• Zulkarnejn je dobio od Boga poznavanje uzroka svih stvari i slijedio je uzroke. Poznavanjem uzroka traže se rješenja.

• Zemaljski vladari okrutni, apsolutisti i tirani, ne mogu podnijeti kada im neko dokazuje nemoć. Postaje im protivnik, jer vladari tirani pokazuju narodima nad kojima vladaju svoju „svemoć“. Kada Musaovim argumentima gubi, faraon poseže za manipulacijama. Opsjena, čarobnjaštvo, manipulacija i propaganda uz apsolutnu upotrebu sile je do Musaa uspijevala da preovladava u Egiptu.

• Samirija navodi da je vidio što drugi nisu. Vrlo je problematično kada predvodnici naroda za sebe tvrde da vide što drugi niko ne vidi. Tvrdnja Kur'ana da je Allah neovisan o svjetovima, radi šta hoće i nikoga nije ovlastio svojim Božanskim prerogativima, uklanja mogućnost ovakvih manipulacija.

Petnaesti džuz počinje surom El-Isra koja počinje i govori o poslanstvu Muhammeda, a. s., a šesnaesti džuz, koji počinje krajem sure El-Kehf, sadrži u velikom dijelu dvije sure, Merjem i Ta-ha. Merjem govori o rođenju, životu i poslanstvu Isaa, a. s., a sura Ta-ha o Musau, a. s. Ove sure simboliziraju trojicu velikih poslanika: Muhammeda, Isaa i Musaa. Sura Kehf je prožeta kazivanjima o neuobičajenim događajima i sugeriše da je život ljudi slojevit u različitim vremenima i prožet, pored uobičajenih događanja, čudnim neuobičajenim pojavama i nameće neke moguće načine kojima Allah, dž. š., kontrolira događaje na zemlji, među ljudima. Ova sura rastavlja sure El-Isra, koja govori o Muhammedu, a. s., i Merjem i Ta-ha koje govore o Isau, a. s., i Musau, a. s. Četiri sure: Isra, Kehf, Mejrem i Ta-ha su napisane, svaka od njih, posebnim stilom.

Kazivanje o Musau koji traži znanje od onog koji je poučen onostranim znanjem Božije blizine pokazuje da je poslanicima i običnim ljudima, bez obzira na znanje Objave i drugih znanosti i vještina koje je Musa, a. s., naučio u Egiptu, potrebno unutrašnje znanje o smislu: kada se nešto događa, zašto se i kako događa. Musa, a. s., pokazuje ljudsku slabost većine ljudi, brzopletost, bijes i ljutnju kada ne zna i ne razumije događaj, pogotovo kada se dese pojave koje nije praksom proživio. Ako se ljudima događa šteta, oni očajno reaguju, a možda je nastala šteta prepreka da se ne dogodi veća. Gubitak djeteta ili drage osobe krije u sebi Božansku mudrost koju ne vidimo, bez obzira na ljudsku bol. Možda je smrt lakše rješenje od nastavka života. Kada čovjek želi raditi dobro iz razloga kada se smisao dobra ne vidi odmah, dužan je raditi dobro bez obzira na ponašanje ljudi i odnos prema njemu - onome ko to dobro radi. Materijalne stvari, ljudi i događaji imaju smisao i svrhu i kada se ona ne vidi. Vjernici se osposobljavaju praksom vjere da vide što je moguće dalje i dublje vanjsku i unutrašnju svrhu i smisao. Sami ne možemo mnogo, ali je obaveza da tražimo znanje i učitelja.

Kazivanje o poslaniku Zulkarnejnu, a. s., u suri Kehf, nosi u sebi traganje za uzrocima stvari. Ovo kazivanje je izvanvremensko, jer je poznavanje uzroka pojava i stvari vezano za ljudski rod od njegovih početaka. Zulkarnejn je dobio od Boga poznavanje uzroka svih stvari i slijedio je uzroke. Danas čovječanstvo nije zamislivo bez pokušaja da prodre u poznavanje uzroka bolesti, fizičih, bioloških, društvenih i drugih procesa i manifestacija. Poznavanjem uzroka traže se rješenja. Zanimljivo je kretanje Zulkarnejna od zapada prema istoku i ide putanjom okretanja zemlje oko svoje ose i oko sunca. Kao i kod govora o Musau Zulkarnejn naglašava ljudsko iskustvo, bez kojeg čovječanstvo ne može. Kada se pojave narodi koji remete red i pravni poredak na zemlji, proizvodeći nered Zulkarnejn, za uspostavljanje reda upotrebljava znanje, moć, iskustvo i utvrđenja - brane, koje sprečavaju širenje nereda. Zanimljivo da su utvrde i brane pravljenje od armature željeza i zalijevane nekim tekućim metalom, možda olovom ili nekim drugim. Zanimljivo bi bilo istraživati ovaj metalni spoj, amalgam iz razloga što do sada ljudi upotrebljavaju spoj željeza i cementa. Stari narodi su za spajanje kamena, posebno visokih stubova koristili željezne poluge koje su zalijevali olovom.  

Kazivanje o Mejremi jeste u suštini govor o Isau, a. s., jer je on sin Mejremin kako ga Kur'an naziva. Sura Mejrem počinje slovima nepoznatog značenja koja sugerišu da u govoru o Mejremi i njenom sinu ima Božije tajnovitosti i providnosti. Početak sure ukazuje na značaj dove, iskrenog obraćanja Bogu iskrenih ljudi, koja čini da se događaju pojave u materijalnom svijetu kada ne postoje materijalne osnove. Tako je začet i rođen Jahja, a. s. On je dočekao dolazak Isa, a. s. koji je začet od meleka Ruha koji je prilikom darovanja djeteta Merjemi izravno poslan od Gospodara ljudi. Isa, a. s., je znak i milost ljudima. Progovorio je čim je rođen. Kada je presretena od strane sunarodnjaka i optužena za preljub, dijete je progovorilo. „Ja sam rob Allahu (u ibadetu Allahu), data mi je Knjiga i postavljen sam poslanikom. Učinjen sam blagoslovljenim gdje god bio, data mi je oporuka: obavljanja namaza i davanje zekata dok sam u zemaljskom životu.“ Sura Mejrem govori o Ibrahimu, a. s., preteči poslanika Musaa, a. s., Isaa, a. s., i Muhammeda, a. s. On poziva oca u vjerovanje u jednog Boga, nakon saznanja o ispravnom vjerovanju koje mu je došlo od Gospodara svjetova, te da da napusti idolatriju i obožavanje šejtana. Nakon što otac odbija, Ibrahim, a. s., napušta oca i mnogobožački narod. Allah, dž. š., mu daruje djecu Ismaila i Ishaka od kojih su potomci Jakub, a. s., Musa, a. s., i Isa, a. s.

Cijeli komentar 16. džuza možete pročitati u posljednjem broju Preporoda