• U cjelini, peti džuz Kur’ana pokazuje da vjera nije bijeg od stvarnosti, nego moralni kompas za život.
• Kur’anska pravda ne poznaje privilegovane. Ona ne pita ko si, čiji si i koliko vrijediš, nego šta je istina. Tako se ruše dvostruki standardi, a uspostavlja poredak u kojem su istina i zakon iznad svake lične koristi.

Peti džuz Kur’ana, koji obuhvata veći dio sure En-Nisa’ (24-147), objavljen je u periodu kada je muslimanska zajednica već bila formirana i suočena s izazovima stvarnog života. Zato ovaj dio Kur’ana ne govori apstraktno o vjerovanju, nego o tome kako vjera treba izgledati u praksi: u odnosima među ljudima, u pravu i pravdi, u vlasti i odgovornosti, u ratu i miru.

Na početku ovog džuza Uzvišeni Allah ljudima govori jasno i milostivo, pokazujući im put dobra, otvarajući vrata oprosta i usmjeravajući ih ka ispravnom životu (En-Nisa’: 26-28). Time nas uči da ne slijedimo površne nagone, nego da razmišljamo, učimo i promatramo posljedice svojih djela.

Kur’anska kazivanja o prijašnjim narodima nisu samo priče, već opomena. Njihove sudbine nisu daleka prošlost, nego upozorenje da se iste posljedice mogu ponoviti i nama. Zlo koje je njih uništilo može stići i nas, ako budemo radili ista zla djela.

Tevba je povratak Allahu i lijek za grijeh: samo On briše njegove tragove u srcu i životu čovjeka. Blagovremena i iskrena tevba otvara vrata oprosta i donosi smiraj duši (17-18). Svaki grijeh ima svoju uzlaznu putanju, a tevba je moguća staza u suprotnom pravcu, kojom se čovjek može vratiti u svoje prirodno stanje – stanje fitre u kojoj je, i radi koje, stvoren. Tevba je Božiji dar milosti. Zamislimo situaciju da je čovjek stvoren bez mogućnosti pokajanja, tj. povratka Uzvišenom Bogu. Naprimjer, čovjek počini neki od velikih grijeha (npr. ubistvo) pa dođe svijesti, ali zna da nema izlaza! Čovjek današnjice ne razmišlja o tim benefitima tevbe. Čovjekovo tijelo obolijeva i liječi se, a isto se događa i s dušom. Dok za tjelesnu bolest tražimo lijek bez oklijevanja, grijeh često zanemarujemo, iako on razara nutrinu i ostavlja duboke pukotine na duši. Kao što nema ozdravljenja tijela bez terapije, nema ni spasa duši bez Stvoritelja. Zato je važno razumijeti zašto Allah dva puta kaže da želi tevbu od roba (26 i 27).

Brojne su kur’anske poruke ovog džuza. Svako nepravedno prisvajanje tuđe imovine, čak i pod prividom obostrane koristi, uništava karakter i savjest, dok pošten rad i trgovina donose bereket i Božiji blagoslov. Tuđe je zabranjeno uzeti na nepošten način jer je to nasilje. Međutim, umjesto nasilnog otimanja, odnosno nepoštenog prisvajanja tuđeg imetka, Kur’an nudi trgovinu kao alternativu. Isti slučaj je sa svim zabranama u Kur’anu (29).

Veliki grijesi poput krađe, zinaluka ili nasilja imaju dalekosežne posljedice, dok izbjegavanje zla omogućava da i manji propusti budu oprošteni i da čovjek zasluži plemenito mjesto u Džennetu. Ako se čovjek čuva velikih grijeha, njegovi mali grijesi su neprimjetni u društvenim relacijama. Veliki grijesi su ti koji imaju ogromne posljedice u pojavnom svijetu (31). Kur’an nas podsjeća i da ne žudimo za onim čime je Allah neke od nas odlikovao nad drugima, već da tražimo Njegovo obilje kroz rad i pokornost (32). Kada su posrijedi ljudske želje, svako od nas bi trebao sebi postaviti nekoliko pitanja čim nešto poželi: Imam li pravo na ono što želim? Uzimam li možda tuđi hakk/pravo ako bi stekao poželjeno? Je li mi zaista potrebno ovo što sam upravo poželio? Ako bih to i ostvario, mogu li se nositi s tim u životu? Kad bi ljudi sebi postavljali ova pitanja, sigurno bi bili puno sretniji i život bi im bio ispunjen zadovoljstvom.

Cijeli komentar petog džuza pročitajte u posljednjem broju Preporoda