redove i  zajedno oslobađali teritorij – da li će imati ikakvu nagradu za to. Rizikovali su živote, a da li će za to biti nagrađeni. Plašio sam se da li će steći ikakve zasluge, barem one minimalne  da njihove porodice neće oskudijevati ni u čemu. Međutim, na kraju rata je bilo kud koji mili moji. Ništa od toga. Bilo je snalazi se. Nije bilo nikakvog reda i nikakve brige. Sa te strane mi smo očekivali da će sve ići po nekim zaslugama. 

Što se tiče samog Hasana za njega problemi počinju od 2003 .godine kada je izgubio posao. On kazuje: -Radio sam u općini Stari Grad na obezbjeđenju. Od te 2003.godine kada sam izgubio posao sve mi je krenulo naopako, što se kaže niz stranu. Sa nekim prijateljima sam pokrenuo neki posao, ali nije išlo. Tada su nastali i problemi u kući. Sa ženom je bilo nekih nesporazuma pa i svađa, ali je svijetla tačka bilo to što su mi dva sina došla do četvrte  godine na  Pravnom fakultetu. Njihovo školovanje  pomogli su svastika (sestra moje žene) i badžo. Ukratko, po gubitku posla nisam se nikako mogao snaći. Čak sam se odao i lošem društvu. Štaviše, oni koji su me znali prije rata kao vjernika koji se pridržava džemata i namaza  čudili su svemu tome. Pitali su me jesam li uopće normalan, šta radim. Ibretili su se. Rekao sam im da i sam ne znam šta se to dešava sa mnom. Morao sam se suočiti sa sobom i svojim greškama. Bila je to žestoka utakmica. Sada je stanje bolje i stabilnije, ali još treba popravki na meni.

Proces liječenja

Svjestan svojih grešaka Hasan je na nagovor amidžića i još trojice ahbaba odlučio posjetiti psihologa. O tom dijelu liječenja priča:

-Bilo me je isprva sramota. Oni su me savjetovali da odem gore (u bolnicu za duševne bolesti Jagomir i Kliniku). Kontam, po logici dvije glave više znaju, poslušam njih četvericu i odem. Prvi put sam se pokajao što sam otišao. Eto, oni su mislili da ja bolujem od posttraumatskog sindroma, a bilo je još svega toga. Poslije sam bio još pet puta, ali tada se nisam pokajao. Odmorio sam se po mjesec- dva  i stabilizirao. Ljekari su  u nekoliko navrata razgovarali  sa mnom i dali mi neke lijekove. Pitali su nas svakoga pojedinačno koga šta žulja i tišti. U Jagomiru sa nama je dugo radio dr. Omer Čemerlić, a sad dr. Muhamed Ahmić. Tu sam sretao ljude koji nisu ni alkoholičari niti ovisnici o drogi, pa još i klanjaju, ali se vidi da nisu baš nešto dobri u glavi. Svi oni imaju neke boljke. Meni su dali i neke lijekove koje baš i ne pijem redovno. Iskreno ću ti reći -ti lijekove me malo izbace i uspore. Zato ne smijem reći da ih ne pijem stalno.

Od Hasana Džakmića doznali smo i ovo da je podnio i zahtjev za penziju. Na osnovu papira da se liječi na Klinici  trebao bi odmah da direktno ide u penziju. Ovako, dok se to ne riješi on će muku mučiti kako da stekne koju marku. No, najveća muka je ta što se njegovo učešće u ratu nije adekvatno vrjednovalo i što neki drugi ubiru zasluge od države za koju se on iskreno i zdušno borio.

00Sličica Želim Print

U džamiji džemata Voloder u Bosanskoj Otoci, koji pripada Medžlisu Islamske zajednice u Bosanskoj Krupi, 14. jula 2018. ili 01. zu-l-kadeta 1439. hidžretske godine priređena je svečanost s kojom je mladi Otočanin Elmir Kadić i zvanično promovisan u hafiza Časnog Kur’ana.


S povodom

Radost i uživanje nakon svakog naučenog ajeta

 Možeš li nam nešto reći o tvojim počecima druženja s Kur’anom?

Moj rani vjerski odgoj je usko vezan za viteški grad Bužim u kojem sam provodeći svoje djetinjstvo pohađao mektebsku nastavu kod imama centralne bužimske džamije Senada ef. Aljića. Učenje arapskog pisma sam započeo sa 7 godina da bi svoju prvu hatmu Kur’ana zajedno sa ostalim polaznicima moje mektebske generacije proučio kada sam navršio 11 godina. Zasigurno ovaj je faktor možda i najbitniji da se u jednom mladiću usadi ljubav prema učenju Kur’ana i druženju sa njim.

Šta te i kada inspirisalo da počneš s hifzom Časnog Kur’ana?

Nakon što sam akademske 2009/2010. godine primljen na Fakultet političkih nauka u Sarajevu moj studentski život započinje u Studentskom naselju „Bjelave“ u kome sam kroz institucije Islamske zajednice na nagovor svojih kolega najprije započeo učenje Kur’ana po tedžvidskim pravila, a zatim sam na tim halkama Kur’ana čuo za hadis Božijeg Poslanika, s.a.v.s. „da onaj ko god bude čitao Kur’an, pamtio ga i sprovodio u praksu, njegovim roditeljima će se na Sudnjem danu staviti kruna koja će sijati poput Sunca i bit će ogrnuti plaštom čija će ljepota nadmašiti čitav dunjaluk. Upitat će: „Zašto nam je dato ovo?“ Reći će im se: „Zbog toga što je vaše dijete naučilo Kur’an.“ Ovaj hadis je prvi simptom koji je u meni probudio želju za hifzom Kur’ana.

Kako je bilo na početku i ko ti je posebno pomogao tokom hifza?

Iako možda u samome početku nisam bio svjestan težine zadatka kojeg sam postavio prema sebi ta moja želja za pamćenjem Kur’ana naišla je na oduševljenje mojih kolega iz doma koji su mi bili najveća podrška u toj početnoj fazi. Sjećam se da su upravo oni bili ti koji su me preslušavali naučene ajete, stranice i Kur’anske sure. Nedugo zatim sam upoznao svog prvog muhaffiza, hfz. Damira Gičevića, koji je svojim odgojnim metodama u meni usadio još veću ljubav prema Kur’anu , kako samome hifzu tako i razmišljanju o Kur’anu, a zatim i sprovođenju propisa Kur’ana u život. Početak memorisanja Kur’ana je nosio sa sobom jednu težinu, ali istovremeno radost i uživanje nakon svakog naučenog ajeta. Ono što me, također, potpomoglo na ovome putu jeste rekreativno bavljenje sportom. Uz svakodnevno trčanje, koje sam imao običaj praktikovati u Atletskom centru Koševo, slušao sam Kur’an i na taj način u podsvijesti sam kroz melodiju učača Mišarija al-Afasija pamtio ajete i sure koje sam slušao. Često se znam našaliti da sam zadnji džuz Kur’ana naučio trčeći.

Da li je bilo teško, uz dva potpuno različita studija, učiti i Kur’an napamet?

Jedna od mojih životnih prekretnica jeste da kao stipendista države Kraljevina Saudijska Arabija 2013. godine bivam primljen na Institut za arapski jezik na Univerzitetu Qassim. Zasigurno mogu reći da je to ono što mi je uveliko olakšalo najprije razumijevanje, a zatim i hifz Kur’ana. Nakon završetka arapskog jezika 2015. godine na istom Univerzitetu sam upisao Fakultet islamskog prava koji je u konačnosti postao još jedna spona na putu učenja Kur’ana. S druge strane ostala je velika obaveza prema mojim roditeljima koji su mi najveća podrška tokom cijelog života da završim master studij na Fakultetu političkih nauka. U tim trenucima oni su mi bili najveća inspiracija i motivacija da ne odustanem niti od svojih prvobitno zacrtanih ciljeva. Hvala Allahu i taj segment mog života bi trebao da se upotpuni u skorijem periodu. Trenutno sam u fazi pisanja naučnog-istraživačkog rada u oblasti međunarodnih odnosa.

Koliko si vremena učio hifz i da li je bilo teškoća?

Učenje hifza mogu podijeliti u dvije faze. Prva, period koji sam proveo u Bosni i Hercegovini, trajala je dvije godine u kojoj sam uspio da naučim 5 džuzeva Kur’ana, i druga, period mog odlaska na studije u Saudijsku Arabiju u kojoj sam, Allahovom voljom, u periodu od 3 godine uspio da upotpunim hifz Kur’ana. Zasigurno da je period u Bosni imao određenu težinu u učenju, ali je, s druge strane, postao psihološki faktor da uspijem i u onoj drugoj fazi koja je ukratko sažeta u ajetu sure Al-Inširah „Ta, zaista, s mukom je i last“.

Kakva je bila uloga i važnost tvog muhafizza?

Sada sa ove distance, nakon mog pređenog puta u procesu hifza Kur’ana mogu konstatovati da je „institucija“ muhaffiza najbitniji vanjski faktor u tom procesu i usko je povezan sa onim unutarnjim faktorima koji se odnose na motivaciju, jer je u nekim momentima krize, koja neminovno zahvati svakog ko krene putem hifza Kur’ana, muhaffiz taj s kojim dijeliš svoje probleme, iznalazi rješenja za njihovo prevazilaženje, te u konačnosti pokušava da ti vrati samopouzdanje i motivaciju kako bi nastavio ka „uzvišenom“ cilju koji je pred tobom. Od Allahovog dobročinstva prema meni jeste što sam u procesu hifza imao veliki broj muhaffiza koji su, svaki na svoj način, pozitivno utjecali na moje učenje i stvaranje afiniteta prema pamćenju Kur’ana. Kao kruna na svih njih jeste muhaffiz dr. Abdulaziz Drkić, pred kojim sam u relativno kratkom vremenu kompletirao hifz Kur’ana, s jedne strane, i izgradio neke nove ambicije u pogledu izučavanja kur’anskih znanosti, sa druge strane.

Šta je bilo presudno na tvom putu stjecanja titule hafiza?

Uz iskrenost za koju se nadamo da manifestiramo spram Allaha, dž.š., kao presudne faktore na putu stjecanja titule hafiza izdvojio bih strpljenje prožeto ustrajnošću, kao i faktor uloge prijatelja koji koračaju uz tebe na tom plemenitom putu.

Kome si sve zahvalan što si hafiz Kur’ana?

Svakako nakon zahvale Allahu, dž.š., i zahvale roditeljima, muhaffizima i prijateljima posebno moram istaknuti zahvalnost svojoj supruzi Zehri na jednom velikom odricanju koji iziskuje put stjecanja titule hafiza. Doista je ona ta koja je svoje aktivnosti podredila meni i mome učenju i bila oslonac na ovom putu u svakome trenutku. Allaha molim da je istinski nagradi i da joj učini muža još boljim.

 Koji su tvoji planovi u budućnosti?

Iako se moji fakultetski studiji završavaju u skorijem vremenu, želio bih u budućnosti da ostanem u tom procesu „cjeloživotnog učenja“ sa aspektom na kur’anske i druge društvene znanosti koje će mi koristiti u profiliranju vlastite ličnosti. Neovisno o poslu kojeg budem obavljao, volio bih poseban akcenat staviti na mlade ljude i zajedno sa njima graditi bolju budućnost u našoj lijepoj Bosni i Hercegovini.

Prva hafiza u Banovićima

Septembar 04, 2018

Hafiza Emina Bećarević

Rođena je 1993. godine u Tuzli od oca Mehe i majke Mirsade. Osnovnu školu je završila u Banovićima 2008. godine, a mektebsku nastavu je pohađala kod hafiza Mirsad-ef. Mrahorovića u džematu Repnik. Behram-begovu medresu u Tuzli završila je 2012. godine, a Fakultet islamskih nauka u Sarajevu 2016. godine. Hifz je položila pred komisijom Rijaseta IZ-e 2. jula 2018. godine.

S povodom

Kur’an donosi mir u srce

- kazala je nakon hafiske dove za naš list nova hafiza Emina Bećarević

 - Kako ste počeli učiti hifz?

Hafiza Emina: Hifz sam počela učiti u medresi kod prof. Mirnesa Spahića. Moja prijateljica je jedan dan krenula da je hafiz presluša naučene stranice i pozvala je i mene da idem s njom. Tada me hafiz Mirnes pitao jesam li i ja naučila stranicu pa da i mene presluša. Nisam prije toga razmišljala o učenju hifza. Počela sam učiti jednu po jednu stranicu. Nakon završetka medrese nastavila sam učiti hifz kod našeg asistenta na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu hafiza Abdulaziza Drkića. Ipak, zbog obaveza u školi, a kasnije i na fakultetu, moje učenje u tom periodu nije bilo intenzivno. Nakon završetka fakulteta potpuno sam se posvetila samo učenju hifza i danas sam presretna. 

- Šta smatrate izuzetno važnim tokom učenja hifza?

Hafiza Emina: Mnogo vremena sam posvetila učenju hifza, bila sam uporna, istajna i disciplinovana. Odrekla sam se mnogo toga što je mladima svakodnevnica, ali ni za čime ne žalim i svjesna sam da sam time mnogo dobila. Primijetila sam to prije svega na samoj sebi, na svome ponašanju. Mnogo sam smirenija, jer kada učite Kur’an on vas smiruje, donosi vam mir u srce. Želim da i dalje Kur’an bude moja stalna preokupacija. Za onoga ko uči hifz važna je podrška porodice, posebno roditelja, i muhaffiza. Ako roditelji imaju razumijevanja, ne vrše pritisak i ne požuruju hafiza tokom učenja, nego su mu uvijek podrška i podsticaj, mnogo je lakše. Posebno je važna saradnja s muhaffizom. Ta duhovna povezanost daje dodatnu snagu. Moj muhaffiz mi je bio moj najveći motivator. Kada god bih posustala on me je bodrio da nastavim. Ne mogu pronaći riječi kojima bih se zahvalila mojim roditeljima, muhaffizu, hafizima Mirnes-ef. i Mirsad-ef. i svima koji su se zaista srcem radovali, zajedno sa mnom, na ovom putu.

- Koja je tvoja poruka budućim hafizima i hafizama?

Hafiza Emina: Kada sam tek počela učiti hifz sve mi je izgledalo daleko, skoro nemoguće, ali jaka želja i ljubav prema Kur’anu pobijede svaki strah i nesigurnost. Treba istrajavati. I u momentima kada dođe do sumnje u uspjeh treba ostati uporan, jer sama odluka da se krene putem učenja hifza je veliki korak i znak da je Allah, dž.š., u srce te osobe smjestio ljubav prema Njegovoj riječi.

Izašao je novi broj „Preporoda“ od 1. septembra 2018. U njemu između ostalog možete čitati:

Uvodnik

Profanizacija ibadetā

Duhovnost:

Zašto ne trebamo obilježavati
Novu hidžretsku vatrometom

Pogledi:

Dodikov pucanj u Ferhadiju

Gdje počinje odgovornost političara, a gdje krivnja naroda?

Zločini:

Obilježena 26. godišnjica zločina na Korićanskim stijenama

Mi svaki tren živimo sa mislima na naše nestale

Intervju:

Dr. Denis Hadžović, direktor Centra za sigurnosne studije-BiH

Ingrid Mattson, ugledna kanadska muslimanska aktivistica, profesorica islamskih studija na Huron University College, Western University, jednom od najstarijih univerziteta u Kanadi

Pogledi:

Esad Duraković O nadijevanju imena

Pitanja koja život ubijaju - Preživjeti „našu tradiciju“

Za novu etapu u prevođenju Kur’ana

Kur’an i oslovljavanje Boga odgovarajućim izrazom na svome jeziku

Aktuelno:

Izbori i manji entitet - Kako Bošnjaci mogu našteti sami sebi

U susret novoj mektebskoj godini

Velikani:

Ibn Haldunove ideje za preporod muslimanskih zemalja

Potražite još mnogo informativno-edukativnih sadržaja u novom printanom izdanju Preporoda, kojeg možete nabaviti na trafikama u vašem gradu. Pozovite nas na broj tel. +387 33 236 493 i postanite član porodice pretplatnika Preporoda. Pratite nas na Facebook Twiter stranici. Obnovite na vrijeme pretplatu za 2018. godinu slanjem prijave na e-mail adresu Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.

Čitajmo Preporod, budimo preporod.

Stranica 1 od 30
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro