Čovjek je  sastavnica onog što misli, promišlja i čini

Čovjekova prvobitna situacija je opće neznanje. Sa Objavom od Allaha, dž. š., čovjek uči i bogati se znanjem i spoznajama o svim segmentima života na oba svijeta. Dragi Bog, dž. š., uči  sve nas, između ostalog, o lijepom postupanju, iskrenosti, valjanim normama ljudskosti, o međuinsanskim odnosima, o budnosti ljudskog duha, poznanstvu i prijateljevanju.

Iskrenost , istinoljubivost i otvorenost su, doista, obilježja prijateljstva. Bez iskrenosti  i lijepe namjere prijateljstva nema. Nema ni čovjeka da bi kreirao to prijateljstvo. Jer, čovjek je isključivo samo ono što misli i promišlja, namjerava i uradi. Dostluk izvire iz  nutrine ljudske, iz dubine fuada- osjećajnog srca čovjekovog, i to bez  bilo kakvog sebičnog interesa i postajan  je u golemim iskušenjima.

Smisao prijateljstva varira u definicijama raznim. Možda je zato i pojam prijateljstva zasjenjen, osiromašen, iskrivljen. Možda??? Uostalom, da li je danas bolje prijateljstvo definirati ili ga iskreno imati? Bar ga imati od  ikojeg  pojedinca!?

Bježe li ''prijatelji'' u nečije materijalno dobro?

Društvo za druženje i poznanstvo sa znanim osobama možeš  stalno imati, ali prijateljstvo sasvim rijetko, teško ili nikada.

Prijateljstvo ako je samo u dobru i nije neko prijateljstvo. Zato ne želim prijatelja samo u dobru i dok nam je na neki način lijepo, hoću ga i u zlu, i u iskušenjima i poteškoćama mojim. Pošto to tako skoro  nikad nije, a dobra  malo ima da u njega stanu moji ''prijatelji'' kandidati, ja ih i nemam u izobilju. Svi, haman, pobjegli u nečije veliko dobro i svi moji prijatelji tamo  negdje stali. I lijepo im.Parola im je: neka crknu sva istinska prijateljstva , ali  neka takvi  naši  prijatelji dugo žive. Dakle,  istinsko prijateljstvo nestaje u vrijeme kada jedan od prijatelja prestane dijeliti  geste koje prijateljstvo znače.

Prijateljstvo podrazumijeva velike količine razumjevanja, a ovu definiciju rijetko ko danas anlaiše. Teška definicija, zaista!

Za ovaj današnji ludi svijet pojam prijateljstva je u tjelesnoj čulnosti, željama, strastima za nečim tjelesnim i materijalnim, ali to nije to. To, zaista,  nije pravo prijateljstvo koje je Allah objavio i kojem je Ibrahima a.s. poučio.

Samo Jednog prijatelja imam

Po rijetkim tvorcima teorije vlastitog interesa, ja niti sam kada bio čega pokretač niti pokretačka snaga. Hm! Dodaju još i to da sam po svojoj  konstituciji strogog pogleda i zagonetnog smiješka. I još tome dodaju da sam strogih pogleda na život. Neka im bude tako, nema frke!  Sve je to, uglavnom, zbog toga što ja spadam  u rijetke osobe koje drže do date riječi, bez obzira na posljedice. Hoću da mi je Allahova riječ uvijek gornja. I najveća. I prijateljska! Ja sam Allahu dao riječ da ću Njemu i samo Njemu služiti do posljednjega daha i biti Mu halilullah.

Neko je nedavno  zarezao perom da se prijatelj bira, za razliku od porodice. Možda je to tako. Možda?! Ja, ljudi moji, cijeli život tragam za prijateljem i osim Boga i roditelja mojih ne nađoh nijednog prijatelja. Sve sami poznanici a prijatelja nigdje, ama baš nigdje! Ni za lijeka, ni za ranu ljutu! Ja počesto prijatelja birao, birao ali ništa ne  izabrah. Po prijateljskoj liniji, ja sam pravi jetim i stopostotni kokuz. Nakratko imam prijatelja, ali, Allah htijući tako, melek smrti mi uzme ovodunjalučkog prijatelja. I tako stalno. Allah me, doista, kuša. Ja sam, uistinu, jetim  s tim u vezi! Pitaju me oni koji me pitati mogu zašto ja dugo ostajem pred ogledalom. Vjerujte, ne znam tačno  zašto ostajem dugo pred ogledalom, ali ja, zbilja, ostajem dugo iz jednog prostog razloga što imam nešto tražiti dragocjeno. Međutim, svjestan sam da išta i ikoga mogu naći, ali pokušavam. Izgleda da ću početi da plačem i da se (o)gledam takav u ogledalu, jer će vjerovatno u svakoj mojoj suzi biti poneki imaginarni prijatelj. U nestašici prijatelja plakaću stalno pred ogledalom da bih bar imaginarnog prijatelja duže gledao. Pred ogledalom pravim izbor. Želim iz imaginacije u stvarnost, u Njegovo Veličanstvo – Vrijeme, kojim se Uzvišeni  Allah kune,  u realnost. Da od sutra gledam neka nova jutra i da od sutra podižem tebe budućeg  i spremam te kao insana za sebe, da te imam za prijatelja u stanju koje se zove: biti čovjek! Ah, lijepo je biti čovjek! Čovjek - kakva je to divna, otmjena i plemenita harmonija, kakav je to samo izvor energije osjećanja i  opće  ljubavi.

Vedrim stvarima lijepo oblikujemo naše živote

Sanjao sam dobru priču o prijateljevanju. Dobar san treba ponuditi i drugima.

Cijeli naš život se sastoji od izbora, nakane, nijjeta. Kada, po nama samima, odstranimo nebitno, svaka situacija je naš izbor. Biramo kako će neko reagovati u nekoj situaciji. Biramo koliko će ljudi uticati na naše ponašanje. Mi možemo da nanijjetimo hoćemo li biti raspoloženi dobro ili loše. Mi, ustvari, biramo kako ćemo živjeti. Od naših odluka sve zavisi. Ako izaberemo poznanika kojeg dužim druženjem želimo imati kao najboljeg prijatelja, mi smo pokušali napraviti dobar izbor. Sa najboljim prijateljem često se družimo, razumijemo pogledima, uživamo u druženjima, volimo se i javno i tajno. Osjećamo sreću, bol, žalost, ljutnju, tugu jedno drugog i zajedno dijelimo i dobro i zlo. Udružena ramena imamo za osmjehivanje i  tapšanje za stvari svakom korisne. Naša ramena ne služe za kukumakanje. Nama gramatičke odrednice voljeti i prijateljevati znače pristati na čaroliju života i  dragovoljno pristati da nam obeharaju vlasi u druženju, da potpuno osijedimo, ostarimo. Kada jedan drugog pustimo u naše srce i osjećaje, poslije propuštamo svakog dobronamjernika da uđe u njega i uzme najljepše slike naših osjećanja. U našem prijateljstvu sukusiramo temeljne naglaske prijateljevanja uozbiljenog  na sahifama hijeropovijesti između Svemogućeg i Njegovih glasonoša Njegove Riječi. Nakostriješimo se na dušmanski nastrojene ljude. Veselimo se poštenom svijetu kao da ga po prvi put vidimo. Vedrim stvarima najbolje oblikujemo naše živote. Ono što mislimo,  to i činimo i odabiremo. Nastupom nove hidžretske godine nema muljanja, glume i prenemaganja. Jedan drugog podsjećamo da bogatstvo poznanstva i prijateljstva treba dijeliti da bi se dvostruko  vratilo. Jedan drugog branimo, jedan drugom razgonimo mrak sa stranica naših života, jedan drugog hranimo riječima iz srca i pričom i postupcima našim ne zagađujemo našu okolinu. Imamo duhovnu i ekoviziju, ne želeći da bilo koga  i bilo kada gušimo našim riječima i našim praksama.

I može li ovaj san biti naša norma prijaznosti, naša realnost i stvarnost? Eh, kad bi  sve ovo bilo ovako - baš bi dobro bilo za našu sadašnjost !!!

 Ljudskost izvire iz čovjeka, a čovjek – kako to samo  ljudski, insanski i prijateljski zvuči. Insan – kako to pitomo miluje ljudsku dušu! 

U nekim drugačijim okolnostima vjerovatno ne bi bilo posebne potrebe za tekstom pod gornjim naslovom.

''Godinama srce pehar Džemov od nas je iskalo, ono što se u njem' krije, od stranca je zaht'jevalo.''¹ (Hafiz Širazi)