Na jednom od svojih časova sociologije u Gazijinoj medresi profesor Mustafa Spahić Mujki je iznosio sociološke definicije i među ostalom je pomenuo da je društvo ekvilibrij određenih faktora. Jedan učenik je veselo upitao: „A profesore, molim vas, šta je ekvilibrij?“. Profesor je pojasnio da je ekvilibrij ravnoteža i harmonija. „Ali zašto niste odmah rekli i pojednostavili da je riječ o ravnoteži?“, upita zbunjeno učenik. Profesor je potom, u predavačkom zanosu kazao mladom softi: „Sine dragi, da ćeš ti po selu držati volove za rogove tada bi bilo ravnoteža. Međutim, pošto si naumio da sjediš u mihrabu i poučavaš svijet vjeri za tebe je ekvilibrij.“ Cio razred je prasnuo u smijeh, a mi smo otad dobro upamtili riječ ekvilibrij. I baš ta riječ mi je naumpala pri razmišljanju o nekim našim deformiranim govorima o islamu.

Ravnoteža je u temeljima islama

Naime, ako bismo pokušali da islam definišemo i opišemo u jednoj riječi, koja bi bila kadra da razjasni islam u njegovoj suštini i totalitetu onda bi to bila riječ ekvilibrij. Ravnoteža i njeno očuvanje stoji u samim temeljima islama, te je prema islamskom učenju njeno odsustvo pogubno i štetno. Na više mjesta u Kur’anu Allah dž.š. veli kako On „ne voli one koji pretjeruju“. U jednoj se dovi iz Kur’ana moli dragoga Boga da nas sačuva „pretjerivanja u našim postupcima“. Klasici islama kažu da je islam ravnoteža Dunjaluka i Ahireta, tijela i duše, straha i nade, ali i svega onoga što jesu sadržaji i osnove života. Od uleme se očekuje da ukazuje na pretjeranosti i nedotjeranosti. O mnogim od tim sadržaja se javno kazuje kako bi se izbjegao pogubni debalans, ali nam jedan izmiče iz vidokruga. Naime, odveć često naš govor o vjeri je insistiranje na zahvalnosti, skromnosti, spremnosti da se prihvate zadate pozicije, da se trpi i izdrži prezreno stanje. U tom diskursu svjesno ili nesvjesno žigošu se oni ljudi koji se bore za dunjalučku afirmaciju i u svojoj nezajažljivoj ambicioznosti „nezahvalno“ blude dunjalučkim stazama. Dakako, vjera je snaga koja nam nudi izlaz iz drame života i stoga treba ponekad govoriti o zahvalnosti i saburu. Međutim, taj diskurs je validan sve do one tačke kada nas počinje sputavati od akcije, od nastojanja ka promjeni vlastitog stanja i ličnog unaprjeđenja. Naime, u našem vjerskom govoru ima malo mjesta za ambicije i strijemljenja ka boljem. A i to je, nesumnjivo, dio islamskog svjetonazora.

Sadržaj vjerskog govora mora podsticati na bolje

Naš Vjerovjesnik je govorio o zadovoljstvu sa malim, ali i o tome da kada tražimo od Milostivog Boga da treba tražiti najviše, da tražimo Firdevs. Nošeni Poslanikovom ambicioznom vizijom hiljade ashaba je napustilo skromne pustinjske šatore i svoje mezare posijalo širom arapskog svijeta sa ambicijom da mijenjaju svijet. Pošteno je kada kazujemo o skromnim ashabima koji su živjeli skromno da spomenemo i one koji su imali značajan imetak i nisu se stidjeli niti doživljavali vjerske osude zato što rade i zarađuju. Rijetki se sjećaju, a još se rjeđe spominje da je svaki četvrti od njih deset koji su obradovani Džennetom umro kao milijarder u današnjem značenju tog pojma. Dvojica ashaba od njih deset su bili autentični milijarderi, a to su Osman ibn Affan i Abdurahman ibn Auf. Poznato je da po dolasku u Medinu Abdurahman nije imao ništa niti je tražio išta. Samo je pitao gdje je pijaca i nije prošlo puno vremena, a on je već postao jedan od imućnijih stanovnika Medine. Do kraja života stekao je toliki imetak da bi danas poredba sa Bill Gatesom bila sasvim umjesna. O tome piše Yaqub Mirza u knjizi Pet stubova blagostanja gdje obrazlaže da prve generacije muslimana nisu prezirali stjecanje imetka i borba za poziciju na Dunjaluku. Ustvari, oni su to razmjeli kao vid borbe za svoju vjeru. On smatra da ako muslimane ubijedite da odustanu od ovosvjetskih ambicija i da prestanu zarađivati time ste poljuljali temelje cijelog sistema čije bi rušenje značilo srozavanje cijele strukture islama. A upravo to se dešava danas. Stoga mi se čini da naš današnji govor o vjeri nije obrazlaganje vjere, i tematiziranje njenih autentičnih sadržaja nego teološka apologija vlastite prezrene poziciju. Riječju, od osobne slabosti pokušavamo napraviti vrlinu. Zato je Enes Karić napisao da nam se „danas mnogi podsmjehuju jer naša pobožnost nema nikakva pokrića u bogatstvu, snazi i pameti“. Naša vjera je danas sirotinja, nastavlja dalje, „ali ne zato što mi u nju ne vjerujemo, već što uz vjeru ništa drugo nemamo“. A da bismo mi obogatili islam a ne samo islam doživljavali kao bogatstvo valja imati ambicije za mijenjanje sebe i svijeta u kojem živimo. Islam je, nema dvojbi, vjera i za istinsku sirotinju. Ali je pitanje da li naš vjerski govor podstiče lično i kolektivno strijemljenje ka boljem ili utječe da ljudi ostaju sirotinja.