digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif

Crvena linija djece za bosanski jezik

Autor: Said Šteta Maj 06, 2019 0

Dok sam subotnje jutro, nakon besane noći stajao na kiši u “Egipatskom selu”, zagledan u tamno zelenu Neretvu, razvučen između onog što sam noć prije govorio na promociji svoje knjige u Mostaru, i onog što mi valja reći u Počitelju, a da ostane na kamenu, pored mene su prolazila djeca, osnovci.

Odvažni u koraku, čini se, nisu to više samo djeca. U njima skupa koračaju odrasli ljudi,  natjerani na brzo odrastanje, da se nisu imali kad ni klikera poigrati. Znatiželjom djeteta i dušom smrtnika što korača ispod zvijezda i kada ne sijaju, milujem ih pogledom u restoranu, pa se raspitujem, ko su ta djeca?

Saznadoh, da su došla iz okoline Zvornika, kako bi uzvratili posjetu svojim vršnjacima u Mostaru, koji također bivaju tjerani na prebrzo odrastanje. Škole im nazvali po svecima, a za vlast im određuju hajduke, koji od hrama znanja prave hajdučiju, pa da se tamo nadmeću u svojoj neiživljenosti mržnje i primitivizma spram Bošnjaka, makar on bio dijete, tek za školu stasalo.

Gledam ove dječake i djevojčice, onako  vesele kao da su djeca iz Beverly Hillsa, a ne iz grada gdje još krvavi tragovi opominju. Gdje iz svakog zelenog busenja niče nečija kost. Gdje se skoro tri desetljeća, osjeća miris spaljenih ljudi, žena i djece, strijeljanih pa zapaljenih samo zato što su Bošnjaci muslimani, pa mi kroz misli krenu kolona pitanja za one, što bi se biva trebali zvati mojim u vlasti. 

Šta ćete reći ovoj djeci kada vas budu pitali?

Sreća je da uz ovu djecu stoji njihova učiteljica! Onako jasno prepoznatljivo, sa čijih bijelih ruku kaplje dobrota, a svaka njena izgovorena riječ njima je nauk. Uči ih dobru! Uči ih kako razlikovati istinu od neistine. Sreća je da su s njima njihovi roditelji, pa se njih dvanaestero čini kao nepregledna kolona junaka koja kreće u boj za svoj jezik. Njihovo poimanje bitisanja čovjeka na ovom prostoru, koji se protivno svim negiranjima skoro dva milenija zove Bosna i nešto manje od toga Hercegovina, toliko je zrelo, da su poređenja radi, oni u vlasti, samo stanovnici pelena u kojima ostavljaju svo svoje umijeće. Kako drugačije oslikati đikane, nasuprot volje i upornosti ovih malih junaka, na čijim licima je osmijeh kao najljepši dragulj, dok se mudro suprotstavljaju šupljoglavim duducima, krvoločnim mrziteljima bošnjaštva, koji se inate da se bosanski jezik ne može tako zvati. Umjesto toga, ta aparthejdska vlast, ponudila im, da se jezik može upisati u njihove krilate knjižice kao “jezik bošnjačkog naroda”. Ne znaju to oni gore, što bi se biva trebali zvati moji! Samo im ja ne dam, da mi se k’o grinje zavlače u postelju i haljinku, sve dok se ne pokažu na dobrom djelu. Dotada, ja ću se svrstati među ove male vojnike na bojnom polju za bosanski jezik i  ponavljati parolu koju izreče Muharem Sinanović, “Zlatni ljiljan” Armije Republike Bosne i Hercegovine iz Zvornika:“Naša crvena linija je bosanski jezik, mi ispod toga nećemo ići”. Jer ako dozvolimo onim mrziteljima Bosne i Hercegovine da nam ukinu bosanski jezik, onda smo nijemi da im bilo šta kažemo.

A nijemost je bolest što im pogoduje!  

Zato sam još istu noć govorio o tome u Počitelju, gradu kojeg nema na cestovnoj tabli u dolasku iz unutrašnjosti Bosne i Hercegovine, jer vam od Mostara prema moru prvo piše grad koji je iza Počitelja. Znajući doći u ovaj muzej pod vedrim nebom taman kad bi mi oči vezali, jer sam tu počinjao svoju mladost, prebirao prošlost koje ovdje ima za svakog i nije stara samo hiljadu godina, kako se nameće u turističkoj karti, već puno više, ipak me hvatao srklet jer neko hoće tako reći da mog Počitelja nema. Puno, puno dalje, ovdje se urezala prošlost! U milenije pamćenja i patnji, pljačke i razaranja, ubistva i silovanja, ostavljajući na zidinama križ pokorenosti kao u minulom ratu, i puno krvi koju bijeli kamen samo osuši, kao mastilo na historijskoj ploči. Upravo u Počitelju, gradu sa manje stanovnika nego li prozora na lijepim kamenim kućama i kuli Gavrankapetanovića, spomenuh ovu djecu, zasigurno moje junake, moje nosače zastave identiteta, a to je meni bio i ostao moj bosanski jezik. Ispričao sam čestitim Počiteljcima, kako sam u ovoj djeci iz okoline Zvornika ostavio svoje srce, baš kao što ga cijenjeni književnik ostavi u Zvorniku. Ispričao sam im, da se često propitujem u razgovorima sa samim sobom, koji su mučni i iscrpljujući, kao predhodnu noć kada sam u svojoj glavi redao godine u kojima je svaka smokva pored Neretve pjevušila, i ove sad u kojima ima puno više pjesnika, ali sve manje pjesama u kojima je ljepota Emine. Ne budemo li znali pravilno odgajati ovu djecu, i svu drugu djecu širom Bosne i Hercegovine, na istini umjesto nametnutih mitova, sa maternjim jezikom umjesto kombinovanih rješenja koja i nisu jezik, nego silovanje zdravog razuma, ni smrt nas neće lahko primiti u svoje odaje. Zato ja ostajem sa ovom djecom na crvenoj liniji koja se zove bosanski jezik. Ne posustajem!

Razumni bujrum, budale stoj! 

x

Autor sa Zlatnim ljiljanom Muharemom Sinanovićem

 

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine