Dvanaesti džuz obuhvata skoro cijelu suru Hud (6-123) i prvi dio sure Jusuf (1-52). Glavne teme ovog džuza su: obaveza vjerovanja u Allaha, dž.š., kao jedinog i svemogućeg Boga, potvrđivanje vjerodostojnosti Kur’ana kao Božije riječi, ukazivanje na ispravnost vjerovanja onih koji prihvataju poziv Muhammeda, a. s., a neispravnost onih koji taj poziv odbijaju, izlaganje o nekadašnjim narodima koji su odbijali prihvatiti Pravi put i slijediti svoje poslanike, te iskušenja kroz koja je prošao Jusuf, a. s.

Sadržaj sure Hud bolje ćemo razumjeti ako znamo da je ona objavljena u Mekki, nakon smrti Ebu Taliba i hazreti Hatidže, koji su bili glavni zaštitnici Poslanika i njegovih pristalica. To je bio period u kojem su idolopoklonici pojačali napade na pripadnike islama, tako da je situacija bila sve teža. U tom periodu Allah, dž. š., daje podršku Poslaniku i ashabima događajem isra’a i miradža, te objavljivanjem nekoliko sura, među kojima je i sura Hud. U tom smislu, najveći dio ove sure govori o drevnim narodima koji su uporno odbijali prihvatiti Pravi put pa su uništeni, čime se ukazuje na to da je Allah uz Poslanika, a. s, i njegove pristalice, te da bi i mekkanski idolopoklonici mogli biti uništeni – kao i drevni narodi – ukoliko ne prihvate Istinu i ne počnu slijediti Poslanika.

U prvom dijelu ove sure Allah, dž. š, potvrđuje ispravnost Kur’ana, pa čak upućuje izazov onima koji tvrde da ga Muhammed izmišlja da oni napišu makar deset sura sličnih kur’anskim, te da pozovu koga god mogu da im u tome pomognu, pa ako ne uspiju, onda je jasno da je Kur’an objava od Allaha (13. i 14. ajet).

Zatim se govori o dvije vrste ljudi, što je česta tema u Kur’anu. Ukazuje se na to da jedni žele samo ovaj svijet, ne vjeruju u Allaha, ne prihvataju Pravi put i odvraćaju od njega. Takvim Allah prijeti kaznom i na ovom svijetu, a vječnom kaznom na ahiretu. Druga vrsta ljudi, “oni koji budu vjerovali i dobra djela činili i koji Gospodaru svome budu odani bit će stanovnici Dženneta, u njemu će vječno boraviti.” (15-24) Time Allah, Poslaniku i ashabima daje do znanja da je On uz njih i da će ih zaštititi i pomoći, a oni trebaju da ustraju na Pravom putu. Naravno, to je poruka svim sljedbenicima Pravog puta, u svim vremenima i na svim prostorima.

Nakon toga, u ovoj suri se navodi nekoliko kazivanja o prethodnim poslanicima: o Nuhu, Hudu, Salihu, Lutu, Šuajbu i njihovim narodima. U suštini, ta kazivanja su vrlo slična, jer se radi o suštinski istim stvarima. Svi ti poslanici su predano i uporno pozivali svoje narode istoj stvari, tj. da vjeruju u Allaha i Njegovog poslanika, da prihvate Istinu i idu Pravim putem, čime će zaslužiti sreću i na ovom i na budućem svijetu. To je suština poziva svih poslanika, od Adema do Muhammeda, a. s.

Međutim, samo mali broj pripadnika njihovih naroda im je povjerovao i slijedio ih, a velika većina je uporno odbijala Istinu i nije ih priznavala kao poslanike, nego su ih smatrali lašcima. To je tištilo i žalostilo poslanike, ali oni su ustrajno pozivali svoje sunarodnjake Pravom putu, sve dok ne bi od Allaha dobili drukčiju naredbu. Tako se npr. u jednom ajetu kaže da je Nuh 950 godina pozivao svoj narod, bez obzira na to što je broj njegovih pristalica bio mali.

U tim kazivanjima se navodi da su pripadnici tih naroda raspravljali sa svojim poslanicima, smatrajući ih lašcima, te su tražili dodatne dokaze kao potvrde njihovog poslanstva. Između ostalog, tražili su da im poslanici daju kaznu kojom su im prijetili. Naravno, poslanici su odgovarali da je samo Allah taj koji će kaznu na njih spustiti i to kada On hoće, a da im oni samo prenose Njegove riječi i pozivaju ih Pravom putu. Pokazujući nepokolebljivo vjerovanje u Allahovu svemoć i zaštitu, poslanici su ponekad upućivali kontra izazov, tražeći od svojih sunarodnjaka da učine sve što mogu protiv njih, ali ništa značajnije nisu mogli uraditi. To je primjer i današnjim vjernicima da trebaju čvrsto vjerovati da Allah upravlja svim događajima, te da ih nikakva prijetnja ne smije odvratiti od principa Istine i Pravoga puta.

Na kraju svih tih kazivanja navodi se da je Allah kažnjavao te narode, uništavajući ih na razne načine, a spašavao je poslanike i njihove sljedbenike. Time se jasno šalje poruka Muhammedu, a. s, i njegovim sljedbenicima da ih nasilje i nepravda mekkanskih idolopoklonika ne treba obeshrabriti i odvratiti od Pravoga puta, nego trebaju nastaviti putem Istine: “Ti idi Pravim putem, kao što ti je naređeno, i nek tako postupe i vjernici koji su uz tebe…” (112)

Također, Allah traži od Poslanika, a. s, da bude strpljiv i tješi ga riječima: “Zato budi strpljiv, ishod će, zaista, u korist bogobojaznih biti.” (49) Iz još jednog ajeta se vidi da su ta kazivanja navedena da bi se dala podrška i poruka Poslaniku i vjernicima: “I sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo. I u ovima došla ti je prava istina i pouka, i vjernicima opomena.” (120) Naravno, to su univerzalne poruke svim sljedbenicima Pravoga puta, pa i nama današnjim.

Cijeli komentar 12. džuza pročitajte u posljednjem broju Preporoda