Elvedin Subašić

Elvedin Subašić

Dio teksta Muslimansko roblje iz Preporoda, 1. oktobar 2018

Kada se kod čovjeka uporedo ne razvija svijest o ahlaku i fikhu, nerijetko su moguće situacije da je čovjek precizan u izvršavanju namaskih sunneta, prekidu posta u vrijeme iftara, davanju zekata, klanja kurbana ili izbjegavanju svinjskog mesa, ali u isto vrijeme spreman svjesno ili nesvjesno svojim riječima ili ustrajavanjem na nekim običajima unakaziti svoj profil vjernika

Vjerovatno ne postoji u BiH čovjek koji nije bio izložen nekom od slijedećeg niza pitanja (komentara) koja mu postavljuju ukućani, komšije pa i potpuni stranci, a postavljaju se ciklično u Bosni, s koljena na koljeno, i ako neko „preživi“ jedno neminovno ga čeka drugo hladno, prosto, bezosjećajno pa i vulgarno: čime prolaziš u školi, koju ćeš srednju upisati, hoćeš li moći proći, jesi upisao fakultet, kakav ti je prosjek, jesi li našao posao, kakva ti je plata, kad ćeš stan kupiti, kad ćeš se ženiti, imaš li djece, kad ćeš drugo dijete, je li muško ili žensko, gdje ćeš na godišnji, radi l’ ti žena, ima l’ fakultet, odakle je, odakle si ti, koje auto voziš, koliko si ga platio, je l’ ti se sin oženio, ima l’ ti kćerka djece...?, a među ovim pitanjima su ona usputna, od onog imamo li centralno grijanje u kući do pitanja ima li nam svastika djece.

Bitno je da je muško

Ne, nije riječ o trivijalnim pitanjima i komentarima poput komentara o prognozi vremena, koji su uvodnik za razgovor, već pitanjima koja se nalaze na liniji između nepromišljenosti i nekulture. Ko želi dati drugima informaciju o svom životu, naći će način. Iskoristit će kontekst razgovora ili će se, jednostavno, pohvaliti. U svim drugim situacijama, ovi adeti postavljanja pitanja samo mogu izazvati nelagodu kod onoga ko mora po adetu odgovoriti. Kao da se upitani dosad ne bi oženio da je mogao lahko odgovoriti na pitanje kad će se oženiti ili kao da ne bi dosad spomenuo svoju djecu ili unučad da ih ima...
U praksi se pokazuje da ova pitanja mogu kao posljedicu imati od laganja ili izmišljanja do depresije i kobnih djela. Kada se na čaršiji, pijaci i sijelu, u mahali i džamiji muž i supruga, ili još gore djed i nana u njihovo ime, stalno pitaju kada će „doći“ unučad ili djeca, u porodici se stvara ambijent obilježen iščekivanjem prinove i sreća doma postaje uvjetovana njome. U ovakvom ambijentu, koji stvara komentare koji se šire mahalom kao kuga, mladi bračni par je u prvim godinama svoga života izložen depresiji i neko se može ibretiti, ali nije neočekivano ako sutra otac i/li majka podmetnu tuđe dijete kako bi pobjegli od nametnute nelagode, jer još uvijek nemaju svoje djece. Student gubi osjećaj za rodni grad kada zna da ga u njemu čekaju gruba pitanja mahale, moralan mladić bježi iz svoje čaršije kada zna da će ga ko stigne pitati što se još nije oženio, čovjek podigne kredit da bi napokon mogao reći da kao kolege ide ljetovati s porodicom, nevjesta razmišlja o povratku u roditeljski dom kada cijela familija i mahala očekuje od nje da prvo pa i svako slijedeće dijete bude muško... Veća je šteta nego korist od naglas proučene dove koja se uputi mladim roditeljima: Nek’ je živo i zdravo pa da slijedeće bude muško ako Bog da!

Čuvari mentaliteta

Gore navedena pitanja ili komentari potječu iz jednog mentaliteta koji dominira bosanskim gradovima u kojima je dobio status „naše tradicije“. Iz iste tradicije koja traži da svaka naredna generacija živi po pravilima koja nemaju uporište ni u vjeri ni u logici. Ta pravila idu i do najsitnijih detalja ili banalnih stvari, kojima se mora pokoravati svaka generacija zarad tradicije, jer tako je, kažu, najbolje. Tako ljudi umiru ljeti od vrućine, jer nisu htjeli klimu u kući zbog pravila da klima ubi; okupi se pola sela da jedan dan kose jednu njivu, a sutra drugu, jer je tako, kažu, dobrokomšijski adet iako je jedan zajednički traktor mogao da opslužuje cijelo selo. Drugim riječima, prođe pola stoljeća dok se neko ne odvaži i kaže: ljudi, nema logike. Ovo mogu izgledati kao banalne stvari, ali isti ovaj mentalitet je nekoliko desetljeća ranije zabranjivao ženskoj djeci da se školuju, toalete u kućama i učenje latinice. Dok se pojedinci smiju pravilima ovog mentaliteta, sami su žrtve njegove snage koja traje stoljećima. U svojim kućama djecu ništa ne pitaju, jer šta ona znaju. Čovjek u pedestoj godini pita efendiju šta da radi: njegova djeca neće da pričaju s njim, štaviše izbjegavaju ga, a ne pita se kako proteklih dvadeset i pet godina nije imao šta pričati sa svojom djecom. Dvadest i pet godina, zbog pokoravanja „našoj tradiciji“ da se nema šta pričati s djecom, nije pričao s djetetom i sada bi, odjedanput, htio da razgovara s njim? U najmanju ruku, dijete ne zna šta znači razgovarati s ocem. Prijatelj mi je prošle godine ispričao samo jednu od priča iz bogate „naše tradicije“, kada je njegov babo došao kući nakon dvije godine boravka u vojsci. Sjedio je zajedno s komšijama i svojim ocem na sijelu, koje je napravljeno u čast njegovog povratka, kada je ušao u sobu njegov dvogodišnji sin. Želja da zagrli i poljubi svog sina gažena je na tom sijelu cijele noći, jer sramota je bilo da pred svojim ocem i cijelim selom grli i ljubi dijete. Zapravo, po „našoj tradiciji“ dijete se ljubi samo kada spava, da se ne pokvari. Koliko puta smo kao Bošnjaci s islamom u srcu svom djetetu, majci, ocu, sestri i bratu iskazali ljubav? Ovaj spoj riječi vremenom nestane čak i u rječniku onih bračnih parova koji su se zavjetovali na ljubav. Zašto? Zato što je neki penzionisani asija, čija se porodica već u osamdesetim godinama prošlog vijeka raspala, kazao da je to sramota i da nije muški? Mnogi, uslijed nedostatka pravilnog tumačenja ljubavi u porodici i nedostatka javnog očitovanja te ljubavi, napuštaju svoj dom tumarajući za njezinim značenjem na ulici, u školi, u pjesmama, na tv-u, Internetu. Zapravo, po prvi put se susreću s riječima ljubavi od ljudi koje ne zanima ljubav. Od koga i da li su ikada mlade osobe koje su prije braka svoje djevičanstvo poklonile strancu ili majka koja je bacila svoje tek rođeno dijete u kontejner spoznale šta je zapravo ljubav i njezina suština? 
S druge strane, na osnovu argumenata „naše tradicije“ djecu treba na vrijeme i to dobro mlatiti, udarati, šibati, opaliti, zviznuti i degenečiti, kako se ne bi uzjogunila. Otac, dedo, majka, brat i svi redom tako predano degeneče dječaka kako bi postao bolji muškarčina, da je pravo čudo kako se u njemu tako podređenom i poniženom s toliko degeneka ne ubije i posljednja trunka muškosti.

00Sličica Želim Print

Vatra, koja je osnov vatrometa, do danas je ostala simbol paganstva/ Dok se nekada širio miris halve, danas se širi miris smrada nakon ispaljenih pirotehničkih sredstava

Zato što nije dio islamske tradicije. Hadis: “Slijedit ćete ranije narode, pedalj po pedalj i aršin po aršin, pa čak i da uđu u gušterovu jazbinu vi biste ih u tome slijedili”, te opomena u hadisu prema kojoj musliman ne bi trebao oponašati druge vjerske tradicije, u suprotnom njima pripada, nije stav nekih puritanaca, već vjersko pravilo kojim su, između ostaloga, naši preci očuvali svoj identitet kroz povijest. Zašto se naglašava identitet i tradicija? Zato što će neki ostati pri mišljenju da je to pretjerivanje i pogrešno tumačenje hadisa. Naime, ako se smatra da se ovi hadisi odnose isključivo na vjeru, odnosno obredoslovlje, a nikako na neke običaje i kulturu, onda bi trebalo razmisliti o našem identitetu i islamskoj tradiciji Bošnjaka o kojoj se toliko govori dok se ujedno i njeni elementi sami ruše i negiraju. Povijesno gledajući muslimani u BiH nikada nisu obilježavali svoje blagdane vatrom, a samo “pucanje“ iz kubura i vatrenog oružja je počelo kasnije, opet po ugledu na druge koji su uz alkoholna pića rado slušali odjeke svojih kubura.

Zato što je ostatak paganstva i vatropoklonstva. Ovo imitiranje nemuslimana bi bilo iole lakše da se radi o imitiranju katolika ili Jevreja, a ne pagana. Danas ni katolici niti Jevreji ne koriste vatromet tokom svojih vjersko-kulturnih datuma i blagdana, ali to zdušno žele raditi muslimani u BiH. Ne treba zaboraviti povijest vatrometa, koja se veže za vjerske rituale drugih naroda. Naime, prema brojnim enciklopedijama, određen oblik vatrometa se prvi put pojavio kod Kineza koji su smatrali da ovakva vrsta eksplozije tjera loše duhove. Kasnije su Kinezi usavršili vatromet i koristili pri carskim zabavama i drugim svečarskim okolnostima. U Evropi se vatromet pojavio početkom 13. stoljeća i koristio se pri vjerskim manifestacijama i dvorskim zabavama, a Katolička crkva je njime dočaravala Sveti Duh, anđele i viziju Isusa. Poslije je vatromet postao sastavni dio obilježavanja Nove godine, koje je Katolička crkva u srednjem vijeku proglasila paganskim. S druge strane vatra, koja je osnov vatrometa, do danas je ostala simbol paganstva, a najistaknutiji primjer jeste Zoroastrizam u Iranu. Dio slavljenja Nevruza, iranske nove godine, jeste paljenje vatre preko koje se preskače. Ne treba zaboraviti kakvu poziciju u islamu ima vatropoklonstvo, stoga kakva svijest muslimana treba biti pa da koriste tradiciju vatropoklonika u svom slavlju koje je još vezano za vjeru.

Nova hidžretska godina nastupa u utorak 11. septembra ove godine, kada će biti 1. muharrem 1440. godine po Hidžri. Hidžra, seoba, Muhammeda, a.s i ashaba iz Mekke u Medinu 622. godine predstavlja veličanstven događaj u muslimanskoj historiji, zbog čega je odabrana u vrijeme hazreti halife Omera kao datum početka muslimanskog kalendara. Riječ je o praćenju kretanja mjeseca i prema ovom lunarnom kalendaru mjeseci nisu fiksirani za određenu sezonu. Tako muslimani mogu osjetiti ramazan u različitom periodu, kako zimi tako i ljeti.

Zato što je kič. Iako je nastao kao termin vrijednosnog suda umjetnosti, u široj upotrebi imenovanje nečega kičem ima za cilj ukazati da se radi o: čisto konzumerističko-utilitarističkom proizvodu; nečemu što je lišeno istinske vrijednosti; nečemu što je niže vrijednosti (ali i čemu je data prevelika vrijednost– prevrednovanje); stvarima i pojavama bez ukusa; jeftinoj kopiji, pseudorealnosti, samoobmani, neistini, laži koja ima za cilj da se dopadne drugima… Kič kao sedativ masa, “prikrivanje neadekvatnosti” (Abraham Mol) i stvarnosti jeftinim ukrasima, uveliko su koristili mnogi diktatori i totalitaristički vladari kroz povijest. Bizantijski car Teofil je još u devetom stoljeću imao ogromni zlatni tanjir kojeg je krasilo mnoštvo umjetnih ptica. Okruživali su ga lavovi od zlata. Tokom prijema prijesto se dizao visoko; umjetne ptice su pjevale, a lavovi se strašnim glasom oglašavali. Austrijski pisac Herman Broh, koji je opsežno pisao o fenomenu kiča, kazao je da kič predstavlja moralno zlo. Religija kao istinska vrijednost i poveznica Ovoga i Drugog svijeta ne zaslužuje da bude ugrožena bilo kakvom vrstom kiča. Same Objave nisu spuštane pompezno, uz kičastu iluminaciju i naglašene detalje. Tako ni sama islamska tradicija Bošnjaka, zasnovana na elementima Objave, visoko je iznad prenaglašenih ekspresija u kojima se ne nazire ništa duhovno, sveto, plemenito ili prirodno lijepo. Naravno, fenomen kiča se može različito tumačiti od kulture do kulture, ali vatromet u kontekstu religijskog izražaja s pravom se može nazvati kičem.

Zato što se zaboravljaju istinski adeti. Nastranu što se od potrošenih para na vatromet mogao realizirati neki društveno-koristan projekat, muslimani u BiH pod pritiskom kiča, koji poput lišaja obuhvata mnoge segmente islamske tradicije u BiH: od munara koje liče na božićna drvca do bajramskih prijema čiju režiju potpisuju režiseri balkanskih derneka, zaboravljaju ili nesvjesno potiskuju adete koje su im u emanet ostavile ranije generacije. Kada je riječ o obilježavanju Nove hidžretske godine, prije svega se treba sjetiti halvi koje su se dijelile po mahalama i muslimanima i nemuslimanima, a koju je danas teško vidjeti, jer malo ko je zna više i napraviti. Dok se nekada širio miris halve, danas se širi miris smrada nakon ispaljenih pirotehničkih sredstava. Moguće je kako su već zabilježeni slučajevi korištenja vatrometa i tokom drugih blagdana, poput mubarek-noći, ali ako nisu vjerovatno će u doglednoj budućnosti nekome naumpasti da se u određenim noćima ibadeta ispali nekoliko projektila.

Zato što je nepotrebno. Nažalost, korištenje vatrometa je promovirao i sam Preporod objavljujući informacije o proslavi Nove hidžretske godine kako bi se što više promovirala Nova hidžretska godina kao pandan Novoj godini, ali gledajući preobražaj ovih obilježavanja bolje je da i manji broj muslimana zna za Novu hidžretsku godinu nego da se obilježava na upitan i kičast način. Slično je bilo i s nepopularnim Djedom Hidžrom, koji je trebao zamijeniti Djeda Mraza. Srećom, na vrijeme je zaustavljena promocija ovih ideja koje bi vjerovatno rezultirale i Djedom Bajrom za ramazanski bajram i Hadži Djedom za Hadžijski bajram, a nekada za nekoliko stoljeća bi ga neko mogao proglasiti historijskom ličnošću i evlijom.

00Sličica Želim Print

Jedna od negativnih pojava prilikom svečanosti otvorenja džamija jeste, sada skoro pa tradicionalno, kašnjenje s podne-namazom. Nisu krivi ljudi koji su došli na otvorenje, bez obzira na njihov broj, već organizatori ili govornici koji, kao da je riječ o mendubu, imaju potrebu dužiti svoje govore i obraćanja, bez obzira na vrijeme početka podne-namaza.

Godina dana od smrti svršenika Gazijine medrese Abdurahmana Ljevakovića, Nihada Kline i Mehmeda Karadže, koji su se 21. maja prošle godine utopili kada su sletjeli autom u rijeku kod Jajca. Ovo je dio zapisa objavljenog u Preporodu, čiji je saradnik bio Abdurahman

Razlika između daija i imama 3.

Razlika između imama i daija II

Danas se mogu čuti komentari tipa da su predavanja daija ili predavača znatno kvalitetnija, „diraju u dušu“, dok imami uopšte nemaju predavanja, a ako i imaju nisu „ništa posebno“

Iako je dug put od ideje do realizacije projekta, pri čemu ideja može biti lakši dio, treba nam biti važno stavljanje na raspolaganje ideja koje neko, od institucija i organizacionih jedinica do pojedinaca ili neformalnih grupa poput studenata islamskih fakulteta, može implementirati za dobrobit Islamske zajednice, ali i općenito za sve muslimane. Na ovom mjestu, u skraćenoj formi, predlažemo nekoliko projekata iz oblasti izdavaštva koji su potrebni Islamskoj zajednici i njenim članovima.

Sve prisutnije medijsko simplicifiranje, banaliziranje, senzacionalizam, nekonzistentno interpretiranje društvenih, religijskih, etničkih i kulturnih pitanja u svrhu veće gledanosti ili čitanosti doprinosi lišavanju smisla nauke, znanstvenih disciplina, ali i informisanja, obrazovanja i kulturnog oplemenjivanja što je  krajnji cilj medija. Zapravo, kvazinaučnim pristupom relevantnim naučnim raspravama i temama bosanskohercegovački novinari nastoje  priskrbiti nemogući znanstveni legitimitet medijskim naslovima. Rezultat ovoga jest suzdržanost mnogih intelektualaca od pojavljivanja u medijima gdje se prednost daje senzacionalizmu nad intelektualizmom i subjektivizmu nad objektivizmom. 

Stranica 1 od 3
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro