50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Lice i naličje slobode izražavanja

Autor: Meho Šljivo Mart 05, 2021 0

Krupne društvene promjene kojima svjedočimo u posljednje tri decenije preobrazile su naš uobičajeni način komuniciranja. Informatička revolucija i savremena tehnologija doprinijeli su bržem i jednostavnijem informiranju, interaktivnijem dvosmjernom i umreženom komuniciranju, svestranijem i raznovrsnijem pristupu medijima.

Neslućene mogućnosti našeg slobodnog i otvorenog informiranja i javne komunikacije učinile su vjerske zajednice društveno vidljivijim, a njihov rad transparentnijim.

Naši prethodnici – imami koji su svoj poziv obavljali u jednopartijskom režimu – nalazili su se pred radikalnom i nerješivom dilemom u svom prosvjetiteljskom i misijskom djelovanju. Oni nisu bili limitirani samo u metodološkom smislu, nedostatku izbora i načina u dostavljanja poruke. Oni su bili ograničeni u suštinskom smislu – neposjedovanja pune i istinske slobode da istine vjere kažu argumentima i jezikom svoga vremena.

Imam je javna ličnost. Njegov poziv i rad je javan. S obzirom na specifičnost poziva kojeg vrši, imam (ali i oni koji ga prate) u javnim obraćanjima nikada ne može u potpunosti i precizno razdvojiti svoj lični od službenog stava.

Suštinu te dileme približio mi je Abdulgafar ef. Jukić u jednom privatnom razgovoru istakavši kako je za vrijeme držanja hutbe uvijek balansirao između dvije neprihvatljive krajnosti: “Ako budem govorio istinu – čeka me zatvor, a ako budem govorio laž – rezervisao sam sebi mjesto u Džehennemu”.

Mi, danas, hvala Bogu, nismo iskušani takvim krajnostima, jer se podrazumijeva da u demokratskom društvu slobodu govora kao općecivilizacijsku vrijednost i dostignuće koristimo racionalno i odgovorno. Umjesto državnog aparata koji propisuje i određuje granice slobode govora, u demokratskom društvu od svih učesnika u javnosti se očekuje povećan stepen samokontrole i samoograničavanja.

Potrebno je raščistiti sa duboko ukorijenjenim i uvriježenim mitom o apsolutnoj i neograničenoj slobodi govora. Cenzura i danas, itekako, efikasno funkcionira. Ponekad suptilno i sofisticirano, a nekada i direktno.

U demokratskim društvima sloboda govora u svakodnevici se ne tretira kao apsolutno pravo, kao zasebno načelo. Jer, ukoliko se sloboda govora posmatra izolovano od drugih vrijednosti i ljudskih prava – ona se veoma lahko pretvara u mehanizam ugrožavanja, diskriminacije i dehumanizacije drugih. Jedna engleska poslovica veli: “Sloboda pokreta tvojih pesnica, ograničena je položajem nosa tvoga bližnjega”. Tako su svojevremeno holandski tv emiteri zbog poštovanja vjerskih osjećaja muslimana odbili prikazati film Gerta Wildersa Fitna u kojem se vrijeđa i krivotvori islam.

Zloupotrebi slobode govora u demokratskim društvima suprotstavljaju se sami mediji i javno mnijenje, i to objektivnom kritikom i suzbijanjem širenja laži i dezinformacija. Najsvježiji primjer za to su posljednji izbori u SAD. U toku proglašavanja izbornih rezultata Donaldu Trumpu su u direktnom obraćanju utjecajne američke televizije jednostavno isključile ton i na taj način poštedjele javnost od laži.

Paradoksi otvorenog i massmedijskog društva

Uvažavajući sve prednosti otvorenog i demokratskog društva, neograničenih mogućnosti komuniciranja, ograničene, a ne apsolutne slobode govora, treba upozoriti i na njegove očigledne paradokse.

Intelektualna hermetičnost i novi mediji

U evropskoj historiji, kako to tvrdi H. O. y Gasset, od njenih prapočetaka pa sve do 20. stoljeća prosječni čovjek nikada nije vjerovao da bi mogao imati mišljenje ili stav o nečemu. Taj čovjek je imao vjerovanja, tradiciju, iskustva, duhovne navike, ali nikada nije sebi laskao da posjeduje teoretska mišljenja o tome kako stvari stoje u književnosti ili politici. Mišljenja o važnim događajima u javnosti su artikulisali intelektualci i vršioci javnih dužnosti. Massmediji su stubokom preokrenuli tu praksu. Sredstva masovnih komunikacija su postala poligon za demonstraciju mišljenja prosječnih ljudi i to bukvalno o svemu, najčešće o pitanjima koja prevazilaze znanja i kompetencije učesnika u javnom diskursu. Na društvenim mrežama pišu se i šeruju ne samo vicevi i zabavni sadržaji, već i kratki i dugi statusi o tome je li zemlja okrugla ili ravna ploča, da li je Churchill stvarna historijska ili izmišljena ličnost. U vrijeme pandemije korona virusa mogli smo se uvjeriti da prosječni čovjek uvijek zna više o virusima od vrhunskog epidemiologa. Iako su omogućili brži i lakši protok informacija, novi masovni mediji su istovremeno stvorili klimu takozvane intelektualne hermetičnosti, ambijenta u kojem se geometrijskom progresijom na internetu i drugim medijima šire teorije zavjere, nadriljekarstvo, heretička učenja...

Brbljivost

Književnik i publicista Dževad Karahasan primjećuje kako sva naša savremena informatička pomagala i tehnološki izumi naprosto nameću brbljivost. Dekarteovu maksimu “Mislim, dakle postojim” u eri interneta je zamijenila populistička pomama za samoobjavljivanjem koja se može sažeti u slogan: Tvitam, lajkam, šerujem – dakle postojim. U silnoj želji da što prije nešto javno objavimo i kažemo, zapravo, zaboravljamo kako je šutnja temeljno iskustvo čovjeka. Šutnja je onaj beskraj u kojem nam se otkriva sveto. Poslanici su u samoći i šutnji ostvarili najdublje spoznaje i otkrovenja. Šutnja je hvalevrijedna vrlina u svim objavljenim monoteističkim religijama. Brbljivost može biti pogubna. “Čovjek izgovori riječ, bez razmišljanja, i zbog nje ‘posklizne’ u vatru koliko je razdaljina između Istoka i Zapada” (Muttefekun alejhi). “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti” (Buhari i Muslim). U jednoj predaji spominje se kako je nakon spašavanja iz utrobe ribe Junus a.s. stalno šutio. Upitan zašto to čini, odgovorio je: “Jezik je bio taj koji me odveo u utrobu ribe”.

Biti viđen po svaku cijenu

Živimo u vremenu kada je važno da nas neko prepozna, vidi, primijeti. Riječ je o onom banalnom prepoznavanju na ulici gde će neko reći “vidi, to je on”. Zbog takozvanog fluidnog društva, u kome vlada opća kriza identiteta i vrijednosti, jedini način da se dobije društveno priznanje jeste “biti viđen” po svaku cijenu. Ta pomama za pojavljivanjem (i slavom po svaku cijenu, pa makar i po cijenu dolaska na ono što se nekada zvalo stub srama) proizlazi iz gubitka stida ili rezultira gubitkom stida – svejedno. Kako bi izbjegli crnu rupu anonimnosti, s pravom primjećuje Umbero Eko, spremni smo da se odreknemo onoga što se ranije nazivalo stid (iliti ljubomorno čuvanje vlastite privatnosti).

Doduše, to ne znači da se i danas ne teži dobroj reputaciji, ali je do nje teško doći. Mora se napraviti nekakav herojski podvig, čestito djelo, konkretan i vidljiv rezultat. Mnogo je lakše dospjeti u žižu interesovanja, tako što ćemo verbalno preuveličati neki događaj ili u emotivnom naboju napisati neki bombastičan i slatkorječiv status ili komentar. Psihološka zamka opsesivnog korištenja društvenih mreža funkcionira na slijedeći način: sve dok objavljujem nešto na Facebooku i Instagramu, sve dok neko dijeli i lajkuje moje objave ja se osjećam

živim i aktivnim učesnikom društvenog korpusa.

Imamski poziv i javnost

Ustavom Islamske zajednice propisano je da djelatnosti u Islamskoj zajednici osim načelima zakonitosti i odgovornosti podliježu i načelu javnosti, a u dijelu Ustava koji regulira Obaveze i prava pripadnika Islamske zajednice navedena je odredba po kojoj pripadnik Islamske zajednice ima pravo “da bude obaviješten o radu organa i ustanova Islamske zajednice.” Nema nikakve sumnje da organi IZ trebaju pronaći optimalan način odgovornog komuniciranja s javnošću u kojem se podjednako treba izbjegavati pozicija osuđenika u kojoj se Zajednica neprestano proziva i pravda pred javnošću, ali i pozicija spava

ča u kojoj će uposlenici Zajednice inferiorno tretirati javnost ne obavještavajući je o svom djelovanju i ne mareći za to šta o nama javnost uistinu misli. Imam je javna ličnost. Njegov poziv i rad je javan. S obzirom na specifičnost poziva kojeg vrši, imam (ali i oni koji ga prate) u javnim obraćanjima nikada ne može u potpunosti i precizno razdvojiti svoj lični od službenog stava. Imamska ahmedija i kada nije na glavi, prati imama i na ulici, i u tramvaju, i pozorištu i na bilo kojem mjestu gdje se pojavi. Zato postoji opravdana sumnja da se u svakom ličnom imamskom stavu, objavljenom tekstu i statusu, donekle reflektuje i zvanični, oficijelni stav organa Zajednice. Iako ne raspolaže formalnim, administrativnim, mehanizmima pravne prinude, imam raspolaže ogromnim simboličkim kapitalom. Njegova moć proizilazi iz duhovnog i moralnog vjerskog autoriteta na osnovu kojeg utječe na svijest, volju, stavove i raspoloženje ljudi. Nikada se ta moć društvenog utjecaja ne smije ni precijeniti ni potcijeniti.

Dovoljno je podsjetiti na događaj sa obilježavanja Genocida u Srebrenici, 11. jula 2015. godine kada je Reisu-l-ulema sa dvije riječi spriječio incident koji nije mogla spriječiti ni SIPA ni OSA, ni sve obavještajne agencije, policijske i bezbjedonosne strukture. Riječima: “Okrenite se prema kibli”, Reisu-l-ulema je na Šehidskom mezarju u Potočarima u jednom trenutku smirio naraslo nezadovoljstvo ljudi koje je moglo prerasti u ozbiljniji incident.

Sasvim je razumljivo da imami aktivno učestvuju u javnom komuniciranju putem društvenih mreža. Informacijske i komunikacijske prednosti koje nam pruža taj virtuelni džemat naročito su došle do izražaja u jeku pandemije kada je bilo nemoguće doći do mnogih naših džematlija na uobičajen način. Zašto odgovorno, racionalno i odmjereno ne koristiti svoj profil na društvenim mrežama u redovnim i vanrednim aktivnostima i inicijativama?!

Pčele ili termiti

S obzirom na našu poziciju, društveni utjecaj i simbolički kapital, imam se na društvenim mrežama može ponašati ili poput pčele ili poput termita.

Pčela nikada i ničim ne ugrožava košnicu, jer intuitivno zna da sve što je dobro za košnicu – to je dobro i za pčelu. Analogno tome imam zarad vlastitog publiciteta i popularnosti neće napisati niti objaviti nikakav sadržaj koji bi bio u proturječju sa vrijednostima, stavovima, ciljevima i orijentacijama IZ.

S druge strane, ponašanje termita determinira odsustvo svijesti o posljedicama pojedinačnog destruktivnog djelovanja. Mali beznačajni mravi rove, prave puteve i kanale u temeljima kuća kako bi izbacili zidove iz ravnoteže i najzad omogućili da se kuća sruši, naizgled, sama od sebe.

Pčele se ne trebaju takmičiti sa termitima na društvenim mrežama. Unaprijed trebaju znati da će u verbalnim ratovima i prepucavanjima s njima izvući deblji kraj. Sposobnost i brzina plasiranja glasina/ informacija na društvenim mrežama neuporedivo je jača od sposobnosti i mogućnosti njihove provjere, a sposobnost automatskog prihvatanja tih informacija je neuporedivo jača od sposobnosti njihovog odbacivanja i opovrgavanja.

I najzad, ova oblast može se regulirati i odgovarajućim pravilnicima. Nisam siguran u njihovu potpunu djelotvornost jer, dovoljno je podsjetiti na onu Tacitovu: “Kad je država najpokvarenija, ima najviše zakona”. U primjeni postojećih propisa i pravilnika znamo biti subjektivno selektivni. Rado i dosljedno se pozivamo na Rijaset i kućni red u džamijama kada nam je, naprimjer, potreban argument za uvođenje reda u džamijama, ali ako treba dosljedno provesti odluku o distribuciji izdanja IZ u džamijama, tada nismo ni izbliza ažurni i dosljedni u primjenjivanju pravilnika koji reguliraju takva pitanja.

U svakom slučaju, nedosljednost u primjeni važećih normativnih akata koju javno ispoljavamo, vratit će se poput bumeranga upravo nama – u nedosljednom ponašanju vjernika spram naših zahtjeva i inicijativa. Kako drugačije protumačiti gest hatiba koji na početku hutbe upozna džemat da će se u svim džamijama tog petka čitati jedinstvena hutba, ali da on to ipak neće učiniti zbog ranije pripremljene hutbe, do li kao (ne)svjesnu poruku džematlijama – Kako se ja odnosim spram uputstava i preporuka organa Islamske zajednice, i vi se potpuno isto možete odnositi spram onoga što ja od vas tražim i zahtijevam.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija