Poznajemo li lik i djelo Saliha Safveta Bašića

Autor: A. Kadribegović Decembar 16, 2015 0

Salih Safvet Bašić je umro 1948. godine, a od njegove smrti do današnjih dana, on se u našoj percepciji situirao jedino kao naib (vršilac dužnosti reisu-l-uleme, što bi se današnjim jezikom kazalo), koji je u dva navrata, u dva historijska zijeva, puna dramatičnih i opasnih događanja, hrabro postavljao svoja leđa, uspješno (sa posebnom čvrstinom i odlučnošću) savladavajući sve prepreke u vođenju Islamske zajednice i njenom ispravnom postavljanju u tim burnim vremenskim određenjima.

 

Knjiga "Jedan osmanski intelektualac u Bosni i Hercegovini", koja je zahvaljujući naporima JU Arhiva Tuzlanskog kantona  postala dostupna čitaocima na bosanskom jeziku, predstavlja Saliha Safveta Bašića u jednom sasvim novom svjetlu: kao vrsnog intelektualca koji sa posebnim senzibilitetom i ličnim i društvenim angažmanom promišlja tangentna pitanja doba u kojemu živi i djeluje. Pokrećući list MISBAH (a kasnije YENI MISBAH) i stavljajući se na čelo kao urednik i komentator, on je ispisao tridesetak tekstova (komentara) koji po svježini ideje i koncepcije, po pregnantnosti misli i izraza, a posebno po formi članka, sasvim sigurno, predstavljaju vrh ondašnje publicistike (ne samo kod nas, gdje su takvi tekstovi praktično tek u zametku, već, dakako, na cijelom prostoru Osmanskog carstva) te se i dan-danas, sa malim pomjeranjem konteksta, mogu iščitavati kao maksimalno angažovane i gotovo književno-filozofski uobličene kolumne sa nekom vrstom povijesno potvrđene ako ne i univerzalne vrijednosti.

Pogledajmo samo sljedeće navode, kao da su pisani jučer a ne prije stotinu godina:

"Ne znam da li civilizirano evropsko društvo, koje svakodnevno čita ove članke po raznim novinama, zna za pokolje počinjene od strane bugarskih i grčkih vojnika, za pljačke i otimačine koje čine Srbi i Crnogorci? Ako znaju, kako mogu šutjeti? Ne znam kako hrišćanski vjerodostojnici - u službi svete Biblije koja propovijeda uljudnost i dobroćudnost - dopuštaju da se slavi i veliča vojska koja vrši pokolje nad muslimanima, pri tome ne praveći razliku između muškaraca i žena, djece i beba, mladih i starih; vojska koja je jedini počinilac ovih okrutnih divljačkih zločina.

Ne znam kako to da upravo oni koji vladaju u civiliziranim vladama, koji su nadležni za sprovedbu zakona donesenih zajedničkom odlukom svih njih, zakona koji jamče zaštitu sloboda, digniteta, života, imovine, bez obzira na spolnu ili vjersku pripadnost ne povise glas negodovanja, kao čin ljudskosti, pred svirepošću koja se čini muslimanima u Albaniji i Makedoniji.

Ne znam kako da historičari koji su nekoć kritikovali one što nepravedno proliše krv muslimana i Jevreja prilikom opsade Endelusa, ne donesu vlastiti sud o onima koji nižu hvalospjeve balkanskim hajducima, koji veličaju ovo divljaštvo u 20. stoljeću nove ere. Zar ne bi trebalo da civilizirani Zapad, koji je navodno zasnovan na jednakosti i pravdi, ustane protiv neljudskih djela koja se danas nastavljaju na Balkanu", napisat će on u svom prvom komentaru u br. 6-7 Misbaha (marta, 1913) govoreći o nekim od posljedica Prvog balkanskog rata, ali i dva mjeseca kasnije, donijeti gotovo razornu kritiku uleme:

"Razmislimo, uključimo mozak. Čega nas je sve koštala šutnja i lijenost naše uleme, koja traje više od pola stoljeća? Najveći dokaz tromosti i lijenosti naše uleme je to što ne postoji pravi cilj, ideal koji će nam, donijeti svjetlost i spas..."

Naravno, moglo bi se ovakvim i sličnim citatima ispuniti mnogo veći prostor od ovoga koji nam stoji na raspolaganju, no i oni su dovoljni da naznače kako je Salih Safvet Bašić bio otvoren i beskompromisan, spreman da se uhvati u koštac ne samo sa anomalijama tadašnjeg društva i vremena, već i sa svim pojavama koje mogu imati negativne reperkusije a koje je on, svojom pronicljivošću i smislom da osjeti bilo naroda, slutio ili uviđao mnogo prije od čitave plejade onih kojima je do bila profesionalna zadaća. Tako će, u nažalost vrlo kratkom djelovanju Misbaha i Yeni Misbaha, predmeti njegove analize i vivisekcije biti prvenstveno vjersko-kulturno uzdizanje muslimana, nacionalno sazrijevanje, stanje i status škola i medresa, uloga i utjecaj uleme na svijest naroda, pomaganje siromašnih, naročito djece, značaj medija, stanje vakufa i mnogo čega drugog od opće važnosti kako za islam i muslimane, tako i uopće za moralnog i karakternog čovjeka. Oboružan znanjem i iskustvom, govoreći nekoliko jezika, on je uspijevao da se suvereno kreće u krugu vjerski i društvenih tema onoga vremena i da nam tako ostavi značajan trag, koji se, nažalost, u mnogo slučajeva kasnije ponavlja sa teškim posljedicama. Možda i stoga što nismo čitali i saznavali one poruke koje nam je slao Salih Bašić.

Ono što je paradoks ove "pojave" jednog "osmanskog intelektualca" u sadašnjem vremenu jeste činjenica da je knjigu preveo i priredio Turčin dr. Osman Genc, a ne neko od čitave armije naših turkologa, orijentalista i sl. kojima su svo ovo vrijeme tekstovi Saliha Bašića bili na dohvat ruke, ali, te ruke, nažalost nisu našle za potrebno i vrijedno da skinu prašinu sa ovog lista koji je tako kratko izlazio, ali koji je, da su samo tekstovi i promišljanja Safveta Saliha Bašića u pitanju, a da se o drugim i ne govori, značajno obilježio svoje vrijeme i svoj trenutak postojanja.

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija