50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Zabrana kongresa imama

Autor: Šaćir Filandra Novembar 27, 2020 0

Iz feljtona dr. Šaćira Filandre u Preporodu

 Mehtić se javno čudio reisu-l-uleminom ponašanju i njegovom derogiranju institucije Ilmijje na način da njenu legitimnu i statutarno utemeljenu odluku o dvogodišnjem održavanju kongresa naziva “takozvanim” kongresom. Neutemeljene su optužbe da se želi narušiti jedinstvo bošnjačkog naroda i islamske zajednice, izjavljivao je tim povodom Mehtić, kao i to da se tu radi o smutnjama na mezhebskim razlikama. “Ilmijja je uvijek stajala na pozicijama Hanefijskog mezheba i osuđivala i rasprave o toj temi, a kamoli prakticiranje mezhebskih razlika.”[1] Na posljednjoj Skupštini Ilimijje donesen je rezolutan zaključak o daljnjem radu na potvrđivanju i upražnjavanju mezheba. Kongresom se htjelo ukazati, nastavlja on, na probleme vezane za život i rad imama, ali i neke probleme u bošnjačkome narodu uopće, te se htjelo “...da ovaj Kongres bude prekretnica u zbijanju redova, na prvom mjestu – uleme”[2]. Mehtić priznaje da postoje razlike između reisu-l-uleme i Ilmijje. Reisu-l-ulema, navodi se, “ignorira ilmijju” i jedini je reisu-l-ulema do tada kome Ilmijja smeta. (Ispravno bi bilo reći da reisu-l-ulema do tada nije kontrolirao organizaciju Ilmijje i da je to bio stvarni razlog spora). Suštinska razlika između Ilmijje i vrha IZ po Mehtiću je u tome što u vrhu IZ vlada mišljenje da je ona u svom radu dostigla maksimum i da se “više ne može”, te da je sve što drugi u okviru IZ, pa i Ilmija, pokušaju uraditi – paralelna vlast, jer se “više ne može”. 

Kritike reisu-l-uleme Cerića 

 

I ovim događanjem iskazala se prevaga nedemokratskog duha u okviru ove religijske institucije. Za njeno vodstvo najvažnije je bilo držati kontrolu nad stvarima bez obzira kakve te same stvari jesu. Reisu-l-ulema do tada ni na koji način nije kontrolirao udruženje Ilmijje / imama, a trebao je zarad nesmetanog funkcioniranja institucije. To udruženje mu je, s druge strane, potencijalno prijetilo institucionalnom krizom, da ne kažemo pobunom, imajući u vidu historijat njihovog odnosa prema aktualnom reisu-l-ulemi. Političkom vodstvu Bošnjaka, također, nije odgovaralo da ova grupacija imama raspravlja o nacionalnim pitanjima, budući da njeno vodstvo nije bilo na liniji SDA. Ovakvi odnosi svima su mogli stvoriti neugodnosti. Stoga bi se moglo reći da je u suočenju s lošom savješću izabrano najlošije, ali i najsigurnije rješenje – zabrana kongresa imama. 

Islamskom zajednicom nastavilo se autokratski vladati, što je dovelo dotle da je reisu-l-ulema Cerić vremenom protiv sebe okrenuo neke od svojih najbližih saradnika, upravo one pojedince koji su odlučujuće utjecali na njegovo postavljenje. Reisu-l-ulema je unutar IZ postao toliko moćan i u djelovanju samostalan da je iz procesa donošenja odluka isključio jedan broj ranijih saradnika. Oni su mu kritički uzvratili, svojim riječima najbolje oslikavajući atmosferu unutrašnjih odnosa u Zajednici. “Oni koji su se u proljeće ratne 1993. uveliko borili da ovaj Reis dođe na čelo muslimana u Bosni sada se više osjećaju postiđenim nego ponosnima kuda to ide i u šta se pretvorila Islamska zajednica. Niko više ne može sagledati granice i posljedice njezine autoteokratizacije”[3], kaže Mustafa-ef. Spahić, ranije jedan od glavnih reisu-l-uleminih ljudi, a sada njegov najžešći kritičar. “Prisutniji u avionima negoli u bosanskim džematima”[4], zamjeralo se reisu-l-ulemi na putovanjima, više ga ima na raznim svjetskim skupovima, konferencijama, prijemima nego u Sarajevu. 

Sa tih putovanja, samo njemu znanih, nema izvještaja niti učinaka. Priznaje mu se da je dao ogroman doprinos “uspravljanju Bošnjaka” u ratu, otvorio je sva vrata vanjskog svijeta, ali je Islamska zajednica, nažalost, ostala zatvorena za široku participaciju muslimana u njoj. Od Cerića se, prema Spahićevim riječima, kao “elokventna i moderna intelektualca” očekivalo daleko više saradničke širine, a manje osobnoga ega, daleko više osjećanja za timski rad, “...negoli novo opasno pretvaranje cijele Islamske zajednice u BiH u policentričnu autoteokratsku zajednicu...”[5].

Islamska zajednica i politički pluralizam

Rijaset Islamske zajednice SFRJ (Rijaset IZ SFRJ) kao vodeća muslimanska vjerska institucija podržao je demokratizaciju i pluralizaciju političkog života Jugoslavije. Pri tome je sam Rijaset zauzeo poziciju političke neutralnosti odredivši da ustanove, vjerski objekti, službeno svojstvo i autoritet službenika, vjerskih službenika i funkcionera “...ne mogu biti korišćeni u stranačke, odnosno političke svrhe”[6]. Ovakvo postavljanje spram politike ipak je bilo krajnje zvanično i deklarativno. Stoga u praksi niti je bilo, a niti je moglo biti ispoštovano. Od Rijaseta je muslimanska javnost očekivala više. Posebno su se tome nadali imami na koje se ova odluka i uputa uglavnom i odnosila. Nadstranački stav IZ, mada očekivan i jasan, nikome nije bio dovoljan. Doimao se principijelnim, ali i previše opreznim, te se vodstvu zamjeralo zbog potrebe šireg objašnjenja te nadstranačnosti[7]

Želim podržati Preporod.

Vjernik je kao građanin bio zabrinut kome će na prvim parlamentarnim izborima nakon socijalizma pokloniti svoje povjerenje. Od imama se, s druge strane, očekivalo barem razumijevanje politike ako već ne političko uključenje. Nije se trebalo dugo čekati na dodatno pojašnjenje odnosa ove muslimanske institucije prema parlamentarnim izborima i politici. Politika neutralnosti, u daljnjim pojašnjenjima, konkretizirana je kao nadstranačka, ali ne i kao vanpolitička pozicija. Islamska zajednica je nadstranačka vjerska organizacija koja služi Uzvišenom Bogu, a ne nekoj političkoj stranci, bio je prvi aksiomatski stav. To, međutim, nikako nije značilo da IZ, baš kao i druge vjerske zajednice, nisu zanimali politički programi stranaka i pitanje ko će doći na vlast. Upravo obrnuto. Mi ćemo sugerirati muslimanima da izađu na izbore i glasaju za one kandidate i onu stranku koji pružaju jamstvo “...potpunog a ne doziranog ispoljavanja i manifestiranja vjerskih osjećanja”[8], kao i jamstvo sveukupnih ljudskih prava i sloboda, bio je aktivniji stav vodstva IZ prema izborima na republičkoj, bosanskohercegovačkoj ravni. 


[1]      Intervju Šefke Hodžića s Hadži hafiz Halilom-ef. Mehtićem, Oslobođenje, Sarajevo, 20. 10. 1997. Vidjeti i Dodir crnog kamena, DES, Sarajevo, 2003., str. 308.

[2]      Šefko Hodžić, Dodir crnog kamena, DES, Sarajevo, 2003., str. 310.

[3]      Mustafa Spahić, “Kuda ide Islamska zajednica”, Ljiljan, 12-19. decembar 2003., str. 32.

[4]      Isto, str. 31.

[5]      Isto, str. 32.

[6]      Na sjednici Rijaseta održanoj 9. juna 1990. donesen je ovakav zaključak. Vidjeti tekst: “Politička neutralnost Islamske zajednice”, Preporod, br. 12/475, Sarajevo, 15. juni 1990., str. 1 i 3.

[7]      Hadžem Hajdarević, “Krila Islamske zajednice”, Preporod, br. 14/477, Sarajevo, 15. jul 1990., str. 2.

[8]      Odnos IZ-e i politike ovim je riječima pojasnio i precizirao Senahid Bristrić, predsjednik Mešihata IZ-e BIH, u izjavi za TV SA. Vidjeti: Preporod, 15. jul 1991. 

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine