• Navedena sura spominje sedamnaest poslanika i, uz njih, hazreti Merjemu kao primjer nadahnute žene i poslaničke majke. Uzimajući u obzir središnju temu ove sure, Sejjid Kutb joj daje naslov „Osovine“, dok je Islahi naziva „Stubovi“ – obojica time naglašavaju ključnu, noseću ulogu poslanika u povijesnom hodu čovječanstva.

• Zato terminu sālih treba posvetiti posebnu pažnju. U našem jeziku on se najčešće prevodi kao „čestit“ ili „dobar“, ali njegova semantika je znatno dublja. To je jedan od temeljnih kur’anskih pojmova, gotovo prototip čovjeka kakvog Kur’an želi izgraditi. Kur’anska „formula uspjeha“ nije rezervisana za izuzetne pojedince iz svete povijesti. Ona je otvorena za sve ljude koji se svrstaju u one koje Kur'an naziva sālihima. Ne može svako biti poslanik, ali svako ima potencijal da bude sālih.

• U tom smislu, hidžra, džihad i hadž nisu samo povijesne epizode. One su modeli formiranja zajednice. Napustiti komfor, podnijeti teškoću i stati rame uz rame s drugima – to su uvjeti bez kojih nema ni naroda ni ummeta.

Sedamnaesti džuz Kur’ana donosi susret s dvije sure različitog povijesnog ambijenta – jednom mekkanskom i jednom medinskom. Riječ je o surama El-Enbija i El-Hadždž. Iako se podjela na mekkanske i medinske sure ponekad doživljava kao tehnički podatak iz oblasti tefsira, ona je suštinski važna za razumijevanje kur’anskog teksta. Tefsir je, u svojoj biti, rad na dva terena: jezičkoj analizi ajeta i historijskoj analizi okolnosti u kojima je Objava spuštena. Bez uvida u psihološku i društvenu atmosferu Objave, značenje ajeta ostaje van dohvata.

Uzmimo kao primjer suru El-Enbija. Riječ je o kasnomekkanskoj suri, objavljenoj u jednom od najtežih razdoblja rane islamske povijesti. Muslimani su tada već godinama bili iscrpljivan i progonjena manjina. To je period intenzivnog pritiska i propagande protiv Poslanika, a. s., i njegove male zajednice. U tom vremenu dogodila se i takozvana „godina tuge“, kada su preselili njegovi najveći oslonci – amidža Ebu Talib i supruga hazreti Hatidža. U atmosferi beznađa, izolacije i boli, dolazi sura čije je ime „Vjerovjesnici“.

Ta činjenica nije nimalo slučajna. Kazivanja o vjerovjesnicima dominantno su objavljivana u mekkanskom periodu upravo kao vid utjehe i ohrabrenja. To su kazivanja o dugim iskušenjima, o strpljenju i ustrajnosti, o borbi dobra protiv zla – i o konačnoj pobjedi istine. Navedena sura spominje sedamnaest poslanika i, uz njih, hazreti Merjemu kao primjer nadahnute žene i poslaničke majke. Uzimajući u obzir središnju temu ove sure, Sejjid Kutb joj daje naslov „Osovine“, dok je Islahi naziva „Stubovi“ – obojica time naglašavaju ključnu, noseću ulogu poslanika u povijesnom hodu čovječanstva.

Sura počinje i završava se obraćanjem Muhammedu, a. s., čime se potvrđuje kontinuitet objave i univerzalnost njegove misije. Vjernicima se poručuje da, u nizu poslanika, on nije izdvojen slučaj, nego nastavak iste povijesne linije tevhida. Na kraju sure stoji obećanje: završetak onih koji poriču istinu bit će nesretan, dok će čestiti (sālih) robovi Božiji uspjeti.

Upravo tu dolazimo do jedne važne poruke. Nisu samo poslanici ti koji, kroz borbu dobra i zla, dospijevaju do pobjede. Kur’anska „formula uspjeha“ nije rezervisana za izuzetne pojedince iz svete povijesti. Ona je otvorena za sve ljude koji se svrstaju u one koje Kur'an naziva sālihima. Ne može svako biti poslanik, ali svako ima potencijal da bude sālih. U tome je i naša šansa.

Zato terminu sālih treba posvetiti posebnu pažnju. U našem jeziku on se najčešće prevodi kao „čestit“ ili „dobar“, ali njegova semantika je znatno dublja. To je jedan od temeljnih kur’anskih pojmova, gotovo prototip čovjeka kakvog Kur’an želi izgraditi. Sālih čovjek nije samo pobožan u obrednom smislu, niti je samo moralan u društvenom ponašanju. On u sebi objedinjuje vjeru, znanje i djelovanje. Nedostatak bilo kojeg od ta tri elementa narušava cjelinu. Krov svega toga jeste ahlak, odnosno moral kao unutarnji kompas. Čovjek koji vjeruje, koji ima znanje, ali ne djeluje u skladu s time, nije onaj kome Kur’an obećava uspjeh. Isto tako, onaj ko ahlak ne postavlja na istu razinu važnosti kao imanske i islamske šarte, gubi kompas u razumijevanju islama. Možda bismo, uz imanske i islamske šarte koje učimo napamet, trebali u svoj životni kredo svjesno ugraditi i zapostavljene „šarte ahlaka“ – ne kao dodatak, nego kao temelj. Jer bez ahlaka, koncept sālih ostaje nedovršen, a bez sālih čovjeka nema ni zajednice kojoj je obećan uspjeh.

U nastavku sure El-Enbija pažnju privlače četiri snažne poslaničke dove. One nisu tek historijski zapisi o ličnim patnjama, nego modeli obraćanja Bogu u trenucima kada se ljudska snaga iscrpi, a ostane samo oslonac na Njegovu milost. Prva je dova Ejjuba, a. s., nakon što je izgubio imetak, djecu, zdravlje i društveni ugled. Ipak, u njegovoj dovi nema optužbe ni prigovora. On samo izgovara: „Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih Najmilostiviji.“ Primjer je to dostojanstvene boli – patnje koja ne ruši povjerenje u Boga, nego ga produbljuje. U toj kratkoj rečenici sabrana je cijela teologija sabura: priznanje slabosti i nada u Božiju milost.

Zunnun, odnosno Junus, a. s., upućuje svoju dovu iz tmina – tame mora, tame noći i tame utrobe ribe koja ga je progutala. U tom bezizlaznom prostoru on ne traži čudo, nego oprost: „Nema Boga osim Tebe, hvaljen neka si! Ja sam se ogriješio o sebe.“ To je dova samospoznaje. Nema rješenja dok čovjek ne preuzme odgovornost za vlastite greške.

Zekerijja, a. s., stoji pred drugačijim iskušenjem – tišinom dugog čekanja. Doživio je duboku starost bez potomstva, ali njegova molitva nije izraz ogorčenja, nego nade: „Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, Ti si najbolji nasljednik.“ U toj rečenici sabrane su čežnja i predanost. Dova biva uslišana, Allah mu daruje sina Jahjaa, a. s.

Cijeli komentar 17. džuza pročitajte u posljednjem broju Preporoda