Ponekad mi se učini da u sjećanju nosim neka četiri svoja djetinjstva – djetinjstvo dok je bila živa majka Hamida (preselila je na Ahiret na moj deseti rođendan, 1966. godine), bijaše to vrijeme prostranih svilenonježnih blagosti i djetinjih strahova koliko će izdržati bolesno majčino srce, pa djetinjstvo od četvrtog razreda osnovnē do pred kraj šestoga razreda, kad sam uglavnom bio u Šadićima, kod Habiba, svoga brata po ocu, i Hibe, svoje sestre po majci, i kad sam, gdje god bi me neko sreo, trpio neugodni žig djeteta koje je siroče (“njemu je umrla majka”) i, što je bilo “normalno”, trpio svakidašnja nasrtanja vršnjaka na putu prema školi i iz škole, jer nisam bio iz njihova sela, rodbinstvo nije imalo nikakvu povlašćujuću ulogu, s njima sam se morao boriti raznim lukavstvima, ulagivanjima tako što ću ponekima napisati zadaću iz “srpskohrvatskoga”, tugaljivim dovitljivostima i snalaženjima kako sam god znao i umio, pa djetinjstvo od proljeća 1969. godine, kad sam završavao šesti razred osnovnē na Popovu Mostu, tad se otac Agan oženio a ja dobio maćehu, dobru i plemenitu “tetku Rukiju”, potom sva ona živopisna razbacana ostrva unutar vlastitoga djetinjstva u kojima sam najviše boravio u usamljenostima i beskrajnim djetinjim maštarijama. Kad danas susretnem dijete s puno uskipjele mašte, pobojim se za njegovu budućnost. Sjećanja budu poput ponornica, nikad se ne zna kad će se i kako pojaviti poneki snažni mlaz od nečijih riječi, titrajućih slika, zgomilanih uspomena, niti se zna u kakvu će se vodu taj mlaz sjećanja pretvoriti.
Sva moja djetinjstva prvenstveno su vezana za oca. Babo Agan je svoga sina Aga svugdje vodio. Svi su me uglavnom zvali i poznavali putem tog priimenka Ago, vjerovatno zbog subliženosti očevu imenu, i nisam bio najsretniji što je to bilo tako, radije bih se odazivao kad bi me se zovnulo: Hadžeme, Hadžeme... A to da me otac “svugdje vodio” ticalo se, naravno, isključivo “našega kraja”. Tamo neki daleki predjeli i budući životi čekali su nekā jednako bliska i jednako dalekā, odrasla vremena. S ocem sam protabanao prostrane obronke Vučeva, padine Volujaka, od Sȕhē pa do pod Maglić, Zelengoru, preko Trebove do Orlovačkog jezera, pješački put do Broda na Drini, preko Štavnja, i sve do Foče, Ljubinu, Zakmur, prostore od Vrnice do Pašine poljane, ne znam ima li brda u dolini Sutjeske i dalje, na sve strane, gdje nismo nekim poslom nas dvojica morali ići, otac je znao ime svakog brda i doline, svakog izvora i do kojeg ušća mu je suđeno teći, znao je imena svake travke i njenu ljekovitu svrhu, na svako je pitanje strpljivo odgovarao, prisjećao bi se svoga djetinjstva, momaštva, rata i muhadžirstva, kad je s kime i kuda hodio, a jedno od najdojmljivijih tih mojih putovanja s ocem (pješice, dakako, ponekad i uz konja Dorata) bio je naš odlazak u Jeleč, konkretnije, u selo Govzu, gdje je živjela očeva sestra a moja tetka Malka Hadžimuratović. Od Kruševa do Jeleča bijahu, tri, ili četiri, sahata hoda.
Bijahu to čedna i blagotvorna vremena! Još uvijek bijahu daleko od nas stresni pojmovi kao što su: identitet, agenda, diskurs, migracija, masovna grobnica, genocid, nacionalnō, fiskalna politika, budžet, mobing, tranzicija, život se odvijao prema onim uprirođenim zakonitostima kad je svako buđenje bilo radovanje novom Božijem, darovanom danu a svako večernje lijeganje u postelju nada da će sutrašnji dan biti ljepši i vedriji od današnjega.
Malka je bila starija očeva sestra. Djed Hamid Hajdarević i nena Hafa imali su šestericu sinova: Murat, Ibrahim, Halil, Agan, Šaćir, Alija, i dvije kćeri - Malku i Đulsu. Tetku Đulsu, udatu za Sulja Suljevića, u Krekovima, nisam ni mogao upamtiti, ubijena je, u Borču, u Drugome svjetskom ratu. Bilo mi je drago što tetka Malka, izrazom lica, više liči na svoga brata Agana negoli, recimo, na moga amidžu Šaćira, babova brata, mlađeg od oca desetak godina. Tetka Malka bi obično sjedila uz šporet štednjak, čak i kad bismo babo i ja dolazili ljeti. Uglavnom, iza koševine. Hadžimuratovići su djelovali kao vedra, stabilna i sretna porodica: domaćin Hajro, njegova supruga Haša, kćeri Šida i jedna starija njihova kći čijeg se imena ne mogu sjetiti, možda joj je bilo ime Raza, Hatidža, možda se nekako drukčije zvala, i sin Ramiz, mlađi od mene godinu dana. Hajro nije bio sin tetke Malke, bio je njezin pastorak. Kako, u ta nekā dalekā vremena, prije Drugoga svjetskog rata, tetka Malka i njezin muž Hadžimuratović nisu imali djece, tetka je, tako su pričali, dozvolila svome mužu da može dovesti drugu ženu i, kako ja, kao dijete, nisam uspio sve dokraja povezati, čak nisam upamtio ni mnoga imena, jedino što, prema nesigurnom sjećanju na unutarfamilijarne priče, mogu pouzdanije reći jest da je muž tetke Malke dobio s novom ženom dva sina, Hajra i Halida (ne znam je li bilo još djece), a da je tu djecu, nakon smrti, ili pogibije, njihove majke, te smrti, ili pogibije, i njihova oca, podigla moja tetka Malka... Hajro i Haša su je neizmjerno voljeli i cijenili. Tako su se ponašala i njihova djeca. Ne znam kakva je komunikacija bila s Hajrovim bratom Halidom i njegovom porodicom, ali iz očevih priča sam razaznao da su se u Hajrovoj kući malo više poštovali namazi, ramazani i svi drugi tradicionalni muslimanski adeti negoli u kući njegova brata. To da je kuća Hajra Hadžimuratovića bila kuća primjerna i ustrajna muslimanskog života imalo se prvenstveno zahvaliti Haši, rođenoj Čorbo, kojoj je bilo jako stalo do poštovanja islamskih propisa u kući i u životu. Kad su mene vidjeli da klanjam, to je već nešto bilo kao “za ibret”. Bila mi je, priznajem, muka od te vrste naklonosti, nisam to nimalo volio, pogotovo kad bi se reklo “da mu je, još, živa majka Hamida”, najveća muka bi me spopadala kad bi me ponositi otac zamolio da izrecitiram nešto iz Mevluda Rešada Kadića, ili da pročitam koju pjesmu iz velike knjige muslimanskih junačkih pjesama, koju je Agan Hajdarević, često, nosio u konjskim bisagama, uz hljeb i maslenicu, kao najskupocjeniju svoju relikviju. “Kako si naučio cijeli Mevlud tako”, pitao me je jednom Hajro. Ne znam, rekao sam, sámo se odjednom zalijepilo. Baš tako sam rekao. Čudno su me tad pogledali i Hajro i otac, zato sam taj trenutak i te riječi i zapamtio. (A to da nisam baš pobrz u “zapamćivanju”, kako mi se u tim vremenima činilo, osjetio sam koju godinu kasnije u Medresi, kad bih se satima i satima mučio da savladam zadatō ašere kod muderisā Silajdžića ili Trebinjca.)
Tetka Malka bi oca pitala za svakoga koga bi se dosjetila. Njih dvoje bi kadikad, uz šporet, sjedili sami, starija sestra i mlađi njezin brat, ja bih sjedio postrani, naslušao bih se priča ko je gdje, kako je ko među Hajdarevićima i drugima, kome škripi sa zdravljem, ko je već na Onom svijetu, a onda bi započeli priču o svojim djetinjstvima u Zaostrom i dolini rijeke Sutjeske, pa kakvi su bili njihova braća i kako je stradala sestra Đulsa. Niko mi tad nije imao reći: Bilježi to, mali, bilježi, valjat će! Tetka Malka je pričala tiho, otac je, zbog njezina sluha, bivao primoran glasnije govoriti, ponekad štošta i ponoviti, da bi mu jednom ona rekla: “Umanji to malo, Agane, čuju te do ispod Jeleča!” Danas se ne mogu sjetiti kad je tetka Malka otišla s Ovoga svijeta. Nisam išao na dženazu, ne znam ni gdje sam bio u tim danima; da sam išao u Jeleč na dženazu, toga bih se, sigurno, sjetio.
Babo bi se svaki put uredno halalio sa svojom sestrom. Tad sam prvi put u životu i vidio kako se ljudi međusobno halaljuju. Od tih me riječi, malčice, spopadala jeza.
Do svijesti mi dolazi da je Hajrov sin Ramiz jednom me vodio u neki poveći voćnjak, šetali smo pored rijeke Govze, godilo mi je što rječica Govza naprema Sutjeske nalikuje malo većem potoku, zatezali smo i nekakav ljeskov lûk, djeljali strijele, htio sam pokazati svoju vještinu u pravljenju strijela, bijaše, sjećam se, bezuspješno. Ramiz je djelovao kao odgojeno i čestito dijete, kasnije i kao dobar i čestit čovjek. Sjećam ga se iz aprila 1992. godine u maskirnoj uniformi, bilo je to u zgradi preko puta Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Ramiz se priključio jednoj od jedinica Teritorijalne odbrane. A kad su mediji tokom rata orili o tragičnoj sudbini djevojčice Irme Hadžimuratović i nužnosti njezina izmještanja van Bosne i rata, radi liječenja, nisam tada ni znao da je to bila Ramizova kćerka, saznat ću to, slučajno, tek nakon Daytona, bolje reći, nakon Karadaytona. (Ramiza sam, opet slučajno, sreo prije tri godine u Gradačačkoj ulici u Sarajevu, bio je sa kćerkom, rođenom nakon rata, za dan-dva trebalo je da se vrati u inozemstvo, možda u London, ne znam, ukucao sam broj njegova mobitela, nismo se, međutim, nikad poslije ni vidjeli ni čuli, meni će za dan-dva nestati taj mobilni aparat, a samim tim i svi upisani brojevi u njemu. Ovih sam dana tražio Ramiza ili nekog njegova po bespućima Facebooka, po Internetu, raspitivao se, želio sam potpunije povezati priču vezanu za moju tetku Malku i moje dolaske u Jeleč, ništa nisam uspio.)
Uspio sam u kući Hadžimuratovićā upamtiti mnogo svjetlosti i lijepe domaćinske atmosfere, mnogo neke naročite unutarporodične nježnosti i međusobnog poštovanja. Tetka Malka mi je, jednom, iz nekakvih haljina “izronila” rahatlokum nakon što se naaferimovala nakon moga sabah-namaza; rahatku sam ubrzo razdijelio s Ramizom i njegovim rođacima.
Babo je znao imena svih sela od Ljubine pa, preko Rúda, do Jeleča. Tu je udata nekā iz našega kraja, sjetio bi se, govorio bi da se odatle oženio taj i taj, baš u tom i tom selu, a Agan je, naravno, bio u svatovima, pričao je gdje je dolazio kao dječak, gdje kao momak, spominjao je teferiče, ko je nadjačao u bacanju kamena s ramena, ko bio najbrži na svadbi, pa ko je najduže skočio udalj, gdje sve žive određene familije, znao je i u čemu su poznate neke od familija iz jelečkoga kraja... Ja bih se, pješačeći preko visoravni Rúde, svaki put prisjetio priče o svome pradjedu Ferhatu i njegovoj čobanskoplaninskoj ljubavi s lijepom Vilogorkom. Pričalo se među mojim Hajdarevićima (i nije se to pričalo baš pred djecom) o djedu Aganova oca Hamida, kojem je bilo ime Ferhat, a koji se na Rúdama, jednoga ljeta (moglo je to biti polovicom 19. stoljeća) zagledao s djevojkom prezimena Vilogorac, koja je bila iz okoline Stoca, prema Bileći, a ponekad bi se pričalo da je bila iz Crne Gore. To da se momak Ferhat zagledao u lijepu čobanicu s juga bilo je jasno kad su se tē zime na vratima Ferhatova oca u Zaostrom, odakle su, starinom, Hajdarevići, pojavili narogušeni braća Vilogorci sa sestrom kojoj trbuh bijaše do zuba. Od tada su, pričalo se, hajdarevićku lozu kojoj je pripadao i moj otac zvali Vilogorcima zbog nešto snažnije građe u odnosu na druge Hajdareviće. Svaki put, kad bih s ocem prelazio Rúde, pošao bih ga štošta upitati o tome, a opet, znao sam, takva priča nije za djecu, i šutio sam, čekajući da se na nekom drugom mjestu otvori i dopuni storija o djedu moga djeda Ferhatu i čobanici Vilogorki.
Neizostavno bi bilo da se, na putu iz Jeleča, svrati na Ljubìnu do rođaka Muja Čola i do Omera Čorba, oca babove (i moje) snahe Šerife, udate za starijeg moga brata po ocu Ejuba. Mujo je uglavnom bio šutljiv, nije me mnogo ni začudilo kad sam, u tim godinama, čuo da se objesio, ali zato bi otac Omeru naširoko i natanko ispričao koga je sve sreo u Jeleču, kako je sestra Malka i svi Hadžimuratovići redom, koliko bijaše klanjača na džumi u čaršijskoj džamiji u Jeleču, o čemu je vazio hodža, onda bi se razgranala raspredalica o zbiranju ljetine, porezima i, obavezno, o Arapima i Izralecima, “šta će ovo biti sa muslimanima”, o američkoj i ruskoj politici na Bliskom istoku. I Omer Čorbo je umio jednako lijepo i zanimljivo pričati kao i moj otac Agan.
Od kako je tetka Malka otišla s Ovoga svijeta, nikad nisam otišao u Jeleč. Samim tim, nisam otišao ni u selo Govzu. Čuo sam dosta priča kako su mnogi iz doline Sutjeske, jeseni 1992. godine, svoj spas prema Sarajevu našli upravo preko Podgaja, Govze, Jeleča. Stalno sebi govorim: Otiđi u Jeleč, otiđi u Govzu, morao bi kontaktirati Ramiza Hadžimuratovića, on zna gdje je mezar tetke Malke, gdje su mezari njegovih roditelja, bar im se možeš odužiti Fatihom! I otići ću, ako Bog da, moram otići slijedećeg ljeta. Makar sâm, makar to bilo i nasumice.
