Deveti kur’anski džuz obuhvata petnaest stranica sure El-A'raf, koji se sastoje od drugog dijela te sure, počevši od 88. ajeta pa do kraja sure, te pet stranica sure El-Enfal, na kojima se nalazi prvih 40 ajeta te sure. Glavne teme u tom džuzu su: kazivanje o Musau, a.s., i faraonu, pouke iz Bitke na Bedru, stalna borba između Istine i laži, odnosno Pravog i krivih puteva, obaveza izvršavanja Allahovih naredbi i pokornost Njegovom Poslaniku, te upozorenje na posljedice slijeđenja strasti i krivog puta.

U ajetima 88-93 ove sure govori se o tome da, nakon dugotrajnog Šuajbovog, a. s., pozivanja svoga naroda na Pravi put, većina njih uporno odbija prihvatiti Istinu a njihovi predvodnici prijete Šuajbu i njegovim pristalicama, pa čak i eventualnim, budućim pristalicama. Nakon toga, Allah, dž. š., uništava taj narod, a spašava Šuajba, a. s., i njegove pristalice. Jedna od glavnih poruka tih ajeta je da je Allah, dž. š., i u najtežim situacijama uz one koji vjeruju u Njega. U ajetima 94-102 Allah, dž.š., govori o tome da je strašnom kaznom kažnjavao narode koji uporno nisu htjeli prihvatiti Uputu i Pravi put, te da i ostali narodi, koji se budu tako ponašali, trebaju očekivati isti kraj.

U ajetima 103-126 govori se o dijalogu Musaa, a. s., i faraona, u kojem je Musa, a. s., donoseći jasne dokaze, tražio od faraona da mu dozvoli da svoj narod povede u obećanu zemlju. Nakon toga se govori o duelu između Musaa, a. s., i faraonovih čarobnjaka, u kojem on fascinantno pobjeđuje, što rezultira njihovim čvrstim uvjerenjem da je Musa, a. s., Božiji poslanik, te oni prihvataju njegovu vjeru, jer su se uvjerili da je istina. Na to im faraon zaprijeti svirepim mučenjem i smrtnom kaznom, ali oni ne odustaju od Pravog puta! Ti ajeti, između ostalog, poručuju da Pravi put treba slijediti u svim situacijama, pa čak i kada to zahtijeva najveću žrtvu.

U ajetima 127-137 navodi se da je faraon odlučio da kazni Israelićane, tj. Musaov, a. s., narod, pa je naredio da se ubijaju sva njihova muška djeca. Međutim, Allah kažnjava faraona i njegov narod sušnim godinama – ne bi li se opametili, ali oni su uporno odbijali Božije znakove i svu krivicu su pripisivali Musau, a. s. Zatim ih Allah opominje i iskušava slanjem poplava, skakavaca, krpelja, žaba i pretvaranjem svih voda u krv. Pri svakom od tih iskušenja oni bi tražili od Musaa, a. s., da moli Allaha da im to otkloni pa će oni vjerovati u ono što im Musa, a. s. objavljuje, ali oni bi, odmah nakon prolaska iskušenja, to zanijekali i odbili. Zato Allah, dž. š, faraona i njegove sljedbenike potopio u moru i porušio njihove nastambe. To je primjer svim ljudima kako se ne trebaju ponašati.

U ajetima 138-141 govori se o tome kako su Israelićani, nakon što ih je Allah, dž. š., Svojom intervencijom, tj. mu’džizom, spasio, tražili od Musaa, a. s., da im napravi ‘boga’ da ga mogu vidjeti, ali ih je Musa, a. s., zbog toga ukorio i objasnio im da je to nerazuman zahtjev.

U ajetima 142-157 prvo se govori o razgovoru Allaha, dž. š., sa Musaom, a. s., u toku kojeg mu Allah daje ploče na kojima je bio napisan tekst Objave. Kada se Musa, a. s., vratio u svoj narod vidio je da su oni od svoga nakita napravili zlatno tele i počeli ga obožavati! Musa, a. s., se jako rasrdio i burno reagovao, ali se smirio, nakon što se njegov narod pokajao. Radi iskazivanja toga kajanja, on je uzeo 70 osoba iz svoga naroda, s kojima je od Allaha, dž. š., zatražio da im oprosti.

U ajetima 159-171 govori se o tome da je među pripadnicima Musaova naroda bilo onih koji su postupali u skladu sa Objavom, ali da su mnogi, i pored brojnih Allahovih blagodati i pomoći njima, bili neposlušni i otvoreno odbijali Božija naređenja, ili su ih na skriven način zaobilazili! Zato ih je Allah, dž. š., kaznio još na ovom svijetu, a spasio one koji su bili na Pravom putu.

U ajetima 172-183 govori se o dokazima koje Allah daje ljudima, te da u te dokaze jedni vjeruju – oni su na Pravom putu, a drugi ne vjeruju - što će ih u propast odvesti.

U ajetima 184-198 Allah, dž. š., poziva sve ljude da razmisle i shvate da je Muhammed, a. s., Njegov poslanik pa da ga slijede, te da spoznaju da je Allah Stvoritelj i Gospodar svega što postoji, a da kipovi koje neki ljudi obožavaju ne vide, ne čuju, ne mogu ni sami sebi pomoći a kamoli nekom drugom i da ne zaslužuju da ih ljudi obožavaju.

U ajetima 199-206 ove sure Poslaniku, a s., - a preko njega svim ljudima – upućuju se konkretne naredbe i savjeti, poput: lijepo se odnositi prema svakom, kloniti se neznalica, slušati Kur’an kada se uči, spominjati Allaha, dž. š., ujutro i navečer, klanjati Mu se i sedždu Mu činiti, itd.

Sura El-Enfal je osma sura u Kur’anu, objavljena je u Medini, što znači da su u njoj objavljeni brojni propisi, na osnovu kojih je trebalo uspostaviti Medinsku zajednicu. Konkretno, objavljena je nakon Bitke na Bedru i svih 40 prvih ajeta ove sure, koliko ih se nalazi u devetom džuzu, direktno ili indirektno govore o toj bici, propisima i porukama u vezi sa borbom. Riječ el-enfal, što znači plijen, ili ratni plijen, spomenuta je dva puta u prvom ajetu, pa je po tome i dobila naziv El-Enfal.

Cijeli komentar 9. džuza pročitajte u izdanju Preporoda od 15. februara