Sura Tevba je jedna od posljednjih sura objavljenih Muhammedu, a. s., i jedina sura koja ne počinje Bismillom, jer kada su ashabi zapisivali i umnožavali mushaf, pod budnim okom halife hazreti Osmana, r. a., oni nisu napisali Bismillu na početku ove sure. Ibn Abbas je pitao hazreti Osmana zašto nema Bismille između sura Enfal i Tevba, pa je Osman odgovorio: „Sura Enfal je bila među prvima koje su objavljenje u Medini, a sura Tevba među posljednjim što je objavljeno od Kurʼana. Kazivanja u ovim dvjema surama su slična i bojao sam se da to u stvari nije jedna sura, a Poslanik, a. s., je preselio na ahiret ne objasnivši nam je li to jedna sura ili su dvije sure koje treba rastaviti Bismillom.ˮ Ovdje vidimo kako su ashabi na čelu s Osmanom, r. a., bili pažljivi i odgovorni kada su pisali i prepisivali mushafe i nisu htjeli ništa da urade na svoju ruku, već samo onako kako je Objavom podučen Muhammed, a. s., od strane Džibrila, a Džibril od Allaha, dž. š.

Ovdje se spominju prvi muslimani, muhadžiri i ensarije, kao i svi oni koji njih slijede do Sudnjeg dana, među kojima smo i mi, ako Bog da. Ipak, oni se spominju po imenu, kao posebna grupa. Naime, ne počinje svijet sa mnom. Uvijek je neko prije mene već radio ono što ja radim. Mi samo nastavljamo i nadograđujemo ono što je neko već radio. Pođimo od porodice. Pa nismo mi pali s neba. Neko nas je nosio u stomaku, rodio, dojio, hranio, školovao, ostavio nam stan, kuću, zemlju... To su naši roditelji, a njima njihovi roditelji itd., do Adema, a. s. Zato islam i traži da se čini dobročinstvo prema roditeljma, dedama, nanama. U poslovnom smislu, ako sam imam u nekom džematu, najvjerovatnije su tu prije mene radili mnogi vrijedni imami, ukoliko predajem neki predmet u medresi ili na Fakultetu islamskih nauka, pa to je neko radio godinama prijeme mene. Ja moram biti svjestan toga i poštovati to.

Ashabi su veza između Poslanika, a. s., i nas, oni su nama prenijeli islam, naše najveće blago. Poslanik, a. s., je zabranio vrijeđanje ashaba rekavši: Ne vrijeđajte moje drugove, jer kad bi neko od vas podijelio zlata veličine planine Uhud, ne bi njihovu vrijednost postigao. Naime, počeci su najvažniji, onaj prvi udar. Kada bi neki ashab napravio određenu grešku, Poslanik, a. s., bi upitao: Je li on bio na Bedru? Ako jeste, oprašta mu se. Za vrijeme oružane agresije na našu domovinu, najvažniji otpor je bio u prvim danima. Mart, april, maj 1992. Bitka za Predsjedništvo, Pofalićka bitka, Brčanska malta u Tuzli itd. Kad su kasnije uspostavljene brigade, korpusi, Armija, to je već bila druga priča. Zato se uvijek moraju cijeniti oni koji su od prvog dana negdje bili. Neki od nas možda žive u džematima gdje su džamije pravljene sedamdesetih, osamdesetih, počekom devedesetih godina prošlog stoljeća. Ako ima živih ljudi koji su to nosili na plećima, poštujmo ih. Nekako im pokažimo da cijenimo ono što su oni uradili za nas. Nije tad bilo lahko govoriti o džamiji, a kamoli je praviti.

Allah, dž. š., naređuje Poslaniku, a. s., u suri Tevbe da uzme zekat iz imetka ljudi. Dakle, nema tu slobode hoću li ili neću dati zekat. Ako sam musliman, ako svjedočim šehadet, onda to moram potvrditi. Svako svjedočenje za sobom povlači određene posljedice. Ajet je dokaz da vlast prikuplja zekat i raspoređuje ga, a ne svaki pojedinac po svom nahođenju. Muhammed, a. s., razumio je i u praksi primijenio citiranu Božiju zapovijed kroz instituciju organiziranog prikupljanja zekata u Bejtul-mal putem službenih prikupljača. Svi povjerenici koje su Allahov Poslanik, a. s., i pravedne halife poslije njega, slali u različite krajeve kao prikupljače zekata zahtijevali su od muslimana da zekat predaju u Bejtul-mal. Nije zabilježeno da su pojedincima dozvolili izdvajanje zekata prema njihovom nahođenju, niti da je bilo ko od njih takvo postupanje smatrao izvršenjem obaveze zekata. Kada je umro Poslanik, a. s., neka plemena su odbila da daju zekat Ebu Bekru, halifi, vladaru. Rekli su: „Mi ćemo nastaviti klanjati, ali ne damo ti zekat.ˮ Ebu Bekr je zbog toga poveo rat protiv njih. Nije popustio niti odstupio nimalo. To je bio jedan od najznačajnih događaja u našoj povijesti, to je međaš naše povijesti. Jer da je Ebu Bekr tada popustio, vjerovatno ništa od islama ne bi ostalo. Također, kur'anski ajet kojim se definiraju korisnici zekata posve jasno ukazuje na princip organiziranog prikupljanja zekata. Naime, među korisnicima zekata izričito se spominju sljedeće kategorije: potreba organizacije prikupljanja zekata, afirmacija islamskih vrijednosti u širem kontekstu, te poslovi na Božijem putu, a to su svrhe koje se punovažno mogu ostvariti samo putem organizirane zajednice muslimana, odnosno institucije Bejtul-mala. Sada nemamo halifu, ali imamo reisul-ulemu i Islamsku zajednicu koja je za nas islamska vlast. Neće valjda svaki pojedinac određivati šta znači na Allahovom putu i u cilju afirmacije islama. To može samo ulema - zajednica muslimana odlučiti. Na vjernicima je da poslušaju ulemu i da izdvoje zekat i vitre u Islamsku zajednicu, a Islamska zajednica je odgovorna pred Bogom kako će prikupiti i raspodijeliti zekat. Inače, kad je riječ o temeljima islama, islamskim šartima, Islamska zajednica ne treba ni s kim pregovarati oko toga, kao što ni Ebu Bekr nije pregovarao oko toga ko prikuplja zekat. Namaz – kada se koji namaz klanja, post – kada počinje post, a kad završava, zekat – ko prikuplja i raspoređuje zekat, hadž – ko vodi ljude na hadž. Mi Bošnjaci nemamo prava i prostora da se još podijelimo i u tome. A tih pokušaja je bilo, ima i bit će.

Cijeli komentar 11. džuza pročitajte u posljednjem broju Preporoda