50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Putevi do znanja

Autor: Rifet Šahinović Juni 15, 2021 0

Čovjek je intelektualno biće i po prirodi je znatiželjan, te je potraga za znanjem cijelog života nezaobilazna i nužna. Učenje je proces koji nikada ne prestaje. Klasična djela muslimanskih učenjaka govore o putevima koji vode ka znanju. Prva stepenica ka znanju je šutnja, druga – slušanje, treća – pamćenje, četvrta – razmišljanje i peta – širenje znanja. Naravno, u Kur’anu imamo argumente za navedeno. Duh cjeline kur’anskog teksta govori u prilog tome. Opšte je poznato komentatorsko pravilo da svako onaj ko pokušava tumačiti Kur’an mimo njegove cjeline i univerzalnosti zapada u jednu vrstu redukcionizma.

Kako slušamo – tako učimo

Da bi razumjeli onoga ko govori, moramo ga saslušati što bi značilo da je u komunikaciji nužno šutjeti dok drugi govori. U silnoj želji da mu pomogneš, prvo moraš čuti stanje drugog – moraš pažljivo saslušati ono što ima da kaže. U galami niko nikoga ne sluša i tu je sav trud uzaludan. U suri El-’Araf (204) upozoravaju se ljudi da trebaju šutjeti kada je posrijedi i Božija poruka: “A kad se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani.” Kada su džini čuli Kur’an, rekli su: “Šutite.” (El-Ahkaf, 29). Sam post, kao ibadet, u korijenu riječi sadrži šutnju – zašute fizički organi ljudskog saznavanja kako bi progovorili duhovni organi ljudskog bića. Hazreti Merjema se zavjetovala svome Gospodaru na post šutnjom (savmen) i ni s kim nije razgovarala (Merjem, 26). Ako do duhovnih spoznaja dolazimo putem šutnje, pa zar i do znanja ne možemo doći ovim putem? Naravno, da bismo bili pomilovani da se poslužimo kur’anskim izrazom, znanjem – trebali bismo šutjeti pred znanjem drugoga. U islamskoj tradiciji je stalno prisutno pravilo da je u društvu učenjaka bolje šutjeti nego govoriti.

U suri El-Mulk (10) se govori o dva grijeha zbog kojih su pojedinci dospjeli u Džehennem: “...da smo slušali (one opomene), ili (barem) razmišljali, ne bismo sada u ognju razbuktalom bili.” Prvi grijeh je neslušanje, a drugi je nerazmišljanje i nerazumijevanje. Slušanje je opažanje putem uha – primanje podražaja iz vanjskog svijeta. Glagol sm’ pojavljuje se 185 puta u Kur’anu, što samo po sebi govori koliko je važno slušanje. Kur’an vrlo često govori o obdarivanju ljudi sluhom, vidom i srcima (El-Ahkaf, 26). Vrlo je zanimljivo spominjanje kategorije ljudi koji su spremni tvrditi da slušaju, a ustvari ne slušaju (El-Enfal, 21). Da bismo došli do znanja, moramo naučiti slušati. U današnjem svijetu ljudi nisu spremni da slušaju, ustvari niko nikoga ne sluša. Ne sluša dijete roditelja, učenik učitelja, mlađi starijeg… Sve je to posljedica gubljenja onog važnog osjećaja koji Kur’an potencira – osjećaja za pažljivo slušanje. To počinje još u fazi djetinjstva kada se djeca uče svemu, ali ne istinskim vrijednostima. Kur’an nas upozorava da onaj ko štuje dragog Boga u svojoj mladosti, prima mudrost od Njega u svojoj starosti (El-Kasas, 14). Ovdje ćemo spomenuti samo uzgred da na stranicama Kur’ana čitamo i o “uhu koje pamti” – uzunun va’ijeh (El-Hakka, 11 i 12). To nije fizičko uho koje prikuplja zvučne signale. To je uho kojim razumijevamo i dajemo smisao onome što smo čuli. Gospodar svjetova čini da sve opomene date ljudima, od zaborava budu sačuvane uhom koje pamti. To pažljivo uho može zapamtiti opomenu i učiniti je trajnim podsjećanjem za sve ljude.

Zar oni nisu nikad naučili sami razmišljati?

Kur’an često vraća svoje čitatelje na čin meditiranja, promišljanja, razmišljanja i stalnog ispitivanja (tefekkur). Kur’an poziva da se razmišlja o dokazima i fenomenima radi formiranja slike, odnosno razumijevanja i konceptualiziranja. Čak se u suri Er-Rum (8) pozivaju ljudi koji nisu svjesni konačnih stvari: “Zar oni nisu nikad naučili sami razmišljati?” Poslaniku a.s. se nalaže da ispriča ljudima kazivanja koja su prepuna duhovnih poruka “kako bi se zamislili” (El-’Araf, 176). Razum, ispravno korišten, mora voditi čovjeka do spoznaje Božijeg postojanja. Kur’an govori da se u temelju Allahovog stvaranja nalazi određeni plan. Ljudsko saznanje je shvaćanje i razmišljanje o tom Božijem planu koji, dakako, utječe na ljudski život. Do znanja se dolazi putem meditiranja, promišljanja, razmišljanja i stalnog ispitivanja.

Čin memorisanja informacija služi da se sačuva znanje kao što se traži čuvanje života, porodice, sigurnosti… Jedno od Božijih imena je El-Hafiz – Čuvar, Onaj kome ne izmiče ništa ni na Zemlji niti u nebeskom carstvu. Na meleke se ukazuje kao one koji su čuvari (hafeza) koji prate i bilježe misli i djela ljudi. Jusuf daje obećanje da će voditi računa o egipatskim resursima: “Bit ću dobar i razborit čuvar” – inni hafizun alim (Jusuf, 55). Čuvanje znanja putem memorije je jedna od primarnih funkcija ljudskog uma. Proces hifza u islamskoj tradiciji odnosi se na utvrđivanje onoga što je shvaćeno u nečijem umu kako se ono ne bi zaboravilo i izgubilo. Ovaj proces pamćenja prati razumijevanje, jer ljude bez razumijevanja Kur’an uspoređuje s “magarcem koji nosi tovar knjiga” (El-Džumu’a, 5). Naravno, sticanje znanja bez pamćenja (hifza) sliči izgradnji zgrade, na strmini koja svakoga trenutka može skliznuti u provaliju.

Naposljetku, put do znanja je širenje znanja. Ibrahimova, a.s., dova Gospodaru da pošalje (uzdigne), između njih samih, poslanika koji će im prenositi Božije poruke i saopćiti im Objavu i mudrost i navesti ih da rastu u čistoći (El-Bekara, 129), utire nam ovaj put širenja i prenošenja znanja. Ljudima koji nisu poslanici predstoji da kazuju, podučavaju i drže duhovno čistim svoje potomke, ako žele da prenose znanje na buduće naraštaje. Naravno, ako žele da ne ispuste znanje kao prvu vrijednost koju im Gospodar svjetova daje i obavezuje njom svako ljudsko biće, ako ikako želi da bude na ispravnom putu– imat će ovo na umu.

Sve se ovo podvodi pod načine stizanja do znanja u islamskoj tradiciji, jer mimo znanja je neznanje. Svijest o neznanju ukazuje na znanje (Platon). Mudraci su dalje razrađivali ovu misao: “Postoje četiri vrste ljudi. Postoje ljudi koji znaju i znaju da znaju. Postavljaj im pitanja! Postoje ljudi koji znaju i ne znaju da znaju. Zaboravni su. Podsjeti ih! Postoje ljudi koji ne znaju i znaju da ne znaju. Treba ih voditi. Poduči ih! Postoje ljudi koji ne znaju i ne znaju da ne znaju. Oni su neznalice. Izbjegavaj ih!” Prema tome, ne treba svakoga pitati, nekoga treba i podsjetiti, a nekoga izbjegavati. Moramo voditi računa koga ćemo pitati o znanju.

Vrlo je zanimljivo da neke ljude treba podsjećati, neke podučavati, a neke i izbjegavati. Zašto? Preskočili su neku od stepenica na putu do znanja, pa im je na tom mjestu ostala rupa koja se nije mogla sama popuniti. Nije učenost u kompliciranosti iznošenja znanja. U tom kontekstu možemo navesti jedan primjer: ljudi koji su preskočili stepenicu obrazovanja u mektebu, a u životu se bave teškim teološkim pitanjima, stalno osjećaju nelagodu ispoljavajući nedostatak mektepskog nivoa znanja o vjeri. O toj intelektualnoj anomaliji svjedočimo dugi niz godina na našim prostorima. Zbog svjedočenja vjere ne smiju se odbaciti. Zbog eventualne štete i neznanja, treba ih stalno podsjećati. Na društvenoj sceni su i oni koji nemaju nikakvu formalnu pretpostavku da pričaju o određenoj naučnoj oblasti, a stalno su najglasniji. Zbog njihovog neznanja i stanja da ne znaju kako ne znaju, moraju se izbjegavati. Svaka rasprava sa njima uliva im lažnu nadu o znanju. Eto zašto su klasični alimi posvetili toliko pažnje putevima kojima se stiže do znanja.

Stalno učenje izoštrava prirodne sposobnosti. Glad za znanjem nikada nije zadovoljena. Klasični učitelji su upozoravali na stalno putovanje u potrazi za znanjem i redovno prisustvo na predavanjima učitelja. Klasični alimi govore da će se na zalasku ovih zemaljskih godina života pojaviti učenjaci koji neće provoditi u praksu ono što propovijedaju: “Propovijedat će ustezanje od ovog svijeta i želju za budućim svijetom, ali neće praktikovati nijedno. Zabranjivat će prilaženje ljudima na vlasti, ali oni će im sami prilaziti. Uvažavat će bogate, a držati siromašne daleko. Suzdržavat će se kada su zajedno sa poniženim, a bit će otvoreni kada su u društvu važnih ljudi. To su tirani, neprijatelji Boga.” (Gazali)

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija