• Kur'an ovdje ne nabraja vjerovanje u imanske šarte ili izvršavanje islamskih šartova kao najvažnije osobine vjernika, nego se govori o aktivnim stanjima u kojima se vjera pretače u život. U suri El-Mu’minun naglasak je na unutarnjoj disciplini i ličnoj izgradnji karaktera, dok sura El-Furkan pokazuje kako taj karakter izgleda kada izađe na ulicu i suoči se s “džahilima”. U oba slučaja presudan je ahlak. Niti jedna od ovih sura ne definiše vjernika isključivo kroz deklarativno vjerovanje, nego kroz moralno držanje.

• Najvažnija odlika mu’mina jeste sposobnost da svoju vjeru pretvori u djelovanje, da je aktivira u svakodnevici. Skrušenost u namazu mora se produžiti u skrušenost u odnosima s ljudima. Briga o namazu mora se odraziti u brizi o emanetima. Vjera koja ostane zatvorena u unutarnjem uvjerenju, a ne izađe u prostor etike i odgovornosti, nije vjera o kojoj ova sura govori.

• Sura En-Nur zato snažno upozorava na opasnost zanna – neutemeljene pretpostavke. Vjernik se ne vodi nagađanjem, niti pridaje pažnju onome što se ne može dokazati. Čast pojedinca nije prostor za eksperimentiranje s „mogućim scenarijima“. Društvo koje relativizira potvoru, relativizira i vlastitu moralnu strukturu.

U osamnaestom džuzu nastavljamo sa surom El-Mu'minun (Vjernici), koja je objavljena nakon sure El-Enbija. Dakle, radi se o kasnomekkanskom periodu, neposredno pred Hidžru. To je vrijeme kada se muslimanska zajednica nalazila na pragu velike prekretnice – izlaska iz mekkanskog okvira i prelaska u medinski društveni ambijent. Upravo zato ova sura zvuči kao završni sažetak onoga šta znači biti vjernik i kakvi moraju biti oni koji će ovu vjeru ponijeti iz jednog potlačenog konteksta u prostor u kojem će graditi novu civilizaciju.

Ti ljudi nisu samo nosioci poruke – oni su njen temelj. Njihove osobine Kur’an precizno nabraja: to su oni koji namaz obavljaju skrušeno, koji se klone onoga što ih se ne tiče, koji udjeljuju milostinju, koji čuvaju svoju čednost, koji brinu o povjerenim emanetima i obavezama, koji svoje molitve izvršavaju na vrijeme. Za takve Kur’an kaže da će uspjeti. Zanimljivo je primijetiti da su, osim prve i posljednje osobine – koje se odnose na namaz – sve ostale zapravo pitanja ahlaka. Kur'an ovdje ne nabraja vjerovanje u imanske šarte ili izvršavanje islamskih šartova kao najvažnije osobine vjernika, nego se govori o aktivnim stanjima u kojima se vjera pretače u život.

Najvažnija odlika mu’mina jeste sposobnost da svoju vjeru pretvori u djelovanje, da je aktivira u svakodnevici. Skrušenost u namazu mora se produžiti u skrušenost u odnosima s ljudima. Briga o namazu mora se odraziti u brizi o emanetima. Vjera koja ostane zatvorena u unutarnjem uvjerenju, a ne izađe u prostor etike i odgovornosti, nije vjera o kojoj ova sura govori. Ipak, početak i kraj ovog niza osobina čini namaz. Time se uspostavlja jasan okvir: sve počinje i završava stajanjem pred Uzvišenim Allahom. Namaz donosi ihsan – stanje svjesne prisutnosti pred Gospodarom, unutarnju iskrenost i duhovnu disciplinu. Prije svake akcije i nakon njenog završetka, vjernik stoji pred Allahom. Iz tog stajanja crpi snagu, i u njega se vraća da preispita sebe.

Sura El-Mu’minun tako oblikuje profil generacije koja je trebala iznijeti islam iz faze iskušenja u fazu izgradnje. Njihova snaga nije bila u brojnosti ni u političkoj moći, nego u karakteru. A karakter se, kako nas ova sura uči, gradi između dva namaza.

Osamnaesti džuz se nastavlja surom En-Nur (Svjetlo). Riječ je o medinskoj suri, objavljenoj oko pete godine nakon Hidžre, u periodu kada se muslimanska zajednica već oblikovala kao društvo s jasnim normama i odgovornostima. Ako je mekkanski period bio vrijeme izgradnje vjere u srcima, medinski je bio vrijeme izgradnje poretka.

Glavne teme ove sure se kreću oko porodice, časti, privatnosti i granica javnog govora. U središtu se nalazi pitanje potvore čestite žene, hazreti Aiše, odnosno događaj koji je duboko potresao zajednicu. Međutim, zanimljivo je primijetiti da Kur’an u ovoj suri snažnije upozorava one vjernike koji su olahko prenijeli glasine nego same začetnike potvore, koji su pripadali licemjerima. Kao da poruka glasi: prije nego što se obračunamo s otvorenim neprijateljima, moramo odgojiti vlastitu zajednicu.

Šta je potvora? To je pripisati čovjeku grijeh koji nije počinio. Ali ona rijetko dolazi u obliku otvorene optužbe (niko nije h. Aišu otvoreno optužio). Češće dolazi kao sumnja upakovana u kolektivni šapat: „Svi o tome govore“, „Mora da tu ima nešto“, „Gdje ima dima, ima i vatre“. Tako se oblikuje percepcija. To je metoda gotovo jednako stara koliko i sama historija čovječanstva – upravljanje društvom kroz insinuaciju.

Sura En-Nur zato snažno upozorava na opasnost zanna – neutemeljene pretpostavke. Vjernik se ne vodi nagađanjem, niti pridaje pažnju onome što se ne može dokazati. Čast pojedinca nije prostor za eksperimentiranje s „mogućim scenarijima“. Društvo koje relativizira potvoru, relativizira i vlastitu moralnu strukturu.

Upravo u takvom kontekstu – usred govora o kaznama, granicama, potvorama i društvenim pravilima – dolazi prelijep ajet po kojem je sura dobila ime: „Allah je nur nebesa i Zemlje…“ Taj nur-ajet djeluje gotovo paradoksalno usred teške i stroge tematike. Otkud tako lijepa metafora u suri koja govori o moralnim posrnućima?

Možda upravo zato jer je svjetlo potrebno tamo gdje postoji opasnost tame. Potvora, sumnja, ogovaranje i moralna neodgovornost zamračuju zajednicu iznutra. Nur je podsjetnik da je Uzvišeni Bog, odnosno bogobojaznost svjetlo koje obasjava, odnosno čuva zajednicu od unutarnjeg raspada.

Cijeli komentar 18. džuza pročitajte u posljednjem broju Preporoda